Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1781/17 (P. S., N. P., M. M. i I. K.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1781/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1781/17, rješavajući apelaciju Peje Stijepića i drugih na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio j
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Pejo Stijepić, Niko Petrović, Mato Milić i Ivica Krešević protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 032870 14 Gž 2 od 14. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pejo Stijepić, Niko Petrović, Mato Milić i Ivica Krešević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica, koje zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 032870 14 Gž 2 od 14. februara 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo posjeda na pristupnom putu, što su tuženi I.K.,V.K., M.M. i A.M. dužni priznati i trpjeti da se izvrši upis promjene prava posjeda sa M.K., kao njihove zakonite prednice, na njihovo ime sa suposjedničkim dijelovima 1/6.
2. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem prepisa posjedovnih listova, iskaza saslušanih parničnih stranaka, a koji iskazi su dati na raspravni zapisnik, uvida u kupoprodajni ugovor i rješenje o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju puta, te da je na osnovu izvedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zaključio da apelanti nisu uspjeli dokazati da su savjesni i zakoniti posjednici sporne nekretnine. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da su apelanti na temelju ugovora o kupoprodaji sa prednikom tuženih stekli pravo služnosti na spornom putu, a ne da im je prednik tuženih sporni put prodao, kako apelanti tvrde, pa se apelanti, s obzirom da imaju pravo korištenja puta, ne mogu smatrati savjesnim posjednicima puta u smislu proteka zakonskog roka za sticanje posjeda dosjelošću. Prvostepeni sud je, također, istakao da apelanti, tražeći da im se prizna pravo posjeda na spornom putu (pri čemu je sporni put upisan sa pravom posjeda na Općinu Živinice), zloupotrebljavaju pravo služnosti. Osim toga, prvostepeni sud je zaključio da, budući da su apelanti kupoprodajnim ugovorom sa prednikom tuženih stekli pravo služnosti na spornom putu, te se pozivanje na ovaj pravni osnov u smislu člana 77. Zakona o vlasničko pravnim odnosima ne može uzeti kao savjestan i zakonit na temelju kojeg bi se utvrdilo i pravo posjeda apelanata.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je istakao da u konkrentom slučaju apelanti traže da se utvrdi njihovo pravo posjeda na spornom putu, a s obzirom da je posjed, u smislu odredaba člana 80. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, faktičko stanje zaštićeno pravom od uznemiravanja ili oduzimanja, sudska zaštita se pruža samo posjedu kao faktičkom stanju, a ne pravu na posjed kao takvom, kako apelanti traže predmetnom tužbom, zbog čega je prvostepeni sud pravilno odlučio kad je odbio tužbeni zahtjev apelanata.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti, u suštini, vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da su predmetni pristupni put oni sami izgradili za svoje potrebe, a da ga Općina Živinice prisvaja iako nema nikakvog opravdanog društvenog interesa da se taj put pretvori u javni put. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbili tužbeni zahtjev apelanata, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanti u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman