Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2008/17 (N. Ć.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2008/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2008/17, rješavajući apelaciju Nehrua Ćehajića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nehru Ćehajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 028335 15 Rev od 28. februara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nehru Ćehajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 22. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 028335 15 Rev od 28. februara 2017. godine. Osporenom odlukom usvojena je revizija tuženog „Riva“ d.o.o. Tuzla, te su preinačene prvostepena i drugostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka, minulog rada, prekovremenih sati, naknade za rad državnim i vjerskim praznikom i danima vikenda, te otpremnine, sve sa zateznim kamatama.

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude istakao da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu utvrdio činjenično stanje, koje je prihvatio i drugostepeni sud, te da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je apelant sa tuženim 2003. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme; da je apelant obavljajući poslove kod tuženog na radnom mjestu magaciner, ostvario veći fond radnih sati od propisanih 40 radnih sati punog radnog vremena; da tuženi apelantu nije isplaćivao topli obrok u periodu od 1. augusta 2008. do 30. juna 2010. godine, niti mu je isplaćivao naknade za rad državnim i vjerskim praznikom i dane vikenda, niti minuli rad, a nakon što je tuženi donio rješenje kojim apelantu prestaje ugovor o radu, nije mu isplaćena otpremnina. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud, također, utvrdio da je koeficijent složenosti poslova apelanta za utuženi period iznosio tri (3), ali da mu je tuženi u vezi s tim nezakonito obračunao osnovicu u iznosu od 0,85, iako je bio dužan da izvrši obračun u iznosu od 1,95 koliko je propisano Odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je zaključio da je ovako pravno stanovište nižestepenih sudova prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanta rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Naime, Vrhovni sud je istakao da se zaključak nižestepenih sudova svodi na to da apelantu za sporni period, pripada plaća i ostale naknade obračunate u skladu sa odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine u navedenim iznosima koji predstavljaju umnožak najniže osnovice od prosječan broj sati pomnožen sa 1,75. odnosno 1.95 sa koeficijentom složenosti 3, kako je to naznačena na platnoj listi apelanta. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 2. zaključenog Ugovora o radu apelanta sa tuženim određeno da će tuženi, kao poslodavac, isplatiti apelantu kao uposleniku plaću u visini od 280 KM mjesečno (odnosno 735, 26 KM kako je predviđeno članom 1. Aneksa ugovora od radu iz 2009. godine), u odnosu na odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine na koju se pozivaju nižestepeni sudovi, čijim odredbama u članu 8. je određeno da se najniža bruto plaća utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica ne može biti manja od 2.96 KM, a najniža neto satnica da ne može biti manju od 1.75 KM, pri čemu je najniža neto plaća osnov za obračun osnovne plaće zaposlenika. Vrhovni sud je, također, istakao da je odredbama člana 10. Općeg kolektivnog ugovora propisano da se vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, utvrđuje kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima, a da prvostepeni sad smatra da njegovom primjenom tužitelju pripada pravo na plaću u visini umnoška najniže osnovice utvrđene množenjem broja radnih sati sa minimalnom satnicom od 1,75. odnosno 1,95. koji dobiveni proizvod potom množi sa koeficijentom složenosti u vrijednosti tri. Međutim, Vrhovni sud je naveo da pomenuta vrijednost ne proizilazi iz zaključenog Ugovora o radu i njegovog aneksa, Pravilnika o radu, niti se može izvesti iz odredbi navedenog Općeg kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je zaključio da sama odrednica navedenog koeficijentu na platnoj listi, izvan postojanja njenog osnova u odgovarajućim aktima tuženog, odnosno ugovoru sa apelantom, ne daje, niti može dati, osnov za izvođenje zaključka da je ovaj koeficijent određen u navedenoj vrijednosti. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je sporni odnos razriješen pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane nižestepenih sudova, odnosno da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova ne proizlazi da su ostvarene materijalno pravne pretpostavke koje opravdavaju predmetni tužbeni zahtjev apelanta.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primijeni materijalnog i procesnog prava, ističući da je Vrhovni sud odlučujući po reviziji bez ikakvog razloga i datog obrazloženja odbio njegov tužbeni zahtjev čime je arbitrarno primijenio Zakon o parničnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, ne nalazi da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio relevantne zakonske odredbe. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2008/17 (N. Ć.) | Sudska praksa | Aktio