Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4492/14 (F. O., Š. O., F. A., H. O., Z. B., S. O., E. O., A. O., M. M., M. E., M. M., R. D., F. O. i M. H.)
Odluka donesena 28. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4492/14
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4492/14, rješavajući apelaciju Fate Orlović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fate Orlović, Šabana Orlovića, Fatime Ahmetović, Hasana Orlovića, Zlatke Bešić, Senije Orlović, Ejuba Orlovića, Abdurahmana Orlovića, Muške Mehmedović, Mirsade Ehlić, Melke Mehmedović, Rahime Dahalić, Fatime Orlović i Murtije Hodžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 008784 14 Rev od 6.
avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 008784 13 Gž od 23. oktobra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 008784 12 P od 3. juna 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fata Orlović, Šaban Orlović, Fatima Ahmetović, Hasan Orlović, Zlatka Bešić, Senija Orlović, Ejub Orlović, Abdurahman Orlović, Muška Mehmedović, Mirsada Ehlić, Melka Mehmedović, Rahima Dahalić, Fatima Orlović i Murtija Hodžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 008784 14 Rev od 6. avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 008784 13 Gž od 23. oktobra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 008784 12 P od 3. juna 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te Srpske pravoslavne crkve Zvorničko-tuzlanske eparhije Bijeljina, Crkvene opštine Bratunac iz Bratunca i Crkvene opštine Konjević-Polje iz Bratunca (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetužena ili tužene) zatraženo je 28. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i prvotužena odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 6. do 15. marta 2017. godine. Osnovni sud, drugotužena i trećetužena u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor.
4. Od Osnovnog suda zatraženo je 20. jula 2017. godine da dostavi na uvid spis u predmetu tog suda broj 82 0 P 008784 12 P.
5. Osnovni sud je 28. jula 2017. godine dostavio traženi spis.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Apelanti su 29. oktobra 2002. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženika Srpska pravoslavna crkva, Crkvena opština Drinjača, radi „predaje u posjed dijela parcele označene kao k. č. 996 zv. Crkvine, upisane u p. l. broj 235 KO Konjevići“. Postupajući po navedenoj tužbi, Osnovni sud je donio Rješenje broj P:445/2002 od 4. marta 2003. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i tužbu odbacio. Odlučujući o žalbi apelanata protiv rješenja Osnovnog suda od 4. marta 2003. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj Gž- 442/03 od 25. avgusta 2006. godine kojim se žalba uvažava i navedeno rješenje ukida, te predmet vraća Osnovnom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Osnovni sud je donio Rješenje broj 082- 0-P-06-000177 od 30. oktobra 2006. godine kojim je apelantima vraćena tužba na ispravku i dopunu u skladu s odredbama člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelanti su 13. novembra 2006. godine dostavili sudu uređenu tužbu shodno rješenju od 30. oktobra 2006. godine (zavedena pod brojem 082-0-P-06-000177) koju je Osnovni sud ponovo rješenjem od 19. marta 2007. godine vratio apelantima radi uređenja tužbe u smislu preciznog navođenja tužene koja može biti stranka u predmetnom postupku. Postupajući po rješenju Osnovnog suda od 19. marta 2007. godine, apelanti su podneskom od 2. aprila 2007. godine uredili tužbu tako da su označeni tuženi, i to: 1) Srpska pravoslavna crkva – Zvorničko-tuzlanska eparhija Bijeljina, 2) Crkvena opština Bratunac – Bratunac i 3) Crkvena opština Konjević-Polje – Bratunac. Istim podneskom preciziran je i tužbeni zahtjev tako da se „nalaže tuženoj, Srpska pravoslavna crkva, da izvrši uklanjanje objekta crkve s dijela parcele koja je označena kao k. č. 996 zv. Crkvine, kuća i zgrada, pov. 101 m², dvorište pov. 500 m² i njiva 2. klase pov. 11.720 m², p. l. broj 235 KO Konjevići, vlasništvo tužitelja, koji dio je prikazan na skici vještaka, i tužiteljima preda u posjed i slobodno raspolaganje dio parcele označen na skici vještaka u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom izvršenja, u protivnom je dužan trpjeti da tužitelji protekom 30 dana od dana prijema presude izvrše uklanjanje objekta crkve s označenog dijela parcele o trošku tuženog, te da tužiteljima plati trošak postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja“.
8. Osnovni sud je nakon toga, na prijedlog parničnih stranaka, više puta odlagao pripremno ročište (21. juni, 27. septembar, 29. oktobar, 29. novembar, 27. decembar 2007. godine). Naime, na pripremnom ročištu od 27. decembra 2007. godine pročitana je službena zabilješka koju je 26. decembra 2007. godine sačinio predsjednik tog suda Hajrudin Halilović u kojoj je konstatirano da je 26. decembra 2007. godine punomoćnik tužitelja putem telefona kontaktirao predsjednika suda te predložio da se u konkretnom predmetu pripremno ročište zakazano za 27. decembar 2007. godine odgodi jer je bio na razgovoru kod premijera Republike Srpske i da postoji mogućnost da će doći do sporazumnog rješenja ovog spora u prvoj polovini 2008. godine. Pripremna ročišta koja su nakon toga bila zakazana 29. januara i 28. februara 2008. godine također su odložena na prijedlog punomoćnika apelanata, što je konstatirano u zapisnicima suda od 29. januara i 28. februara 2008. godine.
9. Budući da na zakazano pripremno ročište od 7. maja 2008. godine nije pristupio uredno obaviješteni punomoćnik apelanata, Osnovni sud je 7. juna 2008. godine donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, s tim da je navedeno rješenje stavljeno van snage jer je rješenjem tog suda od 11. februara 2009. godine usvojen prijedlog punomoćnika apelanata za povrat u prijašnje stanje. Osnovni sud je potom zakazao i održao pripremno ročište 25. decembra 2009. godine, te glavnu raspravu 20. aprila 2010. godine na kojoj je, kako je sud konstatirao u zapisniku od 20. aprila 2010. godine, punomoćnik apelanata nakon provedenog dokaznog postupka izjavio da „umjesto do sada postavljenog tužbenog zahtjeva za uklanjanje crkve, odnosno predaje u posjed predmetnog zemljišta, postavlja (precizira) tužbeni zahtjev koji glasi: ꞌUtvrđuje se činjenica da je dana 11. januara 2008. godine sačinjena vansudska nagodba između tužitelja koje je zastupao advokat Karkin Fahrija i tuženih koje je zastupao predsjednik Vlade Milorad Dodik, savjetnik premijera vlade Dragičević Miladin i gospodin Kačavenda, koja glasi: tuženi su dužni ukloniti crkvu koja je sagrađena na k. č. 996, i to na jugozapadnom dijelu katastarske parcele između asfaltnog puta i kuće u trenutku kada tuženi obezbijede novi prostor za izgradnju crkve u Konjević- Polju, s obavezom tuženih da u roku od 15 dana od dana ispunjenja i drugog uvjeta izmjeste crkvu, pod prijetnjom prinudnog izvršenjaꞌ“.
10. Odlučujući o preciziranom tužbenom zahtjevu apelanata, Osnovni sud je Presudom broj 082-0-P-06-000177 od 21. maja 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 12 0 P 001490 10 Gž od 17. septembra 2010. godine, odbio navedeni tužbeni zahtjev. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118 0 P 000701 10 Rev od 1. februara 2012. godine kojim je usvojena revizija, presuda Okružnog suda od 17. septembra 2010. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Okružni sud je donio Rješenje broj 12 0 P 001490 12 Gž 2 od 24. septembra 2012. godine kojim je žalba apelanata protiv presude Osnovnog suda od 21. maja 2010. godine usvojena, te ukinuta navedena presuda Osnovnog suda i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje.
Postupak okončan osporenim presudama
11. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 82 0 P 008784 12 P od 3. juna 2013. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata koji glasi: „Utvrđuje se činjenica da je dana 11. januara 2008. godine sačinjena vansudska nagodba između tužitelja (apelanata) koje je zastupao advokat Karkin Fahrija i tuženih koje je zastupao predsjednik Vlade Milorad Dodik, savjetnik predsjednika Vlade Dragičević Miladin i gospodin Kačavenda, koja glasi: ꞌtuženi su dužni ukloniti crkvu koja je sagrađena na k. č. 996, i to na jugozapadnom dijelu katastarske parcele (…) u trenutku kada tuženi obezbijede novi prostor za izgradnju crkve u Konjević-Polju, s obavezom tuženih da u roku od 15 dana od dana ispunjenja i drugog uvjeta izmjeste crkvu, pod prijetnjom prinudnog izvršenjaꞌ“. Istom presudom apelanti su obavezani da prvotuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 11.243,70 KM.
12. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti tužbom od 29. oktobra 2002. godine pokrenuli predmetni postupak postavljenim tužbenim zahtjevom „kojim su tražili da se naloži Srpskoj pravoslavnoj crkvi da im preda u posjed dio parcele broj 996 zv. Crkvine, kuća i zgrada u površini od oko 200 m², oslobođenom od stvari i građevinskih objekata“. Osnovni sud je također naveo da je u toku postupka više puta preciziran tužbeni zahtjev, s tim da su apelanti na ročištu od 20. aprila 2010. godine konačno precizirali svoj tužbeni zahtjev na način kako je pobliže navedeno u izreci presude. Odlučujući o preciziranom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (saslušanje svjedoka Miladina Dragičevića i Hajrudina Halilovića, predsjednika Osnovnog suda u Srebrenici) utvrdio da su tokom 2008. godine vođeni razgovori između punomoćnika apelanata i svjedoka Miladina Dragičevića kao savjetnika predsjednika Vlade Republike Srpske Milorada Dodika „o eventualnoj pomoći Srpskoj pravoslavnoj crkvi od Vlade Republike Srpske za iznalaženje mirnog rješenja pitanja oko izmještanja crkvenog hrama s predmetnog zemljišta na drugu lokaciju u Konjević-Polju“. Naime, Osnovni sud je obrazložio da je na okolnost zaključenja vansudske nagodbe, a na prijedlog apelanata, proveo dokaz saslušanja Miladina Dragičevića u svojstvu svjedoka, te da je na osnovu iskaza navedenog svjedoka utvrđeno da „Miladin Dragičević i predsjednik Vlade Milorad Dodik nisu obavljali razgovore u ime tuženih, nego kao predstavnici Vlade Republike Srpske u nastojanju pružanja pomoći u rješavanju problema izmještanja crkvenog objekta sa zemljišta na koje pravo polažu tužitelji (apelanti)“. Osnovni sud je naveo i da je „svjedok Miladin Dragičević potvrdio da vladika Kačavenda, koji bi eventualno mogao zastupati tužene, nije bio prisutan na sastanku, već je tokom sastanka s njim obavljen telefonski razgovor kojom prilikom je gospodin Kačavenda rekao da se može doći kod njega na razgovor i da Vlada RS nije adresa na koju se punomoćnik tužitelja (apelanata) trebao obratiti“. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je navedeni svjedok potvrdio da je telefonski razgovor s vladikom Kačavendom bio „samo u formi razgovora, a ne postignutog vansudskog poravnanja“.
13. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocjenom provedenih dokaza u smislu odredaba člana 8. ZPP, ocjenjujući pri tome i iskaze parničnih stranaka saslušanih u svojstvu svjedoka, zaključio da apelanti izvedenim dokazima nisu uspjeli dokazati da je između apelanata i tuženih „postignuto vansudsko poravnanje u smislu odredaba čl. od 1089. Zakona o obligacionim odnosima“ (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je temeljio na odredbama člana 386. stav 1. ZPP.
14. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 82 0 P 008784 13 Gž od 23. oktobra 2013. godine kojom je žalba apelanata usvojena u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena na način da je iznos od 11.243,70 KM snižen na iznos od 1.029,60 KM. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev prvotužene za naknadu troškova (stav I izreke). Stavom II izreke žalba apelanata u preostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio da je u konkretnom predmetu opredijeljeni tužbeni zahtjev usmjeren na „utvrđenje činjenice da je između tužitelja (apelanata) zastupanih po advokatu Fahriji Karkinu, s jedne strane, i tuženih zastupanih po predsjedniku Vlade Republike Srpske Miloradu Dodiku, savjetniku predsjednika Vlade Miladinu Dragičeviću i gospodinu Kačavendi, s druge strane, zaključeno vansudsko poravnanje, po kome su tuženi dužni ukloniti crkvu sagrađenu na k. č. 996 u trenutku kada tuženi obezbijede novi prostor za izgradnju crkve u Konjević-Polju i da tuženi tu obavezu ispune u roku od 15 dana od dana ispunjenja i drugog uvjeta, pod prijetnjom izvršenja“. Okružni sud je pritom istakao da je prvostepeni sud, odlučujući u granicama opredijeljenog tužbenog zahtjeva, izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog toga što apelanti nisu dokazali da su predsjednik Vlade Milorad Dodik i savjetnik Miladin Dragičević bili ovlašteni da zastupaju tužene, odnosno da obavljaju razgovore u ime tuženih za izmještanje crkve s predmetne nekretnine u Konjević-Polju, niti takvo ovlaštenje imaju po zakonu. Naime, Okružni sud je ukazao na to da se iz iskaza saslušanih svjedoka, i to premijerovog savjetnika Miladina Dragičevića i Hajrudina Halilovića ne može zaključiti da je između parničnih stranaka „zaključeno vansudsko poravnanje kao vrsta dvostranog ugovora koji imaju u vidu odredbe čl. 1089. i 1098. ZOO-a“. Okružni sud je također ukazao na to da je prvostepeni sud na osnovu iskaza navedenih svjedoka utvrdio da su „vođeni telefonski razgovori između savjetnika premijera Miladina Dragičevića i vladike Zvorničko-tuzlanske eparhije Kačavende s ciljem rješenja spornog pitanja izmještanja crkve u Konjević- Polju“, te je s tim u vezi zaključio da iz iskaza navedenog svjedoka ne proizlazi da je u tom razgovoru „postignut dogovor i da je zaključeno vansudsko poravnanje čije se utvrđenje preciziranim tužbenim zahtjevom traži“. Imajući u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva apelanata i utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda kojom je odlučeno u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, pravilna i zakonita. Stoga, Okružni sud je donio odluku kao u izreci presude, shodno odredbama člana 226. ZPP.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 82 0 P 008784 14 Rev od 6. avgusta 2014. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio predmet tužbenog zahtjeva i činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te je s tim u vezi zaključio da su nižestepene presude pravilne i zakonite. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz dokaza izvedenih tokom postupka (saslušanje svjedoka) nesporno proizlazi da su „između punomoćnika tužitelja (apelanata) i Miladina Dragičevića, savjetnika predsjednika Vlade Republike Srpske, vođeni razgovori u vezi s izmještanjem crkvenog objekta s parcele na kojoj pravo vlasništva imaju tužitelji“ (apelanti). Međutim, Vrhovni sud je ukazao na to da „niti iz jednog dijela iskaza navedenih svjedoka ne proizlazi da su se savjetnik Miladin Dragičević ili premijer Milorad Dodik iskazali i učestvovali u razgovorima kao punomoćnici tuženih, odnosno Srpske pravoslavne crkve, uopšte“, te s tim u vezi zaključio da iz navedenih iskaza proizlazi da „Dragičević i premijer Dodik nisu obavljali razgovore u ime tuženih, nego kao predstavnici Vlade Republike Srpske koja po samom zakonu nije ovlaštena zastupati bilo koju vjersku zajednicu u Republici Srpskoj, pa ni Srpsku pravoslavnu crkvu, s obzirom na nedvojbenu odvojenost crkve i republike“. Potom je Vrhovni sud ukazao na to da je odredbama člana 90. ZOO-a propisano da „forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora ili pravnog posla“, te da je odredbama člana 91. stav 4. istog zakona propisano da „punomoćnik ne može bez posebnog ovlaštenja zaključiti ugovor o poravnanju“. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da vladika Kačavenda, koji bi eventualno u konkretnom slučaju mogao zastupati tužene, nije ni bio prisutan na predmetnom sastanku, nego je s njim tokom sastanka obavljen telefonski razgovor, te se on tada izjasnio da Vlada Republike Srpske „nije adresa na koju se punomoćnik tužitelja (apelanata) trebao obratiti“. S obzirom na sve navedeno, te imajući u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva apelanata, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je postignut bilo kakav dogovor, odnosno poravnanje među strankama u smislu odredbi člana 1089. ZOO-a. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene odluke kojim je odlučeno u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva pravilne, a revizija apelanata neosnovana, zbog čega je kao takva i odbijena shodno odredbama člana 248. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenim odukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ukazuju na to da su im navedena ustavna prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koje dovode u vezu s pogrešnim zaključkom redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava. U navodima apelacije detaljno se elaborira hronološki tok postupka, te se interpretiraju osporene odluke za koje apelanti smatraju da ne sadrže jasna obrazloženja. Naime, apelanti su istakli da su nesporno „dokazali da je na njihovom zemljištu bespravno izgrađena crkva“, pa isto tako smatraju da su u predmetnom postupku „dokazali da je između njih i tuženih zaključena vansudska nagodba“, a što, po njihovom mišljenju, „proizlazi iz iskaza svjedoka Miladina Dragičevića i Hajrudina Halilovića“. Apelanti smatraju i da osporene presude ne sadrže jasna obrazloženja zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen, tj. da li „zbog toga što predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik i njegov savjetnik Miladin Dragičević, pa i vladika Kačavenda nisu imali ovlaštenja za zaključenje vansudske nagodbe ili je razlog bio nepostojanje potrebne pismene forme vansudske nagodbe“. Naime, apelanti su istakli da nije sporno da vladika Kačavenda nije bio prisutan prilikom razgovora, ali je s njim „bio uspostavljen telefonski kontakt i ostvaren dogovor koji ima sva obilježja vansudskog poravnanja“. Apelanti ističu da je „vladika Kačavenda u telefonskom razgovoru odmah dao saglasnost za takvu vansudsku nagodbu, o čemu je pred sudom svjedočio gosp. Dragičević.“
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud osporili su apelacione navode ističući da je predmet tužbenog zahtjeva apelanata bio utvrđenje postojanja sudskog poravnanja između parničnih stranaka, te da se iz navoda apelanata ne može zaključiti da su iznijeli relevantne argumente u vezi s navodnim kršenjem ustavnih prava. Sudovi također smatraju da su u osporenim odlukama data odgovarajuća obrazloženja.
18. Prvotužena je istakla da se apelacioni navodi zasnivaju na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, koji su, po mišljenju prvotužene, neosnovani. Smatra da u predmetnom postupku nisu prekršena ustavna prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 90.
Forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla.
Član 91.
(1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.
(…) (4) Punomoćnik ne može bez posebnog ovlašćenja za svaki pojedini slučaj preuzeti mjeničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, o poravnanju, o izabranom sudu, kao ni odreći se nekog prava bez naknade.
Član 1089.
Ugovorom o poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obaveze.
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. […] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 82 0 P 008784 14 Rev od 6. avgusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud ukazuje na to da je predmetni postupak pokrenut kako bi se utvrdilo da je zaključeno vansudsko poravnanje, dakle radi se o sporu građanskopravne prirode, te stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud zapaža da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje dovode u vezu s pogrešnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje; i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti u primjeni procesnog i materijalnog prava na koju su apelanti ukazali.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući u granicama jasno opredijeljenog tužbenog zahtjev apelanata u smislu odredbe člana 2. stav 1. ZPP odbili tužbeni zahtjev smatrajući da apelanti svoj opredijeljeni tužbeni zahtjev, dakle utvrđenje da je između njih, koje je zastupao advokat Fahrija Karkin, s jedne strane, i tuženih, koje su zastupali predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik, savjetnik predsjednika Vlade Miladin Dragičević i vladika Kačavenda, s druge strane, zaključeno predmetno vansudsko poravnanja s pravima i obavezama parničnih stranaka navedenih u tužbenom zahtjevu, nisu dokazali shodno odredbama člana 126. u vezi s odredbama člana 123. ZPP. Pritom, Okružni sud i Vrhovni sud su, obrazlažući neosnovanost žalbenih i revizionih prigovora, dakle potvrđujući prvostepenu presudu osim u pogledu troškova postupka, suprotno apelacionim navodima, jasno obrazložili da su apelanti izvedenim dokazima (saslušanjem svjedoka) dokazali da su između punomoćnika apelanata i predsjednika Vlade Republike Srpske Milorada Dodika i Miladina Dragičevića, savjetnika predsjednika Vlade Republike Srpske, vođeni razgovori radi rješavanja pitanja o izmještanju predmetnog crkvenog objekta s nekretnine na kojoj apelanti imaju pravo vlasništva, te da istim dokazima nisu uspjeli dokazati da su predsjednik Vlade Milorad Dodik i njegov savjetnik Miladin Dragičević obavljali razgovore u ime tuženih i da je tokom tih razgovora postignuto vansudsko poravnanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je s tim u vezi Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, konačne odluke u predmetnom postupku, ukazao na odredbe člana 91. stav 4. ZOO-a kojim je propisano da se „ne može bez posebnog ovlaštenja zaključiti ugovor o poravnanju“, te je s tim u vezi zaključio da u konkretnom slučaju „niti iz jednog dijela iskaza svjedoka (Miladina Dragičevića i Hajrudina Halilovića) ne proizlazi da su predsjednik Vlade Milorad Dodik i njegov savjetnik Miladin Dragičević imali ovlaštenje tuženih da u njihovo ime zaključe vansudsko poravnanje koje je predmet preciziranog tužbenog zahtjeva“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na to da iz izvedenih dokaza proizlazi da vladika Kačavenda, koji bi eventualno mogao zastupati tužene, nije direktno ni učestvovao u razgovorima već ga je svjedok Miladin Dragičević kontaktirao putem telefona, te su shodno tome redovni sudovi zaključili da poravnanje nije ni moglo biti postignuto.
32. Imajući u vidu sve navedeno, posebno činjenicu da su apelanti na glavnoj raspravi od 20. aprila 2010. godine konačno opredijelili tužbeni zahtjev kojim su tražili utvrđenje činjenice da je 11. januara 2008. godine sačinjena vansudska nagodba na način kako je pobliže navedeno u izreci presude, te da su redovni sudovi, imajući u vidu princip koji je propisan članom 2. ZPP, a prema kojem sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, odbili tužbeni zahtjev smatrajući da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu člana 126. u vezi s članom 123. ZPP, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, naglašavajući da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva (član 2. ZPP), suprotno apelacionim navodima, naveli jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu zaključka da tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan. Stoga, Ustavni sud navode apelanata koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza i primjenom pravila o teretu dokazivanja smatra neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja i činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.
33. U skladu s navedenim, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda ne uočava proizvoljnost u postupanju redovnih sudova na koju apelanti ukazuju u apelaciji, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti pozivanje na kršenje navedenog prava dovode u kontekst s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu procesnog i materijalnog prava kada su redovni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja koje je regulirano odredbama ZPP, koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili tužbeni zahtjev apelanata, pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vežu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić suprotno odluci, kojem se pridružuju predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Margarita Caca-Nikolovska i sudija Tudor Pantiru.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje sutkinje Seade Palavrić suprotno odluci, kojem se pridružuju predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Margarita Caca-Nikolovska i sudija Tudor Pantiru U Odluci broj AP 4492/14 od 28. septembra 2017. godine Ustavni sud je odbio apelaciju Fate Orlović, Šabana Orlovića, Fatime Ahmetović, Hasana Orlovića, Zlatke Bešić, Senije Orlović, Ejuba Orlovića, Abdurahmana Orlovića, Muške Mehmedović, Mirsade Ehlić, Melke Mehmedović, Rahime Dahalić, Fatime Orlović i Murtije Hodžić podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 008784 14 Rev od 6. avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 008784 13 Gž od 23. oktobra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 008784 12 P od 3. juna 2013. godine.
Obrazloženje odluke Ustavnog suda može se svesti na zaključak da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu procesnog i materijalnog prava kada su redovni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja koje je regulirano odredbama ZPP, koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili tužbeni zahtjev apelanata, pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna. Zatim je Ustavni sud zaključio da nema ni povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vežu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
Uz dužno poštovanje većinskog odlučivanja, ne mogu se saglasiti s obrazloženjem koje je Ustavni sud dao za svoje odlučenje.
Prije svega, zapažam da je Ustavni sud postupio veoma formalistički i usko ograničio svoje razmatranje predmetne apelacije samo na parnični postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske. Međutim, uz dužno poštovanje većinskog odlučenja, smatram da je Ustavni sud morao pitanje povrede ustavnih prava apelanata, prvenstveno prvoapelantice Fate Orlović, sagledati u svoj njegovoj cjelini. Naime, u Bosni i Hercegovini „slučaj Fate Orlović“ jedinstven je i jedini. Prvoapelantica i njeni potomci i srodnici po povratku u svoj dom, nakon višegodišnjeg izbjeglištva, kao pripadnici manjinskog naroda (Bošnjaci) na teritoriji Republike Srpske, ali većinskog predratnog naroda u Konjević-Polju (prije rata nacionalni sastav stanovništva u Bratuncu, čiji je dio i Konjević-Polje, bio je: Muslimani (Bošnjaci) 56,02%, Srbi 39,46%, Hrvati 0,41%, Jugoslaveni 2,06% i ostali i nepoznato 2,02%), dok su danas većinski narod Srbi, u dvorištu svoje kuće zatekli su sagrađenu pravoslavnu crkvu, pa je po tome „slučaj Fate Orlović“ postao opštepoznat i građanima i sudovima u cijeloj Bosni i Hercegovini.
S tim u vezi, podsjećam na to da je odredbama člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine garantirano pravo svim izbjeglim i raseljenim osobama da se slobodno vrate u svoje domove i da imaju pravo, u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi s takvom imovinom koje su date pod prisilom ništave su. Zatim, odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine svim građanima garantirana je nediskriminacija po bilo kojem osnovu.
Dakle, povratak izbjeglih i raseljenih osoba i povrat njihove predratne imovine garantirani su članom II/5. Ustava BiH, u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Neupitno je da je Aneks 7 (nazvan Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama) zaključen između Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, kao strana, te da su se njime, prije svega u članu 1, sve tri strane usaglasile da sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove, te da će imati pravo na povrat imovine koja im je oduzeta za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i da dobiju kompenzaciju za svu imovinu koja im se ne može vratiti. Naglašeno je da je svaki povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan cilj rješavanja konflikata u Bosni i Hercegovini.
Strane su se obavezale da će preduzeti sve neophodne korake za sprječavanje aktivnosti unutar svojih teritorija koje bi ometale i sprječavale siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica ili raseljenih osoba. Da bi pokazale svoje opredjeljenje za osiguranje punog postizanja ljudskih prava i osnovnih sloboda svih osoba u svojoj jurisdikciji i za stvaranje bez odlaganja uvjeta pogodnih za povratak izbjeglica i raseljenih osoba, strane su se obavezale na prevenciju i promptno potiskivanje bilo kakvog pisanog ili verbalnog poticanja, putem medija ili drugačije, etničkog ili religioznog neprijateljstva ili mržnje, te da će izbor odredišta biti na pojedincu ili obitelji, pri čemu bi trebalo sačuvati princip jedinstva obitelji. Strane se neće miješati u povratnikov izbor odredišta, niti će ga prisiljavati da ostane ili se kreće ka situacijama ozbiljne opasnosti ili nesigurnosti, ili ka oblastima kojima nedostaje osnovna infrastruktura neophodna za nastavljanje normalnog života. Članom 7. Aneksa 7 strane su osnovale nezavisnu komisiju za raseljene osobe i izbjeglice, a članom 12, između ostalog, usaglasile su se da će svakoj osobi koja traži povrat imovine za koju komisija utvrdi da je zakonski vlasnik te imovine biti dodijeljen njen povrat, a svakoj osobi koja traži kompenzaciju u zamjenu za povrat, za koju komisija utvrdi da je zakonski vlasnik te imovine, bit će dodijeljena pravična kompenzacija koju odredi komisija. Strane su usaglasile i da u određivanju zakonskog vlasnika imovine komisija neće priznati kao validnu nijednu nelegalnu transakciju imovine, uključujući svaki transfer koji je napravljen pod pritiskom, u zamjenu za dozvolu za izlazak ili dokumente, ili je na drugi način bila u vezi s etničkim čišćenjem.Podsjećam na to da je Republika Srpska, izvršavajući obaveze koje je preuzela Aneksom 7, između ostalog, 1998. godine donijela Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (s njegovim kasnijim izmjenama i dopunama – u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kojim prestaje važiti Zakon o korištenju napuštene imovine iz 1996. godine. U članu 1. Zakona o prestanku primjene propisano je da se on primjenjuje na nekretnine koje su bile napuštene u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, bez obzira na to da li je nekretnina bila proglašena napuštenom, pod uvjetom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine izgubio posjed nekretnine prije 19. decembra 1998. godine. Članom 5. istog zakona propisano je da vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine koji je napustio nekretninu ima pravo na vraćanje te nekretnine sa svim pravima koja je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno momenta napuštanja nekretnine. Članom 9. istog zakona propisano je da vlasnik, posjednik, odnosno korisnik napuštenih nekretnina ima pravo da u svako vrijeme osobno ili putem punomoćnika podnese zahtjev za vraćanje napuštenih nekretnina iz člana 6. u posjed ili raspolaganje na drugi način Ministarstvu za izbjeglice i raseljene osobe u opštini na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina (član 10. istog zakona), te da pravo vlasnika da podnese zahtjev ne zastarijeva. Odredbama člana 13. tog zakona propisano je da rješenje o vraćanju nekretnine vlasniku, posjedniku, odnosno korisniku mora sadržavati podatke o vlasniku, posjedniku, odnosno korisniku kome se nekretnina vraća; podatke o nekretnini koja je predmet vraćanja; rok u kojem će se nekretnina vratiti; odluku kojom prestaje pravo privremenog korisnika; rok za iseljenje sadašnjeg korisnika odnosno rok za predaju zemljišta... Članom 14. istog zakona, između ostalog, propisano je da vlasnik, posjednik, odnosno korisnik može odmah stupiti u posjed svoje nekretnine koja je iseljena, a u slučaju vraćanja u posjed obradivog zemljišta, rok za njegovu predaju može se izuzetno produžiti do okončanja žetve.
Iz navedenog, po mome mišljenju, proizlazi da izbjegla ili raseljena osoba, da bi vratila svoju nekretninu u posjed sa svim pravima koja je imala do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nekretnine, treba samo da nadležnom Ministarstvu podnese zahtjev u skladu s Aneksom 7, odnosno Zakonom o prestanku primjene. Da bi ostvarila povrat svoje nekretnine sa svim pravima koja je imala do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nekretnine, izbjegla ili raseljena osoba ne treba da vodi nikakve sudske postupke. Strane iz Aneksa 7 kao javna vlast same su preuzele pozitivnu obavezu, a među njima i Republika Srpska, i to Zakonom o prestanku primjene, da će postupiti po svakom zahtjevu izbjegle ili raseljene osobe za povrat u posjed nekretnine i čim utvrde da je ta osoba vlasnik odnosno posjednik osigurat će joj predaju njene nekretnine sa svim pravima koja je imala do 30. aprila 1991. godine, odnosno momenta napuštanja nekretnine. To u slučaju apelanata podrazumijeva da im je nekretnina na kojoj je tokom rata sagrađena pravoslavna crkva trebala biti predata u stanju u kakvom je bila kada su ju apelanti napustili zbog ratnih sukoba u BiH u periodu 1992˗1995. godina, dakle bez bilo kakvih tereta i uzurpacija od bilo koga.
Međutim, to se nije dogodilo. Kada su apelantima vraćene njihove nekretnine, na nekretnini ispred njihove kuće postojala je pravoslavna crkva koju su javne vlasti bile obavezne ukloniti, s obzirom na to da su apelanti u skladu s Aneksom 7 i Zakonom o prestanku primjene podnijeli zahtjev za povrat njihovih nekretnina, a ne zahtjev za naknadu umjesto povrata (iako apelantima, koliko je u javnosti poznato, nikada nije ni bila ponuđena naknada niti bi ju oni prihvatili). Oni su, dakle, tražili naturalnu restituciju. Iako nisu morali obrazlagati zašto žele da se vrate u svoj dom, a time i sve pripadajuće zemljište, nije teško razumjeti da su željeli da se vrate svojim korijenima, koje svako ljudsko biće ima. Oni su tu živjeli s članovima svoje obitelji kojih više nema, s članovima koji su, kako apelanti tvrde, u ratu poubijani, tako da samo tu mogu oživjeti svoja sjećanja na njih i ponovo ih „vidjeti“.
Uostalom, taj osjećaj najbolje je objasnio pjesnik Aleksa Šantić (Srbin) koji je prilikom progona/odlaska Bošnjaka u vrijeme kada je on živio napisao pjesmu „Ostajte ovdje“ u kojoj poziva: „Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba, Neće vas grijat kô što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba; Gdje svoga nema i gdje brata nije. Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša zemlja vam je ova; Bacite pogled po kršu i polju, Svuda su groblja vaših pradjedova. Ovdje vas svako poznaje i voli, A tamo niko poznati vas neće; Bolji su svoji i krševi goli; No cvijetna polja kud se tuđin kreće.“
Ovi osjećaji su u jezgri svakog ljudskog bića. Stoga su očigledno oni bili razlog da se u Aneksu 7, na samom početku, naglasi da je svaki povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan cilj rješavanja konflikata u Bosni i Hercegovini. Međutim, da li se zaista objektivno može očekivati rješavanje konflikata u Bosni i Hercegovini u situaciji kada, ni 22 godine od prestanka rata, odnosno zaključivanja Opšteg okvirnog mirovnog sporazuma za mir u BiH, sa zemlje apelanata nije uklonjena pravoslavna crkva? Šta to uopšte govori o javnoj vlasti, ma koja to vlast bila? Da li ovu činjenicu treba razumjeti na način da je, nakon što su apelanti protjerani, postojalo uvjerenje da se oni nikada neće vratiti, pa se upravo na njihovoj zemlji sagradila pravoslavna crkva (iako, po mome znanju, niti jedna religija ne zagovara otimanje tuđeg, a pogotovo ne izgradnju vjerskog objekta na zemljištu pripadnika druge religije)? Da li je crkva, pa makar bila i pravoslavna, mogla uopšte biti sagrađena na zemljištu apelanata bez znanja ili potpore javne vlasti? S obzirom na to da javna vlast 22 godine nije naredila niti izvršila uklanjanje te pravoslavne crkve sa zemljišta apelanata, jedini mogući zaključak jeste da upravo ta javna vlast daje podršku ostanku crkve na zemljištu apelanata. Ako je ovaj zaključak osnovan, a čini se da jeste, kako onda treba razumjeti obavezu koju je Republika Srpska preuzela Aneksom 7, a time i članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj: „Da bi pokazali svoje opredjeljenje za osiguranje punog postizanja ljudskih prava i osnovnih sloboda svih osoba u svojoj jurisdikciji i za stvaranje bez odlaganja uvjeta pogodnih za povratak izbjeglica i raseljenih osoba, strane su se obavezale odmah preduzeti mjere za izgradnju povjerenja, i to: ukidanje unutrašnjeg zakonodavstva i administrativnih taksi s diskriminacijskom namjerom ili efektom; prevenciju i promptno potiskivanje bilo kakvog pisanog ili verbalnog poticanja, putem medija ili drugačije, etničkog ili religioznog neprijateljstva ili mržnje“?
Istina je, kao što je ranije navedeno, da je Republika Srpska donijela Zakon o prestanku primjene, čime je samo formalno ispunila dio obaveze koji se odnosi na ukidanje unutrašnjeg zakonodavstva s diskriminacijskom namjerom ili efektom. Međutim, da bi ta obaveza bila zaista ispunjena, neophodna je provedba Zakona o prestanku primjene, odnosno neophodno je apelantima vratiti njihove nekretnine s pravima koja su na njima imali do odlaska u izbjeglištvo, odnosno neophodno je ukloniti pravoslavnu crkvu.
Vraćajući se na postupak kojim su rezultirale osporene presude koje su predmet apelacije iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4492/14, kao što sam već ranije rekla, izbjegla ili raseljena osoba, da bi vratila svoju nekretninu u posjed sa svim pravima koja je imala do 30. aprila 1991. godine, odnosno momenta napuštanja nekretnine, trebala je samo da nadležnom Ministarstvu podnese zahtjev u skladu s Aneksom 7, odnosno Zakonom o prestanku primjene, što su apelanti učinili. Međutim, kako je činjenica da po zahtjevu apelanata nije u cijelosti postupljeno, jer im je njihovo dvorište „vraćeno“ s pravoslavnom crkvom ispred vlastitog doma, apelanti su prije 15 godina, tačnije 29. oktobra 2002. godine, podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Srpska pravoslavna crkva, Crkvena opština Drinjača, radi „predaje u posjed dijela parcele označene kao k. č. 996 zv. Crkvine, upisane u p. l. broj 235 KO Konjevići“.
Iskreno govoreći, ne iznenađuje da se Osnovni sud prvobitno oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odbacio tužbu, imajući u vidu da je povrat imovine izbjeglim i raseljenim osobama u nadležnosti Ministarstva koje je dio Vlade, odnosno javne vlasti Republike Srpske.
Tokom 2010. godine Osnovni sud je odbio precizirani tužbeni zahtjev apelanata i tu odluku je potvrdio Okružni sud, da bi Vrhovni sud 1. februara 2012. godine reviziju apelanata usvojio i predmet vratio drugostepenom sudu koji je zatim uvažio žalbu apelanata, ukinuo prvostepenu presudu od 21. maja 2010. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je 3. juna 2013. godine ponovo odbio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao ih da prvotuženoj, dakle Srpskoj pravoslavnoj crkvi Zvorničko-tuzlanske eparhije Bijeljina, koja je svojom bespravno izgrađenom crkvom zaposjela zemljište apelanata, i to dvorište ispred kuće apelanata, i nije im ga vratila, naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 11.243,70 KM. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, tu žalbu uvažio samo u dijelu odluke o troškovima postupka i obavezao apelante da prvotuženoj umjesto iznosa od 11.243,70 KM plate iznos od 1.029,60 KM, dok je u ostalom odbijajućem dijelu prvostepena presuda potvrđena. Reviziju koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude Vrhovni sud je odbio 6. avgusta 2014. godine, pri čemu nema naznaka da su tuženi od početka parničnog postupka, u kojem je tužbeni zahtjev više puta preciziran, pa do njegovog kraja osporili apelantima vlasništvo nad zemljištem na kojem je bespravno izgrađena pravoslavna crkva. Dakle, apelanti su bili prinuđeni punih 12 godina čekati na konačnu odluku redovnih sudova, pri čemu osam godina da bi se donijela prvostepena presuda, i sve to bez bilo kakvog povoljnog rezultata za njih. Jedino čime je rezultirala dosadašnja borba za povrat imovine apelanata, nažalost, jeste činjenica koja je već opštepoznata u bosanskohercegovačkoj javnosti, a to je da se prvoapelantica teško razboljela. Nesporno se može zaključiti da je na apelante stavljen pretjeran teret da pronađu pasivno legitimirane osobe i da postave tužbeni zahtjev koji će osigurati uklanjanje pravoslavne crkve s njihovog zemljišta, a sve to bez bilo kakvog razloga jer je javna vlast imala pozitivnu obavezu da problem izmještanja pravoslavne crkve sa zemljišta apelanata riješi u okviru njihovog zahtjeva Ministarstvu za ljudska prava Republike Srpske za povrat njihove imovine, prema obavezama koje je Republika Srpska preuzela Aneksom 7. Da je u konkretnom slučaju riječ o pozitivnoj obavezi javne vlasti, konkretno Republike Srpske, proizlazi i iz definicije pozitivne obaveze koju je usvojio Evropski sud, po čijem je shvatanju osnovno obilježje pozitivnih obaveza da one u praksi od nacionalnih vlasti zahtijevaju preduzimanje neophodnih mjera za očuvanje nekog prava, ili još preciznije, da usvoje razumne i odgovarajuće mjere zaštite prava pojedinaca. Ove mjere mogu biti pravne. To je slučaj kada se od javne vlasti očekuje da nametne sankcije pojedincima koji su prekršili Evropsku konvenciju, te da donese propise za određenu vrstu aktivnosti ili određenu kategoriju osoba. Međutim, one se mogu sastojati i od praktičnih mjera. Činjenična zapreka može kršiti Evropsku konvenciju kao i pravna, bilo da je riječ o negativnoj bilo o pozitivnoj obavezi javne vlasti. Dakle, definitivno nije dovoljno što je Republika Srpska u okviru svojih pozitivnih obaveza iz Aneksa 7, po kojem Ustav Bosne i Hercegovine u članu II/5. garantira prava izbjeglicama i raseljenim osobama na povratak u svoje domove i povrat njihove imovine, donijela Zakon o prestanku primjene. Neophodne su daljnje konkretne mjere da apelantima kao kategoriji izbjeglica i raseljenih osoba osigura povrat njihove cjelokupne imovine s pravima koja su imali na dan kad su zbog ratnih okolnosti napustili imovinu, a to u konkretnom slučaju znači da je potrebno da Republika Srpska kao javna vlast, ispunjavajući tu svoju pozitivnu obavezu, odmah riješi problem bespravno sagrađene pravoslavne crkve na zemljištu apelanata i to zemljište im preda sa svim pravima koja su imali na dan 30. april 1991. godine, odnosno dan kada su ga kao izbjegle i raseljene osobe morale napustiti.
Imajući u vidu sve navedeno, smatram da je Ustavni sud morao usvojiti apelaciju apelanata i narediti Republici Srpskoj da konačno ispuni svoju pozitivnu obavezu, ostavljajući joj za to primjeren rok.
U prilog mome stavu, podsjećam na to da se Ustavni sud već bavio sličnim pitanjima. Tako je u svojoj odluci broj AP 2275/05 od 26. januara 2007. godine Ustavni sud u relevantnom dijelu usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na povratak u svoj dom iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine „zato što su organi uprave i Vrhovni sud, iako je apelant tokom cijelog postupka pred upravnim organima i sudovima imao mogućnost da iznosi dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje odluka, propustili da daju težinu dokazima prema kojima je apelant na adresi spornog stana živio sve do 1992. godine i da je usljed ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini napustio sporni stan. Iz navedenog slijedi da nije bilo dovoljne zaštite sudova ili upravnih organa u odnosu na apelantovo pravo da se vrati tamo gdje on tvrdi da je njegov dom“.
Pored navedene, Ustavni sud je Odlukom broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pri čemu je u relevantnom dijelu istakao: „Imajući u vidu tvrdnje apelanata o okolnostima pod kojima im je srušena kuća, kao i dokaze koje su apelanti predložili (treba dodati i da se događaj desio za vrijeme rata, a apelanti su bili pripadnici manjinskog naroda na tom području), Ustavni sud smatra da je istraga u vezi s ovim događajem bila obavezna radi zaštite imovine apelanata. S obzirom na to da istraga nije provedena (policijska stanica u čijoj se neposrednoj blizini događaj desio to nema čak ni registrirano u svojim evidencijama), Ustavni sud smatra da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu, te je time apelantima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“
I kao posljednji argument, podsjećam na to da je Evropski sud u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine utvrdio povredu prava na imovinu aplikanta iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i naredio Bosni i Hercegovini da apelantu plati naknadu za stan koji mu nije vraćen niti su mu domaće vlasti za njega isplatile naknadu, a apelant je tu naknadu zahtijevao. Svoju odluku Evropski sud je obrazložio na način što je istakao da se slaže s podnositeljem zahtjeva da lišavanje imovine izvršeno samo iz razloga pružanja privatne koristi pojedincu ne može biti „od javnog interesa“. S obzirom na navedeno, prinudni prijenos imovine s jedne osobe na drugu može, ovisno o okolnostima, biti zakonito sredstvo za promicanje javnog interesa (vidi James i ostali, gore navedeno, § 40). U tom smislu, oduzimanje imovine izvršeno pri provedbi zakonskih socijalnih, ekonomskih i drugih politika može biti „u javnom interesu“ čak i ako zajednica u cjelini nema neposredne koristi niti uživa oduzetu imovinu (ibid., § 45). U predmetnom slučaju, Sud je spreman prihvatiti da su sporne mjere bile usmjerene ka unapređenju socijalne pravde, kao što je tvrdila tužena strana, i da stoga slijede opravdani cilj.
Odgovarajući na pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža takvim miješanjem u imovinu aplikanta Evropski sud je istakao: „Ometanje mirnog uživanja imovine mora uspostaviti pravičnu ravnotežu između zaštite imovine i zahtjeva javnog interesa (vidi, između ostalog, Sporrong i Lönnroth, gore navedeno, § 69). Iako je tačno da države uživaju široko polje procjene kada odlučuju o ovim pitanjima (vidi Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], br. 22774/93, § 49, ECHR 1999-V; Radanović protiv Hrvatske, br. 9056/02, § 49, 21. decembar 2006.; i J. A. Pye (Oxford) Ltd i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Velike Britanije [GC], br. 44302/02, § 75, ECHR 2007-X), Sud ipak smatra da u predmetnom slučaju nije postignuta pravična ravnoteža iz sljedećih razloga. Između ostalih razloga koje je Evropski sud naveo, ističem prvi, prema kojem je taj sud svjestan činjenice da je Sarajevo, gdje se nalazi većina vojnih stanova, bilo izloženo blokadama, svakodnevnom granatiranju i snajperskom djelovanju tokom rata (vidi presude ICTY-a u predmetu Galić, IT-98-29-T, 5. decembar 2003., i IT-9829-A, 30. novembar 2006., te presude ICTY-a u predmetu Dragomir Milošević, IT-98-29/1-T, 12. decembar 2007., i IT-98-29/1-A, 12. novembar 2009.). Postoji također mnogo dokaza o izravnom ili neizravnom sudjelovanju snaga VJ u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini (vidi st. 15˗17. gore). Ovo objašnjava snažno lokalno protivljenje povratku prijeratnim domovima osoba koje su služile u snagama VJ (vidi tačku 10. gore), ali ga ne opravdava. U tom smislu, Sud primjećuje kako nema indikacija da je podnositelj zahtjeva kao pripadnik snaga VJ sudjelovao u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini niti u bilo kakvim ratnim zločinima. On je drukčije tretiran isključivo stoga što je služio u snagama VJ. Poznato je da je priroda nedavnog rata u Bosni i Hercegovini takva da je služenje u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri odražavalo etničku pripadnost. Snage ARBiH, lojalne središnjim vlastima Bosne i Hercegovine, usprkos nekim izuzecima, uglavnom su činili Bošnjaci. Isto vrijedi i za HVO (uglavnom činili Hrvati) i snage VRS (uglavnom su činili Srbi). Slični modeli primijećeni su i u susjednim zemljama. U skladu s tim, sporne mjere, iako naizgled nepristrane, imale su za rezultat različito postupanje s ljudima na osnovu njihovog etničkog porijekla. Sud je u sličnim situacijama utvrdio, kao pitanje principa, da se bilo kakva razlika u postupanju isključivo ili presudno na osnovu etničkog porijekla ne može objektivno opravdati u savremenom demokratskom društvu (vidi Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], no. 27996/06 i 34836/06, § 44, 22. decembar 2009.; D. H. i ostali protiv Češke Republike [GC], br. 57325/00, § 176, ECHR 2007-XII; i Timishev protiv Rusije, nos. 55762/00 i 55974/00, § 58, ECHR 2005-XII).“
Imajući u vidu sve navedeno, i s tim u vezi interpretiranu praksu Ustavnog i Evropskog suda u ovoj oblasti, po mome mišljenju, nesporno u slučaju apelanata postoji povreda prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i povreda prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što javna vlast nije ispunila svoju pozitivnu obavezu i apelantima kao posebnoj i ugroženoj kategoriji osigurala povrat njihove imovine u skladu s Aneksom 7 i Zakonom o prestanku primjene, tj. nije im vratila njihovu imovinu s pravima koja su na toj imovini imali do 30. aprila 1991. godine, odnosno na dan kada su ju kao izbjeglice i raseljene osobe napustile, jer na parceli koja je nesporno njihovo vlasništvo, i to ispred same kuće, tj. njihovog doma, već 22 godine od zaključenja mirovnog sporazuma egzistira bespravno izgrađena pravoslavna crkva, iako su apelanti pripadnici bošnjačkog naroda – nakon rata manjinskog na teritoriji Republike Srpske, te su prinuđeni svakodnevno u svome dvorištu gledati crkvu i slušati obrede i trpjeti uvrede posjetitelja crkve, što je teško, ma koliko veliki stepen tolerancije imali i kada je u pitanju etnička pripadnost i religijska pripadnost. Stoga je apelaciju apelanata, po mome mišljenju, trebalo usvojiti i narediti Republici Srpskoj da kao javna vlast izvrši svoju pozitivnu obavezu i u razumnom roku osigura uklanjanje crkve sa zemljišta apelanata.
Slijedi da apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je usvojila većina Ustavnog suda u vezi s ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje.
Ovom izdvojenom mišljenju pridružili su se predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Margarita Caca-Nikolovska i sudija Tudor Pantiru. Potpredsjednica Margarita Caca-Nikolovska uz pridruživanje izdvojenom mišljenju naglašava i da su u datoj situaciji nadležni organi (Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud) primijenili „ekscesivni formalizam“ pri donošenju svojih odluka, ne tretirajući suštinsko pitanje postojanja vlasništva, njegovo ometanje i kršenje predviđeno i zaštićeno kako zakonom i Ustavom tako i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što su apelanti u postupcima i tražili. Eventualni dogovori i njihovo postojanje trebali su biti tretirani samo kao način saniranja ili remediranja već napravljene povrede vlasničkog prava.