Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-399/15 (H. S.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-399/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 399/15, rješavajući apelaciju Hamze Suljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hamze Suljevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 114471 14 Rev od 18. decembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 114471 12 Rsž od 5. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 114471 12 Rs 2 od 30. januara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hamza Suljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hamdo Suljević, podnio je 27. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 114471 14 Rev od 18. decembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 11471 12 Rsž od 5. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 114471 12 Rs 2 od 30. januara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. oktobra, 7. decembra i 21. decembra 2015. godine, te 25. maja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog „Centrotransa – DC“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 9. juna 2017. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 114471 12 Rs 2 od 30. januara 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 37-2/95 od 10. februara 1995. godine koje je donio tuženi i da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad; da se obaveže tuženi da apelantu na ime naknade neisplaćenih plaća za period od 20. decembra 1994. godine do isplate isplati iznos od 400,00 KM za svaki mjesec sa zateznom kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počevši od 20. januara 1995. godine do isplate; da se obaveže tuženi da apelantu na ime nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti, povrede ugleda i časti, kao i trpljenja neistina, straha i neizvjesnosti isplati iznos od 30.0000,00 KM sa zateznom kamatom počevši od podnošenja tužbe do konačne isplate; da se obaveže tuženi da apelantu u radnu knjižicu upiše radni staž od 20. decembra 1994. godine do 30. augusta 2011. godine; da izvrši uplatu penzijskog i invalidskog osiguranja, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje mjere osiguranja, zatim da se zamrznu i stave pod hipoteku suda sva novčana sredstva tuženog na računu u BOR banci, da se popiše i stavi pod hipoteku suda sva pokretna i nepokretna imovina tuženog u krugu tuženog, da se apelantu dopusti da može slobodno ući u firmu i uzeti polovinu poslovnog prostora i njime raspolagati i uživati do okončanja ovog spora.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu sudu 23. decembra 1999. godine radi naknade štete, da je na ročištu održanom 8. augusta 2002. godine opredijelio tužbeni zahtjev i predložio da se tuženi obaveže da mu uspostavi radno-pravni status počevši od 20. decembra 1994. godine kao radniku na čekanju posla i da mu isplati ½ ličnog dohotka u vrijeme za koje nije radio počevši od 20. decembra 1994. godine, čiju visinu će prikazati tuženi ili sud po slobodnoj ocjeni, i da mu isplati zakonske zatezne kamate počevši od tog datuma. Općinski sud je dalje naveo da je prekinuo predmetni postupak pozivajući se na član 143.a stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, kojim je regulirana situacija kada je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na pravo zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), u kom slučaju je sud dužan donijeti odluku o prekidu postupka i zahtjev tužioca ustupiti Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda o prekidu postupka, Kantonalni sud je 19. aprila 2004. godine donio Presudu broj Gž 1442/02 kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. Općinski sud je istakao da je, na apelantov prijedlog i nakon što je Kantonalna komisija dostavila spise, nastavio predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom, nakon čega je apelant 27. jula 2011. godine tužbeni zahtjev precizirao kao u izreci presude. Apelant je u tužbi naveo da je bio dugogodišnji zaposlenik tuženog na poslovima VKV vozača međunarodnog saobraćaja, da se, kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH), uključio u Armiju BiH, nakon čega je 1993. godine ranjen, a zatim i povučen s linije odbrane Sarajeva, te da je nastavio obavljati radne zadatke kod tuženog. Kako mu se zdravstveno stanje pogoršalo, apelant je dalje naveo da je 20. decembra 1994. godine morao otići u inostranstvo na liječenje i da je uspio da pređe granične prelaze, nakon čega je tuženom odmah uputio zahtjev za bilo kakvo odsustvo, plaćeno ili neplaćeno. Nakon nepunih 13 radnih dana, tj. 10. februara 1995. godine, apelant navodi da je tuženi donio Rješenje broj 37-2/95 kojim mu je utvrdio prestanak radnog odnosa. Rješenje mu je uručeno nakon povratka u Sarajevo 1997. godine.

7. Ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti, Općinski sud je u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je rješenjem tuženog od 10. februara 1995. godine apelantu prestao radni odnos na osnovu tada relevantnih propisa, Uredbe o radnoj obavezi i Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme rata ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, zbog neopravdanog izostanka s posla uzastopno 20 radnih dana počevši od 20. decembra 1994. do 10. februara 2005. godine, a te izostanke apelant nije opravdao. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant 31. decembra 1994. godine posredno direktoru tuženog dostavio molbu za neplaćeno odsustvo u trajanju od godinu dana, koju tuženi nije razmatrao jer apelant nije bio lično prisutan. Tuženi je o rješenju o prestanku radnog odnosa apelanta obavijestio putem Općinskog sekretarijata narodne odbrane Općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) 3. januara 1995. godine jer je apelant, shodno Rješenju navedenog organa broj 08/2-80-335 od 6. augusta 1993. godine, bio raspoređen na radnu obavezu kod tuženog, dužnost vozača, navodeći da je apelant 20. decembra 1994. godine bez saglasnosti navedenog organa otišao u inostranstvo na liječenje, o čemu je tuženog kao poslodavca pismenim putem obavijestio 31. decembra 1997. godine. Apelant je navedenim zahtjevom tražio da mu tuženi omogući povratak u firmu jer se od 2. januara 1995. do 27. aprila 1997. godine nalazio na liječenju u SR Njemačkoj gdje mu je 2. aprila 1997. godine izvršen operativni zahvat.

8. Uvidom u rješenje Kantonalne komisije od 25. maja 2006. godine Općinski sud je utvrdio da je navedena komisija u predmetu odlučivanja o apelantovom radno-pravnom statusu, a povodom tužbe koju je apelant podnio tom sudu, donijela rješenje kojim je apelantovu žalbu odbila kao neosnovanu i predmetni spis vratila Općinskom sudu na meritorno rješavanje i donošenje presude u već započetom radnom sporu. U obrazloženju odluke Kantonalna komisija je navela da se apelant u zakonskom roku obratio tuženom kao poslodavcu podnoseći zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju posla u smislu člana 143. stav 2. ZOR-a, koji je tuženi odbio, nakon čega je apelant podnio tužbu Općinskom sudu radi zaštite prava iz člana 143. ZOR-a. Rješenjem Općinskog suda broj 52/98 od 19. aprila 2002. godine ovaj sud je prekinuo predmetni postupak i predmet ustupio Kantonalnoj komisiji kao nadležnom organu. Navedeno je da je Kantonalna komisija utvrdila da je apelant penzionisan prije stupanja na snagu ZOR-a, a da je prethodno zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Komisija je utvrdila da se zahtjev iz apelantove tužbe ne odnosi na rješavanje radno-pravnog statusa po osnovu člana 143. ZOR-a nego na ostvarivanje drugih prava za čije rješavanje ona nije nadležna, pa je spis vratila Općinskom sudu radi nastavka započetog postupka (rješenje Kantonalne komisije postalo je pravomoćno 23. jula 2006. godine).

9. U vezi s apelantovim tužbenim zahtjevom Općinski sud je dalje ukazao da je u okolnostima koje je diktiralo ratno stanje Predsjedništvo RBiH donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ broj 21/92 od 23. novembra 1992. godine), koju je potvrdila Skupština RBiH („Službeni list RBiH“ broj 13/93), od kada se ona primjenjuje kao Zakon o radnim odnosima. Navedeno je da je članom 15. citiranog zakona propisano da radniku prestaje radni odnos ako je u toku izvršenja radne obaveze neopravdano izostao s posla duže od 20 radnih dana uzastopno. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tuženi rješenje o prestanku radnog odnosa počevši od 20. decembra 1994. godine donio na osnovu citirane odredbe zakona, pa je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa odbio kao neosnovan, ističući da to što je apelant naknadno (deset dana od dana napuštanja zemlje) uputio molbu tuženom za neplaćeno odsustvo nije utjecalo na drugačiju odluku ovog suda. Kako Općinski sud nije poništio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, to je njegov preostali tužbeni zahtjev (za vraćanje na posao, isplatu neisplaćene plaće u iznosu od 400,00 KM za svaki mjesec i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje) također odbijen kao neosnovan. Općinski sud je odbio kao neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev u dijelu isplate nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti, povrede ugleda, ponosa i časti, kao i trpljenja neistine, straha i neizvjesnosti primjenom čl. 7. i 126. ZPP, ocijenivši da apelant u tom dijelu tužbenog zahtjeva nije predložio provođenje dokaza, odnosno primjenom pravila o teretu dokazivanja. Općinski sud je dalje, na osnovu odredbe člana 269. st. 1. i 2. ZPP, odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Tom odredbom propisano je da se mjera osiguranja može odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje tražbina ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili značajno otežati ostvarenje tražbine, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na drugi način štetno utjecati na prava predlagača osiguranja. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da nisu ispunjeni uvjeti iz citirane odredbe ZPP. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

10. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Rs 114471 12 Rs 2 od 20. marta 2012. godine odbijen je apelantov prijedlog za donošenje dopunske presude.

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, nakon što je apelantu presudom tog suda od 30. januara 2012. godine odbijen tužbeni zahtjev zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, ovaj sud ocijenio kao neosnovan i apelantov prijedlog za donošenje dopunske presude, koji je apelant sudu podnio 27. februara 2012. godine. Apelant je u prijedlogu naveo da je nesporno da je Predsjedništvo RBiH donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, shodno kojoj radniku prestaje radni odnos ako je u toku izvršavanja radne obaveze neopravdano izostao s posla duže od 20 radnih dana uzastopno jer je on, kako je naveo, u inostranstvo, u SR Njemačku, otišao kao pripadnik oružanih snaga RBiH na liječenje, pa smatra da to „ne može osporavati niti jedan sud, zbog čega je prvostepeni sud bio dužan da provede vještačenje koje bi izvršili vještaci medicinske struke, a kojim bi se utvrdila opravdanost njegovog liječenja i odsustva s posla“. U vezi s apelantovim prijedlogom, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 192. stav 1. ZPP propisano da, ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. Međutim, kako je, prema ocjeni Općinskog suda, sud u konkretnoj pravnoj stvari odlučio o svim apelantovim zahtjevima to je, postupajući prema citiranoj odredbi ZPP, apelantov prijedlog za donošenje dopunske presude odbio kao neosnovan, ocijenivši da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti za donošenje dopunske presude.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 114471 12 Rsž od 5. marta 2014. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude Općinskog suda od 30. januara 2012. godine i rješenja od 20. marta 2012. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu i rješenje prvostepenog suda.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima osporava prvostepenu presudu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i rješenje kojim je odbijen njegov prijedlog za donošenje dopunske presude. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, člana 15. ZOR-a, utvrdio da je rješenje tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa zasnovano na odredbama navedenog zakona. Kantonalni sud je ukazao da radnik, shodno članu 83. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90), a koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu, nije mogao tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, a da je članom 103. ZOR-a („Službene novine FBiH“ broj 43/99), koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, dakle u vrijeme neposredno prije podnošenja apelantove tužbe, propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Kantonalni sud je također ukazao da je na apelantu bio teret dokazivanja činjenica bitnih za odlučivanje o njegovom tužbenom zahtjevu radi poništenja rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa, a čije postojanje, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije dokazao. Pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava, Kantonalni sud je utvrdio da je nesporno da je apelant tužbom podnesenom 23. decembra 1999. godine tražio naknadu štete i uspostavljanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju posla, te da je podneskom od 27. jula 2011. godine uredio tužbu tako što je tražio da se poništi rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa. Iz navedenog, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi da je apelant u smislu navedenih odredbi zakona zakasnio sa sudskom zaštitom radi poništenja Rješenja tuženog broj 37-2/95 od 10. februara 1995. godine. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su za donošenje drugačije odluke prvostepenog suda bez značaja apelantovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je taj sud primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 114471 14 Rev od 18. decembra 2014. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 5. marta 2014. godine odbio kao neosnovanu.

15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant izjavio reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je utvrdio da nije ostvarena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi s članom 231. ZPP u postupku pred drugostepenim sudom jer smatra da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude izvršio ocjenu svih apelantovih žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu, kao i da razlozi dati u obrazloženju pobijane presude nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima i dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Vrhovni sud je zatim ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te istakao da je kod takvih činjeničnih utvrđenja, za koja je revizioni sud vezan, drugostepeni sud pravilno odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Naime, apelant „nije dokazao činjenice na osnovu kojih bi se izveo zaključak da su ispunjene procesne [pretpostavke] o blagovremenosti tužbe u odnosu na zahtjev za poništenje sporne odluke o prestanku radnog odnosa, a niti dokazao osnovanost u odnosu na ostale istaknute tužbene zahtjeve (član 7. st. 1. i član 123. ZPP), pa snosi negativne posljedice pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP)“. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi za odluku o neosnovanosti apelantovog zahtjeva u obrazloženjima svojih presuda dali jasne razloge koje je kao pravilne prihvatio i taj sud. Istaknuto je da učinci preinačene tužbe nastaju od preinačenja, a da je u to vrijeme (u konkretnom slučaju tužba preinačena podneskom od 27. jula 2011. godine) na pravnoj snazi bio član 103. stav 3. ZOR-a koji propisuje da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, pa je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da je apelant „u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa zakasnio s podnošenjem tužbe, s obzirom na utvrđenu činjenicu da je ta odluka dostavljena [apelantu] 1997. godine“. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da je rok iz člana 103. ZOR-a prekluzivne naravi, na koji sud pazi po službenoj dužnosti, pa zbog proteka navedenog roka smatra da je apelantova tužba u tom dijelu trebala biti odbačena rješenjem u smislu člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP. Međutim, istaknuto je da u vezi s tim treba imati u vidu odredbu člana 230. ZPP kojom je predviđena zabrana reformacio in peius, da sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu. Prema tome, kako je samo apelant izjavio reviziju protiv presude drugostepenog suda, Vrhovni sud je istakao da pobijanu presudu nije mogao preinačiti u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev u dijelu poništenja rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa. Dalje, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove revizione navode u vezi s odlukom drugostepenog suda o kašnjenju u podnošenju tužbe jer je, kako je naveo, ranije vodio radni spor kod Općinskog suda u predmetu broj Pr-79/98, ocijenivši da se u spisu predmeta nalazi odluka ovog suda kojom je apelantova tužba odbačena kao neblagovremena (Presuda Općinskog suda broj Pr-79/98 od 31. marta 1999. godine), na osnovu čega je zaključio da apelantovi navodi o ranije vođenom postupku nisu mogli dovesti u sumnju pravilnost pobijane presude.

16. Vrhovni sud također smatra pravilnom odluku drugostepenog suda da apelant nije dokazao nezakonitost odluke tuženog o prestanku radnog odnosa. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 11. st. 3. i 4. Uredbe o radnoj obavezi („Službeni list RBiH“ broj 19/92) propisano da se radne obaveze može osloboditi obveznik radne obaveze koji traži odobrenje za odlazak u inostranstvo radi liječenja, a da rješenje o oslobađanju od radne obaveze donosi nadležni općinski sekretarijat. Stoga, Vrhovni sud smatra da apelant u okolnostima konkretnog predmeta nije dokazao da je postupio u skladu s navedenim propisom, te da motiv njegovog izostanka s posla (liječenje) sam po sebi nije pravno odlučan za ocjenu opravdanosti izostanka s posla, kako to neosnovano smatra apelant. U odnosu na činjenicu da je tuženi 3. januara 1995. godine obavijestio nadležni sekretarijat da je apelant otišao u Njemačku na liječenje i da je u prilogu dostavio molbu za neplaćeno odsustvo, Vrhovni sud nalazi da apelant nije provodio dokaze na okolnost da li ga je Općinski sekretarijat oslobodio radne obaveze radi liječenja, niti da li je tuženi od nadležnog organa dobio takvu odluku, zbog čega je zaključio da apelant snosi negativne posljedice pravila o teretu dokazivanja prema članu 126. ZPP.

17. Vrhovni sud je naveo da pravna sudbina apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu povrata na rad, naknade plaća, nematerijalne štete, upisa radnog staža i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje direktno zavisi od odluke o utvrđivanju zakonitosti odnosno nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, te je zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zasnovane na zakonu. Vrhovni sud je također ukazao da nije ocijenio apelantove navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, smatrajući da oni nisu od odlučnog značaja za drugačiju odluku ovog suda, pa kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena apelantova revizija, Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

19. U vezi s tim, apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer je njegov tužbeni zahtjev odbijen zbog, kako navodi, propuštanja „prekluzivnih rokova“ za podnošenje tužbe. Također smatra netačnim utvrđenje da je neopravdano izostao s posla 20 dana uzastopno, zbog čega smatra nezakonitim rješenje tuženog kojim mu je utvrđen prestanak radnog odnosa jer smatra da je opravdano izostao s posla budući da je otišao na liječenje u inostranstvo. U vezi s tim, apelant ističe da su sudovi u konkretnom slučaju bili dužni primijeniti samo jedan rok, i to iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima jer, kako navodi, „svako ko je u ratu sprečavao ranjenika ili bolesnika na liječenje, činio je krivično djelo ratni zločin“. U dopunama apelacije apelant u suštini ponavlja navode iz apelacije.

b) Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci koju je donio u skladu s relevantnim propisima. Također smatra da odlukom tog suda nije došlo do povrede prava na koja je apelant ukazao u apelaciji.

21. Općinski sud je također naveo da je u konkretnom slučaju postupao u skladu s važećim propisima i da u cijelosti ostaje pri razlozima iz svoje odluke.

22. Tuženi smatra da su apelantovi navodi neosnovani, te da su osporene presude zasnovane na zakonu.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99 i 32/00) relevantne odredbe glase:

Član 103. stav 3.

[…] Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

[…]

24. U Uredbi sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ broj 12/92) relevantne odredbe glase: Član 15.

Radniku prestaje radni odnos ako je u toku izvršavanja radne obaveze neopravdano izostao sa posla duže od 20 radnih dana uzastopno ili ako se stavio na stranu agresora i protiv Republike Bosne i Hercegovine.

25. U Uredbi o radnoj obavezi („Službeni list RBiH“ broj 19/92) relevantne odredbe glase: Član 11. st. 3. i 4.

[…] Radne obaveze može biti oslobođen i obveznik radne obaveze koji traži odobrenje za odlazak u inostranstvo na privremeni boravak radi zbrinjavanja ili posjećivanja evakuisane djece ili zbrinjavanja starih, iznemoglih članova porodice ili radi ličnog liječenja ili kao pratilac za člana porodice koji se upućuje na liječenje u inostranstvo.

Rješenje o oslobađanju radne obaveze za lica iz stava 1. do 3. ovog člana donosi opštinski sekretarijat. Rješenje se donosi na pismeni zahtjev tih lica. Uz zahtjev se prilažu odgovarajući dokazi.

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 53/03), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 114471 14 Rev od 18. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na ww.ustavnisud.ba, tačka 24) iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Apelant, u suštini, smatra da je do kršenja njegovog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što je osporenim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i zato što je odbijen njegov zahtjev za poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa kao da je neblagovremeno podnesen u smislu člana 103. ZOR-a. Dakle, apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju bili dužni primijeniti samo jedan rok, i to iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer smatra da „svako ko je u ratu sprečavao ranjenika ili bolesnika na liječenje, činio je krivično djelo ratni zločin“. Apelant također tvrdi da je tuženi rješenje o prestanku radnog odnosa donio nezakonito.

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući na tri sudske instance, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su Kantonalni i Vrhovni sud ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev kojim je tražio da sud poništi odluke tuženog kojim mu je prestao radni odnos. U vezi s navodima da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev jer je podnesen protekom uvjeta propisanih članom 103. stav 3. ZOR-a, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naveli detaljne i jasne razloge zašto su u konkretnom slučaju smatrali da su ispunjeni uvjeti iz člana 103. stav 3. ZOR-a, imajući u vidu da je rješenje o prestanku radnog odnosa dostavljeno apelantu 1997. godine, nakon povratka s liječenja, a da je apelant tužbeni zahtjev u ovom dijelu opredijelio 27. novembra 2011. godine, dakle nakon što je proteklo skoro 15 godina od dostavljanja odluke o prestanku radnog odnosa, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, pa Ustavni sud te razloge ne smatra proizvoljnim. Nadalje, iako se redovni sudovi, s obzirom na uvjetovanost preostalog dijela tužbenog zahtjeva odlukom o blagovremenosti tužbe, nisu trebali posebno baviti tim pitanjima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli detaljne i argumentirane razloge zašto su u konkretnom slučaju smatrali da je rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa pravilno i zasnovano na odredbi člana 15. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, kojom je jasno propisano u kom slučaju radniku na radnoj obavezi prestaje radni odnos, a koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su u datim okolnostima zaključili da apelant u smislu člana 126. ZPP nije dokazao da je postupio u skladu s tada važećim propisom, tj. Uredbom o radnoj obavezi kojom je propisano da radne obaveze može biti oslobođen i obveznik radne obaveze koji je tražio odobrenje za odlazak u inostranstvo radi ličnog liječenja, a da rješenje o oslobađanju od radne obaveze donosi nadležni općinski sekretarijat. Osim navedenog, Ustavni sud smatra paušalnim apelantove navode da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta bili dužni primijeniti odredbu člana 377. ZOO (kojom je regulirano potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom), s obzirom na to da citirana odredba u konkretnom predmetu nije primjenjiva budući da iz stipulacije navedene odredbe proizlazi da se ona primjenjuje samo kada je tužbeni zahtjev upravljen prema odgovornom licu (za prouzrokovano krivično djelo), a iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da se ne radi o takvoj situaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio navode o kršenju navedenog prava, odnosno da su ti navodi u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija

39. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije prema kojima se uživanje prava i sloboda predviđenih u članu II Ustava Bosne i Hercegovine ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava, odnosno prava i sloboda predviđenih u Evropskoj konvenciji osigurava svim licima u Bosni i Hercegovini „bez diskriminacije po bilo kojem osnovu“. Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava na nediskriminaciju, ali iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje.

40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Pravo na život

42. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud te navode neće ni razmatrati.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud detaljno i jasno obrazložili svoju odluku u pogledu primjene materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Ustavni sud također zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava na predmetnu situaciju.

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant, osim svojih paušalnih navoda, nije ponudio argumente koji bi upućivali na diskriminaciju.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-399/15 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio