Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1025/17 (M. J. i M. J.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1025/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1025/17, rješavajući apelaciju Milovana Jevtovića i Mlađena Jevtovića na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milovan Jevtović i Mlađen Jevtović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 020881 17 Gž od 15. februara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Jevtović i Mlađen Jevtović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirko Elek, advokat iz Pala, podnijeli su 17. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Mal 020881 17 Gž od 15. februar 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelanti kao tuženi su obavezani da tužitelju (Grad Istočno Sarajevo) plate dug u iznosu od 2.712,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su apelanti kao tuženi u žalbi naveli da u je u toku parničnog postupka utvrđeno da tuženi (prednik apelanata) nikada nije primio sporni građevinski materijal, pa da je prvostepeni sud na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo, te da sud nije pravilno cijenio prigovor zastarjelosti potraživanja. Okružni sud je ukazao da u sporu male vrijednosti, kao što je u konkretnom slučaju, presuda se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje je navedeno da je po ocjeni tog suda prvostepeni sud, pravilnom primjenom materijalnog prava, usvojio tužbeni zahtjev tužioca za isplatu duga, u visini pobliže označenoj u izreci presude, pri tome cijeneći neosnovanim prigovor zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi u obrazloženju prvostepene presude je prije svega navedeno da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari dug tuženog Dušan Jeftović (otac apelanata) prema tužiocu kao obaveza iz Ugovora broj: 09-P2-372 od 17. oktobra 1997. godine. Dalje je navedeno da je tužilac 2. februara 2011. godine podnio tužbu protiv tuženog kome tužba nije dostavljena jer je umro, pa je sud donio rješenje o prekidu postupka. Navedeni postupak nastavljen je 17. jula 2014. godine, a po prijedlogu tužioca protiv apelanata kao tuženih (sinova prvobitno tuženog). U obrazloženja prvostepene presude je navedeno da je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji su istakli apelanti. Naime, u konkretnom slučaju utvrđeno je da je predmetni ugovor zaključen 17. oktobra 1997. godine, a u tački tri ugovora vrijeme od tri godine grejs perioda računa se od dana izdavanja posljednjeg naloga, s tim da od dana potpisivanja ugovora do dana izdavanja posljednjeg naloga ne može proći period duži od šest mjeseci, iz čega slijedi da je posljednja isporuka građevinskog materijala tuženom ugovorena 17. aprila 1998. godine i da rok zastarjelosti počinje 17. aprila 2001. godine. Dalje je u obrazloženju prvostepene presude konstatovano da je tužba podnesena 2. februara 2011. godine, dakle prije isteka desetogodišnjeg roka propisanog odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prvostepeni sud ukazuje na činjenicu da predmetni ugovor spada u neimenovane ugovore, pa da se stoga rok zastare potraživanja računa po pomenutoj odredbi. Imajući u vidu naprijed izloženo, prvostepeni sud konstatuje da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe člana 372. ZOO-a koji propisuje rok zastarjevanja od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o dospjelosti cjelokupnog duga, a ne potraživanje pojedinačnih povremenih davanja, pa su u tom smislu neosnovani i navodi apelanata o zastarjelosti samog prava iz člana 373. ZOO-a.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da su na konkretni slučaj pogrešno primjenili član 371. ZOO, s obzirom da se radi o povremenim potraživanjima, te da su navedena potraživanja zastarjela u skladu sa čl. 372. i 373. ZOO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja je ukazao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i prvostepeni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1025/17 (M. J. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio