Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1969/17 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1969/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1969/17, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zeničko-dobojski kanton protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 120772 17 Rsž od 24. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 19. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 120772 17 Rsž od 24. marta 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude kojom je naloženo apelantu da tužiteljicama (S.A., N.D., E.P., S.S., M.A., K.D., E.S., M.I., F.K., Dž.V., K.Đ., N.J., M.K., N.B., M.S., Đ.F., E.M., E.P., i R.V. ) na ime razlike toplog obroka, regresa za 2012., 2013., 2014. i 2015. godinu, naknade za prekovremeni rad, noćni rad i rad na državni praznik, za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je po pitanju naknade za ishranu u toku rada odredbama člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti propisan minimalni iznos u visini od 2% prosječne plate u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, a po osnovu naknade za korištenje godišnjeg odmora odredbama člana 32. propisan je minimalni iznos u visini od 70% njegove plate ili najmanje u visini prosječne plate isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije (navedeni Kolektivni ugovor je izmijenjen – „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 97/2013 od 6. decembra 2013. godine – član 31. „2%“ zamijenjeno sa „1%“ i član 32. „službeniku i namješteniku pripada naknada plate za korištenje godišnjeg odmora (regres) u visini od 50% prosječne plate isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja rješenja o regresu). Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da tužitelji svoje potraživanje nisu mogli zasnivati na odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno Zakona o policijskim službenicima, nakon 1. januara 2006. godine kada je na snagu stupio kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona. Naime, Kantonalni sud je istakao da u postupcima koji se odnose na ostvarivanje prava na rad i u vezi sa radom važi princip da izvor radnog zakonodavstva koji je niži u hijerarhijskoj ljestvici može utemeljiti veća prava, ali ako je neko pitanje različito regulisano ima se primijeniti najpovoljnije pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju tužitelji kao uposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona izabrali Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao pravo koje je povoljnije od Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona. Kantonalni sud je istakao da je Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine zaključen 11. aprila 2000. godine između Samostalnog sindikata, kao predstavnika organa uprave i sudske vlasti i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, uz prethodno pribavljenu suglasnost na usaglašeni tekst prijedloga kolektivnog ugovora Vlada pet kantona, među kojima i Vlade apelanta. Kantonalni sud je naglasio da su odredbom člana 72. pomenutog granskog kolektivnog ugovora ugovaračke strane utvrdile da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, te da je obavezna za strane koje su ga potpisale, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio i da je odredbama člana 1. i 2. stav 2. navedenog granskog kolektivnog ugovora propisano da se ovim ugovorom uređuju prava o obaveze službenika iz rada i po osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosnima, plaćama i drugim naknadama, između ostalog, službenika u kantonalnim organima uprave, kao što su tužitelji, te da se propisima i općim aktima rukovoditelja organa uprave ne mogu utvrditi manja prava službenika od onih koja su utvrđena granskim kolektivnim ugovorom. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora regulisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da se na potraživanja tužitelja za period nakon 1. januara 2006. godine nisu trebale primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova kantona i Zakona o policijskim službenicima, iz razloga što su navedenim propisima naknade koje potražuje tužitelji utvrđene ispod minimuma koji je zaštićen Kolektivnim ugovorom djelatnosti na nivou Federacije Bosne i Hercegovine i Općim kolektivnim ugovorom na istom nivou. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena finansijskim vještačenjem, nalazom i mišljenjem, na koji stranke nisu imale primjedbe, a koji je prihvaćen od strane suda kao objektivan i stručan.
Apelacioni navodi
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine nije relevantan propis u vezi sa potraživanjem tužitelja, već da su trebali primijeniti posebni zakoni koji regulišu pravni status i druga prava i obaveze iz radnog odnosa tužitelja, odnosno Zakon o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona, Zakon o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona i Kolektivni ugovor za uposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je u predmetnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 4501/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman