Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2137/17 (Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno Ministarstvo finansija)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2137/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2137/17, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Federalno Ministarstvo finansija, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno Ministarstvo finansija protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 020441 16 Pž od 24. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 1. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 020441 16 Pž od 24. marta 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da se prema podacima o krajnjoj potrošnji iskazanoj u prijavama poreza na dodanu vrijednost na dan 31. januara 2013. godine, a prema utvrđenoj metodologiji obračuna koeficijenata raspodjele, Federaciji BiH za 2012. godinu, pripada ukupan iznos od 2.644.356.614,26 KM prihoda, a Republici Srpskoj ukupan iznos od 1.334.858.574,50 KM prihoda, te da se utvrdi da je prema izvještaju Uprave za indirektno oporezivanje o raspoređenim prihodima na dan 31. decembra 2012. godine za 2012. godinu, Federaciji BiH raspoređen ukupan iznos od 2.624.913.040,61 KM prihoda, a Republici Srpskoj ukupan iznos od 1.354.302.148,15 KM, kao i da se tužene Uprava za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da solidarno apelantu isplate ukupan iznos od 19.443.573,65 KM, na ime razlike pripadajućih i raspoređenih prihoda za 2012. godinu, sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je istakao da iz obrazloženja prvostepene odluke proizilazi da je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva prvostepeni sud zasnovao na zaključku da primjenom odredaba čl. 21. i 14. stav 1. alineja (vi) Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja i člana 11. Pravilnika o izračunu koeficijenta doznačavanja entitetima, bez odluke Upravnog odbora o poravnanju nije moguće vršiti korekciju u raspoređivanju prihoda sa jedinstvenog računa i da stoga ne postoji pravni osnov po kome bi apelant imao pravo na traženu isplatu, a ovakav zaključak prvostepenog suda prihvata i drugostepeno vijeće jer proizilazi iz provedenih dokaza i odgovarajućih odredbi materijalnog prava. Sud BiH je naveo da je prvotužena prema članu 4. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja jedini organ u Bosni i Hercegovini nadležan za naplatu i raspodjelu indirektnih poreza koji shodno članu 21. istog zakona, vrši sa jedinstvenog računa. Raspodjela prikupljenih prihoda prema odredbi člana 13. a) Zakona o uplatama na jedinstveni račun i raspodjele prihoda i udjeli entiteta izračunavaju se prema koeficijentu doznačavanja entiteta za koje provedbene akte donosi Upravni odbor, odnosno drugotuženi u ovom slučaju. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je na osnovu navedena dva zakona donesen Pravilnik o izračunavanju koeficijenta doznačavanja entitetima koji u relevantnom dijelu propisuje da prvo i drugo privremeno poravnanje, kao i konačno poravnanje između korisnika raspodjele, izvršava prvotužena, ali nakon što drugotuženi donese odluku o odobrenju poravnanja koja se objavljuje u službenom glasilu. U konkrentom slučaju, utuženi iznos proističe iz drugog privremenog poravnanja za 2012. godinu u kome je u proceduri propisanoj Pravilnikom i utvrđenoj metodologiji Odjeljenje za makroekonomsku analizu utvrdilo da je Republici Srpskoj doznačeno više sredstava, pripremljen je prijedlog obračuna. Međutim, drugotuženi nije dao saglasnost za usvajanje Odluke o drugom poravnanju. Nadalje, Sud BiH navodi da u nedostatku Odluke o poravnanju prvotužena nije imala zakonskog osnova da utuženi iznos sa tekućeg prihoda Republike Srpske doznači na tekući prihod Federacije BiH, niti apelant ima pravni osnov da ovu isplatu potražuje od prvotužene. Kada se cijeni odgovornost drugotuženog za isplatu utuženog iznosa treba imati u vidu da je Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje odredbama člana 14. stav 1. tačka (vi) Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja nadležan za donošenje odluka u spornim slučajevima u vezi sa raspodjelom prihoda, te da odluku o tome shodno članu 19. stav 3. tačka 3) može donijeti prostom većinom glasova članova Upravnog odbora i ministara finansija BiH i entiteta. Međutim, Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, Zakon o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda, kao i Pravilnik o izračunavanju koeficijenta doznačavanja entitetima, ne propisuju rokove postupanja Upravnog odbora prilikom donošenja odluka iz njegove nadležnosti, niti su regulisali posebnu i obaveznu proceduru postupanja u slučaju nepostizanja saglasnosti kod odlučivanja. Prema stavu Suda BiH, drugotuženi je bio u obavezi ispunjavati svoje dužnosti i u tom postupku poduzeti radnje sa ciljem donošenja odluka da ne bi došlo do zastoja u funkcioniranju provođenja zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju. Međutim, cijeneći da je tužbeni zahtjev opredijeljen na isplatu iznosa koji je odlukom drugotuženog trebao biti doznačen apelantu, za usvajanje istog nema pravnog osnova u citiranim odredbama prema kojima se drugotuženi može obavezati samo na donošenje odluke o poravnanju, ali ne i na isplatu, pogotovo koja je na teret drugog entiteta jer za ovu radnju nije nadležan. Sud BiH je zaključio da je izostanak donošenja odluke drugotuženog uskratio apelantu isplatu pripadajućeg dijela prihoda od poreza, međutim kako relevantni zakoni ne propisuju rokove u kojima je drugotuženi dužan donijeti odluku, to u njegovom postupanju nije utvrđena protuzakonitost koja bi bila osnov za utvrđenje odgovornosti za štetu primjenom odredaba obligacionog prava u konkretnom sporu.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da je Sud BiH pogrešno primijenio odredbe Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, te da je umjesto njih na konkretan slučaj trebao primijeniti relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman