Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/17 ("Kale-Taxi" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2134/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2134/17, rješavajući apelaciju "Kale-Taxi" d.o.o. Sarajevo i Emira Samouka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli "Kale-Taxi" d.o.o. Sarajevo i Emir Samouk protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 599691 17 Pžp od 22. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Kale-Taxi" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Emir Samouk (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sarajeva, koje zastupa Sanin Pešto, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 599691 17 Pžp od 22. mart 2017. godine.
2. U prekršajnom postupku koji je okončan osporenom odlukom prvoapelant, kao pravna osoba, i drugoapelant, kao odgovorno lice, oglašeni su odgovornim zbog prekršaja iz člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 2. Zakona o taksi prijevozu Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o taksi prijevozu), te je prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 3.500,00 KM, a drugoapelantu novčana kazna u iznosu od 550,00 KM. Pored navedenog, prvoapelantu je izrečena zaštitna mjera zabrana obavljanja taksi djelatnosti na području Kantona Sarajevo u trajanju od tri mjeseca. Također, apelanti su obavezani da plate troškove prekršajnog postupak u iznosu od 100,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istakao da je članom 5. st. 2. i 3. Zakona o taksi prijevozu propisano da taksi prijevoznik kome dopunsku taksi oznaku nije izdalo nadležno Ministarstvo Kantona Sarajevo, ne može obavljati taksi prijevoz na području Kantona Sarajevo, osim ukoliko tranzitira teritoriju Kantona ili završava vožnju putnika započetu izvan Kantona. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je dana 2. augusta 2016. godine, na području Općine Novo Sarajevo inspekcijskom kontrolom ustanovljeno da je vozač koji je zaposlen kod prvoapelanta obavljao taksi prijevoz bez posjedovanja dopunske taksi oznake izdate od strane nadležnog Ministarstva Kantona Sarajevo. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da su se u radnjama apelanata ostvarila sva bitna obilježja prekršaja koji im se stavlja na teret. U vezi sa navodima apelanata da u predmetnom prekršajnom postupku nisu saslušani o svim okolnostima djela, Kantonalni sud je istakao da su isti neosnovani, budući da je prvostepeni sud održao usmeni pretres dana 20. januara 2017. godine, te da iz zapisnika o usmenom pretresu proizilazi da je apelantima omogućeno da se brane, tj. da je na pretresu bio prisutan branilac apelanata koji je u njihovo ime iznio odbranu, imao mogućnost da predlaže dokaze i postavlja pitanja suprotnoj strani, te da su na taj način apelanti upoznati sa svim pravima koja im pripadaju u skladu sa Zakonom o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je, također, istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju, u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, dao argumentovano obrazloženje u vezi sa dokazima koje je prihvatio i na njima zasnovao svoju odluku. Nadalje, u pogledu izrečene novčane kazne, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud adekvatno cijenio težinu učinjenog prekršaja, stepen prekršajne odgovornosti apelanata, te olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje opravdavaju izricanje predmetne novčane kazne. Također, u pogledu izricanja zaštitne mjere, Kantonalni sud je istakao da, budući da je odredbama člana 50. stav 3. Zakona o taksi prijevozu obligatorno propisano da se za prekršaj koji se apelantima stavlja na teret izriče i zaštitna mjera zabrane obavljanja djelatnosti u trajanju do tri mjeseca do jedne godine, tj. da zakonom nije ostavljena mogućnost sudu da sam cijeni i odluči da li će navedenu zaštitnu mjeru izreći ili ne, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je izrekao navedenu zaštitnu mjeru u konkretnom slučaju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su, između ostalog, istakli da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za njihovo prekršajno gonjenje, kao i da kao okrivljeni nisu bili upoznati sa prekršajem koji im se stavlja na teret niti su saslušani o svim okolnostima i obilježjima djela. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu,), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman