Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-320/15 (D. S.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-320/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 320/15, rješavajući apelaciju Damira Sabljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Damira Sabljića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Mal 006958 14 Gž od 20.

novembra 2014. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona 10 da apelantu Damiru Sabljiću isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Kantona 10 da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Općinskog suda u Livnu da u skladu sa ovom odlukom odmah preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Damira Sabljića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Mal 006958 14 Gž od 20. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 68 2 Mal 006958 13 Mal od 28.

aprila 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Damir Sabljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 19. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Mal 006958 14 Gž od 20. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 Mal 006958 13 Mal od 28. aprila 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja Croatia osiguranja d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 17. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 26. maja, odnosno 5. juna 2017. godine. Tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužitelj je 15. februara 2001. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak protiv apelanta radi isplate regresnog duga proisteklog iz štetnog događaja (saobraćajne nesreće) koji se dogodio u augustu 1995. godine kod Tomislavgrada krivicom apelanta koji je upravljao neregistriranim i neosiguranim vozilom.

6. Apelant je 2. jula 2001. godine u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

7. Iz odgovora Općinskog suda proizlazi da je taj sud dva puta (4. i 27. juna 2002. godine) zakazivao pripremno ročište, na kojima se uredno pozvani apelant nije pojavio, pristupivši na treće pripremno ročište koje je održano 19. augusta 2002. godine.

8. Apelant je tokom postupka opunomoćio advokata Matu Budimira da ga zastupa u predmetu.

9. Na ročištu koje je bilo zakazano za 23. oktobar 2002. godine nisu se pojavili ni apelantov punomoćnik, ni apelant iako su bili uredno pozvani, niti su opravdali izostanak. Na tom ročištu ispitan je svjedok Jakov Gale.

10. Na ročištu koje je održano 7. novembra 2002. godine saslušan je apelant u svojstvu parnične stranke, te je na istom ročištu prihvaćen prijedlog tužitelja da se provede saobraćajno vještačenje po vještaku saobraćajne struke.

11. Na ročištu održanom 4. marta 2003. godine određeno je mašinsko vještačenje na visinu štete zato što je apelant osporio visinu tužbenog zahtjeva, pa je Općinski sud predmetni spis podneskom od 4. marta 2003. godine dostavio vještaku mašinske struke radi izrade stručnog nalaza i mišljenja.

12. Vještak mašinske struke je 12. jula 2013. godine predmetni spis vratio Općinskom sudu bez izrađenog nalaza i mišljenja, nakon čega je Općinski sud predmet uveo u CMS formirajući novi spis pod novim brojem.

13. Na pripremnom ročištu koje je održano 21. februara 2014. godine tužitelj je predložio da se provede mašinsko vještačenje po novom vještaku.

14. Ročište za glavnu raspravu održano je 31. marta 2014. godine u prisustvu punomoćnice tužitelja, dok je apelantu poziv na ročište za glavnu raspravu dostavljen putem oglasne ploče suda zato što je taj sud prethodno pokušao dostaviti poziv, a prema podacima iz vraćenog pismena proizašlo je da se apelant nalazi u Republici Hrvatskoj.

15. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio Presudu broj 68 2 Mal 006958 13 Mal od 28. aprila 2014. godine kojom je apelant obavezan na isplatu regresnog duga u iznosu od 1.631,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. Na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, posebno nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke iz kojeg je proizašlo da je do saobraćajne nesreće došlo isključivo apelantovom krivicom, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je visinu štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke, pa je shodno odredbi člana 78. Zakona o osiguravanju imovine i osoba i odluke Biroa zelene karte od 30. novembra 2000. godine apelant obavezan na isplatu iznosa koji je tužitelj isplatio oštećenom u saobraćajnoj nesreći na ime naknade materijalne štete za koju je apelant odgovoran. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je rok za žalbu 15 dana i da se presuda može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Predmetni spis je zajedno sa žalbom 4. jula 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 68 2 Mal 006958 14 Gž od 20. novembra 2014. godine apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako da je apelant obavezan da naknadi troškove postupka u iznosu do 664,00 KM umjesto iznosa od 1.264,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

18. Ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih razloga (povreda odredaba parničnog postupka i proizvoljna primjena materijalnog prava) Kantonalni sud je utvrdio da su žalbeni prigovori djelimično osnovani samo u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu žalba neosnovana. Kantonalni sud je na osnovu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, materijalnih dokaza u spisu, te činjenice da je apelant isključivi krivac za nastalu saobraćajnu nesreću (što je proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke) zaključio da je prvostepeni sud pravilno obavezao apelanta na isplatu regresnog duga, i to u iznosu koji je utvrdio vještak mašinske struke i koji je tužitelj isplatio oštećenom, pa u tom pravcu ne stoji niti jedan apelantov prigovor iznesen u žalbi, kako je to procijenio Kantonalni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuje da mu u predmetnom postupku nisu pružene sve garancije prava na pravično suđenje, i to pravo na pristup sudu i pravo na suđenje „u razumnom roku“. U tom pravcu ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, posebno kritizirajući postupanje prvostepenog suda kojem je trebalo skoro 13 godina da odluči o tužbi. Dalje, apelant ukazuje da mu u predmetnom postupku nije bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku budući da je tokom postupka imao saznanje samo da je tužba podnesena, ali da nije pozivan na ročišta, niti mu je omogućeno da ispita svjedoke i vještake, te posebno ukazuje da je prvostepena presuda donesena samo u prisustvu punomoćnika tužitelja, što je za apelanta neprihvatljivo. Dakle, ukazuje da mu je prvostepeni sud uredno dostavio prvostepenu presudu, ali da ga taj sud uopće nije obavještavao o ročištima kako bi mogao predlagati dokaze, odnosno ispitivati svjedoke i vještake u postupku, pa su mu na taj način uskraćene procesno-pravne garancije koje mu pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, ukazuje i na kršenje člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je, prema apelantovoj ocjeni, prvostepeni sud dokaze cijenio proizvoljno na njegovu štetu. O proizvoljnosti prvostepenog suda, kako apelant tvrdi, govori i činjenica da je apelantu bila uskraćena mogućnost da u žalbi ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. I pored toga, apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu, ali se taj sud nije osvrnuo na povrede postupka koje je u žalbi istakao, u prvom redu o prigovorima vezanim za neobavještavanje o održavanju ročišta. Pored navedenih manjkavosti, apelant ukazuje i na činjenicu da je obavezan i na isplatu zakonske zatezne kamate, pa mu je na taj način povrijeđeno i pravo na imovinu jer nije obaviješten o vođenju postupka, te je odugovlačenje postupka direktno utjecalo na uvećanje obaveza.

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju osvrnuo na dužinu trajanja postupka pred tim sudom naglasivši da su apelacioni prigovori istaknuti u tom pravcu neosnovani jer je taj sud o žalbi odlučio u razumnom roku od četiri mjeseca, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju detaljno opisao tok postupka navodeći sva ročišta koja su održana i kojima je apelant prisustvovao odnosno nije prisustvovao (detaljnije o tome u činjeničnom stanju) iako je prema tvrdnjama Općinskog suda bio uredno pozvan, zatim da je tokom postupka apelant angažirao i advokata, obrazloživši još da je predmet završen kao spor male vrijednosti i da se presuda u tom slučaju može pobijati samo zbog povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 82.

(1) Ako sud, na prijedlog stranke, odredi izvođenje dokaza vještačenjem, uvijek će odrediti rok u kome vještak treba da pripremi i dostavi svoj nalaz i mišljenje. (2) Pri određivanju ovog roka sud će voditi računa o tome da pismeni nalaz i mišljenje mora dostaviti strankama najdocnije osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu.

Član 84.

(1) Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatraće se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi.

(2) Ako na pripremno ročište ne dođe uredno obaviješten tuženi, ročište će se održati bez njegovog prisustva.

Član 97. stav (4) (4) Ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva.

a) Dostavljanje fizičkim licima Član 345. stav (2) (2) Ako se lice kome se pismeno ima dostaviti ne zatekne u svom stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena kome od njegovih odraslih članova domaćinstva koji je dužan da primi pismeno, a ako se oni ne zateknu u stanu, pismeno će se predati nastojniku ili susjedu ako oni na to pristanu.

Član 348. st. (3) i (4) (3) Ako je utvrđeno da tuženi kome se dostavljanje ima izvršiti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog boravišta ili prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, dostavljanje pismena će se izvršiti istovremenim objavljivanjem pismena na oglasnoj tabli suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji.

(4) Dostavljanje se smatra izvršenim protekom roka od 15 dana od dana objavljivanja.

4. Promjena adrese Član 352.

(1) Ako stranka ili njen zastupnik u toku postupka ili prije isteka roka od šest mjeseci po pravnosnažnom okončanju postupka promijene adresu na koju se dostavljanje vrši, dužni su o tome odmah obavijestiti sud.

Član 429. stav (1) (1) Sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 3.000 KM.

Član 433.

(1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

(2) U presudi odnosno rješenju iz stava 1. ovog člana, sud je dužan navesti razloge iz kojih se može izjaviti žalba.

(3) Protiv prvostepene presude odnosno rješenja iz stava 1. ovog člana, stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.

(4) U postupku u sporovima male vrijednosti, rok iz člana 179. stav 2. i člana 192. stav 1. ovog zakona, je 15 dana.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 2 Mal 006958 14 Gž od 20. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. U konkretnom slučaju postupak koji apelant osporava odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

a) U odnosu na osporene presude

31. Apelant ukazuje na brojne propuste, prije svega, Općinskog suda koji je prema apelacionim tvrdnjama apelantu uskratio pravo da učestvuje u postupku jer nije bio obaviješten o ročištima koja su se održavala tokom prvostepenog postupka, pa samim tim nije bio u mogućnosti da predlaže dokaze, ispituje svjedoke i vještake, a ove prigovore dovodi u vezu s kršenjem načela prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje.

32. Shodno apelacionim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je također u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. god.) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili njegovih određenih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno, ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. godine).

33. U vezi s brojnim apelacionim prigovorima procesne prirode koje apelant nije potkrijepio niti jednim relevantnim dokazom, Ustavni sud iz odgovora Općinskog suda zapaža sasvim suprotno. Naime, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, osvrćući se na iznesene apelantove prigovore, detaljno naveo koja ročišta su održana i kada, kojim ročištima je apelant prisustvovao, uz poseban naglasak da je apelant uredno pozivan na svako od tih ročišta, ali da se na pojedinim ročištima nije pojavio, bez pravdanja izostanka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 84. stav (2) i člana 97. stav (4) ZPP koje omogućavaju sudu da održi ročište i bez uredno pozvanog tuženog ili njegovog advokata budući da je iz odgovora Općinskog suda proizašlo da je apelant tokom prvostepenog postupka angažirao advokata da ga zastupa. Osim toga, iz odgovora Općinskog suda proizašlo je i to da je apelant na glavnu raspravu pozvan putem oglasne ploče suda budući da je apelant, prema saznanjima do kojih je sud došao prilikom pokušaja ličnog dostavljanja poziva, boravio u Republici Hrvatskoj, pri čemu apelant sud nije obavijestio o promjeni adrese, što je bila njegova obaveza shodno odredbi člana 352. stav (1) ZPP. U takvim okolnostima, kada predmetna apelacija ne pokreće pitanje urednosti dostavljanja pismena od strane Općinskog suda shodno relevantnim odredbama ZPP, već se isključivo prigovara da su od Općinskog suda pozivi za ročišta izostali, a iz odgovora tog suda proizlazi suprotno, odnosno kada apelant odnosno njegov advokat izostanke s ročišta, koji su prema tvrdnjama Općinskog suda uredno dostavljeni, nisu pravdali relevantnim razlozima, u takvim okolnostima, prema ocjeni Ustavnog suda, nije bilo procesnih smetnji da se ročišta održavaju, pa takvi prigovori ne pokreću pitanje kršenja načela prava na pristup sudu.

34. U vezi s ostalim prigovorima kojima apelant ukazuje i na proizvoljnu ocjenu dokaza od strane Općinskog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da Ustavni sud nije nadležan da ispituje takve prigovore jer je to, u pravilu, zadatak redovnih sudova, osim kada se radi o očitoj proizvoljnosti koja se ne bi mogla zanemariti. Dakle, u situaciji kada se apelant nije odazvao svim pozivima da prisustvuje ročištima i na taj način sam utjecao na svoj procesni položaj u predmetnom postupku i svjesno sebi uskratio pravo da u postupku ravnopravno učestvuje s tužiteljem, Ustavni sud smatra da apelant shodno tome nema ni kredibilitet da takve prigovore iznosi u ovoj fazi postupka.

35. U vezi s prigovorima kojima apelant prigovara da mu je Općinski sud uskratio pravo da u žalbi osporava činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet zaveden kao spor male vrijednosti i da je Općinski sud u takvim okolnostima u pouci o pravnom lijeku samo doslovno ispoštovao odredbu člana 433. ZPP (vidi Relevantni propisi), pa se shodno tome i ovi prigovori čine neosnovanim. Konačno, u vezi s apelacionim prigovorima kojima apelant ukazuje i na propust Kantonalnog suda koji je, prema apelantovim tvrdnjama, propustio da ispita prigovore koje je u žalbi naveo, a tiču se povreda parničnog postupka, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne obavezuje sud da ispita sve istaknute prigovore, već samo one koje ocijeni relevantnim, a u okolnostima konkretnog slučaja, posebno imajući u vidu sve što je izneseno u vezi s navodnim procesnim propustima Općinskog suda, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je Kantonalni sud postupio suprotno garancijama koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije. Navedeno posebno imajući u vidu da je upravo Kantonalni sud, ispitujući apelantovu žalbu, žalbu djelimično uvažio u dijelu odluke o troškovima postupka.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

b) Suđenje u razumnom roku

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenuo tužitelj tužbom protiv apelanta 15. februara 2001. godine, te da je dvostepeni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 68 2 Mal 006958 14 Gž od 20. novembra 2014. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao skoro 14 godina (13 godina i devet mjeseci), od toga samo pred prvostepenim sudom nešto duže od 13 godina, iz čega proizlazi da je postupak pred Kantonalnim sudom okončan u kratkom vremenskom roku, te da odgovornost za dugotrajnost postupka leži zapravo na Općinskom sudu koji je dopustio da predmetni spis duže od deset godina bude kod vještaka koga je sud pozvao da sačini nalaz i mišljenje, što je bez relevantnog obrazloženja neprihvatljivo dug period, a što je ključno i utjecalo na dužinu trajanja postupka. Uz to, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne zapaža da se apelant u relevantnom periodu interesirao za predmet tražeći da se postupak ubrza, što se svakako jednim dijelom može staviti na teret apelantu. Isto tako apelantu se može staviti na teret i to što sud nije obavijestio o promjeni boravišta, što je utjecalo da Općinski sud mora uložiti dodatni napor i vrijeme za komuniciranje s apelantom putem oglasne table i što je dodatno produžilo ionako dugo trajanje postupka. Međutim, bez obzira na apelantov doprinos, Ustavni sud smatra da na Općinskom sudu zapravo leži najveći teret odgovornosti za neefikasan rad u predmetnom postupku jer je sud taj koji vodi i organizira postupak.

39. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Općinski sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.

40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je pitanje poštovanja standarda donošenja odluke „u razumnom roku“ pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

41. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog sličnih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1680/16. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja nadležnim subjektima u predmetnom postupku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

43. S obzirom na odluku u ovom predmetu, okolnostima konkretnog slučaja, apelantov doprinos dužini trajanja postupka, vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će naknada određena u ovom iznosu biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 1680/16 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

44. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona 10 u Livnu s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

45. U vezi s prigovorima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu procesnog prava, odnosno povrede odredaba ZPP, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenog prava smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da je bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je dvostepeni postupak trajao skoro 14 godina, od toga pred prvostepenim sudom duže od 13 godina, a Općinski sud nije obrazložio zašto je dopustio da spis stoji kod vještaka duže od deset godina, što je ključno utjecalo na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, pri čemu se nije mogao zanemariti ni apelantov pasivan odnos u predmetnom postupku.

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu i ostalih procesnih garancija na koje je apelant neosnovano ukazao kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da su u predmetnom postupku apelantu bile uskraćene garancije koje mu pruža ZPP, odnosno kada je nedolascima na ročišta bez relevantnog opravdanja, na koja je uredno pozivan prema tvrdnjama Općinskog suda, sam odlučio o svom procesnom položaju i na taj način sebi uskratio mogućnost da u predmetnom postupku učestvuje ravnopravno i djelotvorno.

48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-320/15 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio