Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1365/17 ("Emerging Markets Consultants" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1365/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1365/17, rješavajući apelaciju "Emerging Markets Consultants" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Emerging Markets Consultants" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 050608 16 Gž od 17. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Emerging Markets Consultants" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Denis Alić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 050608 16 Gž od 17. februara 2017. godine. U predmetnom parničnom postupku odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Dž.S., kao njego raniji zaposlenik, nadoknadi štetu u određenom novčanom iznosu na ime uloženih sredstava u njeno obrazovanje.

2. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužena u periodu od 1. jula 2011. do 29. jula 2014. godine bila zaposlenica kod apelanta, te da joj je apelant nakon utvrđene disciplinske odgovornosti zbog počinjenih više lakših i težih povreda radne obaveze, otkazao ugovor o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka. Također je navedeno da je predmetnim ugovoru o radu ugovoreno da će zaposlenik u slučaju jednostranog otkaza ugovora o radu biti obavezan platiti odštetu apelantu kao poslodavcu za uložena sredstva u njegovo obrazovanje i osposobljavanje u visini uloženih sredstava, a za period od dvije godine od dana napuštanja poslodavca. S tim u vezi, prvostepeni sud je zaključio da, budući da navedenim ugovorom o radu, kao ni Pravilnikom o radu apelanta, nije predviđena obaveza vraćanja sredstava uloženih u edukaciju zaposlenika u slučaju kada poslodavac otkazuje ugovor o radu, nego samo kada zaposlenik jednostrano otkazuje ugovor o radu, tužbeni zahtjev apelanta je u cjelosti neosnovan jer apelant nije dokazao da mu je tužena prouzrokovala štetu. U obrazloženju prvostepene presude je, također, navedeno da su u cilju utvrđenja odlučnih činjenica izvedeni dokazi na usmenoj raspravi saslušanjem parničnih stranaka čiji iskazi nisu bili u suprotnosti sa drugim dokazima, uvidom u ugovor o radu, Pravilnik o radu apelanta i druge materijalne dokaze, te uvidom u nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je sve dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude istakao da je prvostepeni sud, suprotno navodima apelanta u žalbi, pravilno cijenio izvedene dokaze, pojedinačno i zajedno, kako je propisano odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku, nakon čega je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) i Pravilnika o radu apelanta, kada je zaključio da apelant nije dokazao da mu je tužena prouzrokovala štetu na način kako je to istakao u tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je istakao da je u konkrentom slučaju nesporno utvrđeno da je apelant imao određene troškove edukacije tužene, ali da ugovorom o radu i Pravilnikom o radu apelanta nije regulisana obaveza naknade sredstava uloženih u edukaciju zaposlenika u slučaju kada poslodavac otkazuje ugovor o radu kao disciplinsku mjeru. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant ničim nije dokazao da mu je tuženi prouzrokovao štetu u vezi sa odredbama člana 81. Zakona o radu kojim je propisano da zaposlenik koji na radu ili u vezi sa radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu nadoknaditi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da su netačni zaključci sudova da nije dokazao da mu je tužena prouzrokovala štetu, te da je u obrazloženju prvostepene presude izostala ocjena dokaza.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, suprotno navodima apelanta, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1365/17 ("Emerging Markets Consultants"… | Sudska praksa | Aktio