Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1951/17 ("Lišić Konstrukcije" d.o.o. Brčko iz Brčkog)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1951/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1951/17, rješavajući apelaciju "Lišić Konstrukcije" d.o.o. Brčko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Lišić Konstrukcije" d.o.o. Brčko protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Pr 099958 17 Pžp od 27.
marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Lišić Konstrukcije" d.o.o. Brčko iz Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Dragan Oparnica advokat iz Brčkog, podnio je 17. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Pr 099958 17 Pžp od 27. marta 2017. godine.
2. U prekršajnom postupku koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 131. u vezi sa članom 130. stav 2. tačka c) i članom 112. kažnjiv po članu 147. stav 1. tačka a) Zakona o prostornom planiranju i građenju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom planiranju i građenju), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizilazi da je dana 23. septembra 2016. godine u Brčkom izvršen pokušaj inspekcijskog nadzora od strane Urbanističko-građevinske inspekcije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, pri čemu je građevinski poslovođa-rukovodilac gradilišta apelanta onemogućio provođenje nadzora i nije dao inspektoru na uvid traženu dokumentaciju, čime je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Apelacioni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, u skladu sa odredbama člana 147. stav 1. tačka a) Zakona o prostornom planiranju i građenju, kojim je propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 10.000,00 KM kazniti za prekršaj pravno lice ako urbanističko-građevinskom inspektoru onemogući provođenje nadzora ili mu ne da na uvid svu traženu dokumentaciju ili mu onemogući pregled građevine i proizvoda, kao i obavljanje drugih radnji u vezi sa nadzorom, izvršenje prekršaja stavljeno na teret apelantu kao pravnom licu, dok odgovornost odgovornog lica u pravnom licu nije bila predmet ovog postupka, pa su neosnovani apelantovi navodi da je S.L., kao lice koje je odbilo dati dokumentaciju inspektorima, nije odgovorno lice u apelantu kao pravnom licu, zbog čega ne postoji ni prekršajna odgovornost apelanta. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud odlučivao mimo prekršajnog naloga i da je činjenični opis prekršaja neodređen, jer je nesporno utvrđeno da je apelant kao okrivljeno lice izvodio građevinske radove na spornog gradilištu, a da je S.L. kao predstavnik apelanta, odnosno rukovodilac gradilišta, odbio da da na uvid postupajućem građevinskom inspektoru traženu dokumentaciju, kao što je inspektorat i naveo u prekršajnom nalogu. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su se u radnjama apelanta na opisani način stekla sva obilježja bića prekršaja koji mu se stavlja na teret.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da su sudovi odlučivali mimo prekršajnog naloga, te da nisu dokazali da je radnju onemogućavanja provođenja inspekcijskog nadzora izvršilo odgovorno lice u apelantu kao pravnom licu, pa samim tim nema odgovornosti apelanta za predmetni prekršaj.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom odlučivanja o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman