Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-894/15 (M. L.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Hipoteka
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-894/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 894/15, rješavajući apelaciju Mire Lužaić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mire Lužaić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047167 12 Rev od 10. decembra 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Miri Lužaić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Lužaić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047167 12 Rev od 10. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047167 12 Gž 2 od 5.
septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047167 07 P od 22. decembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mira Lužaić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Advokatska kancelarija Radmile Plavšić iz Banje Luke, podnijela je 24. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047167 12 Rev od 10. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047167 12 Gž 2 od 5. septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047167 07 P od 22. decembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, prvotuženog Mileta Lužaića i pravnog sljednika drugotužene „VOLKSBANK“ a.d. Banja Luka, „SBERBANK“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) zatraženo je 12. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Okružni, Osnovni sud i pravni sljednik drugotužene „SBERBANK“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni sljednik drugotužene) odgovore na apelaciju su dostavili u periodu od 16. juna do 6. jula 2017. godine, dok prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinja je 3. septembra 2007. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu. Drugotužena je dostavila odgovor na tužbu, nakon čega je apelantkinja podneskom od 11. septembra 2008. godine i na pripremnom ročištu 3. novembra 2010. godine konačno uredila tužbeni zahtjev.
6. Presudom Osnovnog sud broj 71 0 P 047167 07 P od 22. decembra 2011. godine, donesenoj po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženih, uz učešće umješača na strani drugotužene „AB Ventura“ Capital Ltd kompanija Nikozija (u daljnjem tekstu: umješač), radi utvrđivanja bračne tekovine, usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev i utvrđeno da zajedničku imovinu po osnovu sticanja u braku apelantkinje s bivšim supružnikom, prvotuženim Miletom Lužaićem, predstavljaju nepokretnosti pobliže označene kao u stavu 1 izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) i da je doprinos apelantkinje i prvotuženog u sticanju bračne tečevine-zajedničke imovine na predmetnim nepokretnostima u dijelu od po ½, što su tuženi dužni priznati (st. 1 i 2 izreke presude).
7. Osnovni sud je u preostalom dijelu apelantkinjin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, a kojim je apelantkinja tražila da se utvrdi: da je ništava založna izjava prvotuženog od 4. jula 2001. godine kojom je dao saglasnost da se na predmetnim nepokretnostima konstituiše - izvrši uknjižba založnog prava-hipoteke u korist pravnog prednika drugotužene „Zepter Komerc Banke“ a.d. Banja Luka, sada „VOLKSBANK“, radi obezbjeđenja novčanog potraživanja po osnovu Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 151-93- 709-5 od 3. jula 2001. godine u iznosu od 300.000,00 KM sa kamatom od 15% godišnje i rokom otplate od tri mjeseca od dana puštanja sredstava; da su tuženi dužni trpjeti da se apelantkinja na osnovu ove presude u zemljišnim knjigama na predmetnim nepokretnostima upiše kao vlasnik i suposjednik sa ½ dijela, slijedom čega je ništav upis založnog prava na predmetnim nepokretnostima u korist drugotužene; da se Zemljišno-knjižnoj kancelariji i Republičkoj upravi za katastar nepokretnosti naloži da se u zemljišnim knjigama izvrši brisanje založnog prava koje je u korist prednika drugotužene upisano na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj I-2819/01 od 9. jula 2001. godine i da se tuženi mogu osloboditi obaveze utvrđene u stavu 3 ove presude, isplatom iznosa u korist apelantkinje od 1.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. (st. 3, 4 i 5 izreke presude). Osnovni sud je takođe obavezao prvotuženog da apelantkinji nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.552,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, dok je u preostalom dijelu koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa apelantkinjin zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen, kao i zahtjev za solidarnu naknadu troškova u odnosu na drugotuženu kao solidarnog dužnika (st. 6 i 7). Stavom 8 izreke presude odbijen je kao neosnovan zahtjev umješača na strani drugotužene za naknadu troškova postupka.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja podnijela tužbu ovom sudu 3. septembra 2007. godine protiv tuženih radi utvrđivanja bračne tečevine i brisanja založnog prava. Osnovni sud je na osnovu ocjene izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, primjenom člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Naime, uvidom u Presudu Osnovnog suda broj P-I-217/02 od 21. oktobra 2004, Osnovni sud je utvrdio da je ovom presudom razveden brak između apelantkinje i prvotuženog, zaključen 23. avgusta 1986. godine; da je prvotuženi s licima (prodavcima), pobliže navedenim na strani 6 obrazloženja predmetne presude, kao kupac 25. decembra 1999. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti, koji su potpisale ugovorne strane; da su potpisi ugovarača ovjereni kod ovog suda 13. januara 2000. godine pod brojem OV-157/00 i te nepokretnosti su u zemljišnim knjigama upisane s pravom svojine prvotuženog s dijelom 1/1. Uvidom u založnu izjavu prvotuženog od 4. jula 2001. godine utvrđeno je da je navedenom izjavom prvotuženi bio saglasan i da je pristao da se na predmetnim nepokretnostima izvrši uknjižba založnog prava-hipoteke u korist pravnog prednika drugotužene radi obezbjeđenja novčanog potraživanja po osnovu Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 151-93-709-5 od 3. jula 2001. godine, zaključenog između prednika drugotužene i preduzeća „Indy Comerc“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: dužnik), u iznosu od 300.000,00 KM i s rokom otplate od tri mjeseca, a ta izjava je ovjerena kod ovog suda 5. jula 2001. godine pod brojem OV-4992/1. Uvidom u rješenje tog suda broj I-2819/01 od 9. jula 2001. godine Osnovni sud je utvrdio da je navedenim rješenjem određena uknjižba založnog prava u korist povjerioca, pravnog prednika drugotužene, na nepokretnostima uknjiženim u zemljišnim knjigama kao svojina prvotuženog s dijelom 1/1. S obzirom na to da dužnik nije izvršio obavezu po navedenom kreditu, uvidom u Rješenje o izvršenju broj I-1029/02 od 11. marta 2002. godine, Osnovni sud je utvrdio da je na prijedlog povjerioca pravnog prednika drugotužene određeno izvršenje prodajom nepokretnosti hipotekarnog dužnika prvotuženog, a iz Zaključka o prodaji broj I-1029/02 od 22. maja 2006. godine slijedi da je određeno ročište za prodaju predmetnih nepokretnosti, čija je vrijednost procijenjena na iznos od 1.538.682,00 KM, da se radi o trećem ročištu za prodaju. Iz zapisnika s trećeg ročišta od 6. juna 2006. godine proizlazi da su predmetne nepokretnosti svojina prvotuženog prodate kupcu - pravnom predniku drugotužene za iznos od 311.000 KM.
9. U vezi s tim Osnovni sud je, postupajući saglasno odredbi člana 264 stav 2 Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/80) i primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7, 123 i 126 ZPP, usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu da predmetne nepokretnosti predstavljaju zajedničku imovinu apelantkinje i prvotuženog, ocijenivši da je predmetni kupoprodajni ugovor prvotuženi zaključio za vrijeme trajanja bračne zajednice sa apelantkinjom, dakle prije njenog faktičkog prekida. Dalje, Osnovni sud je, postupajući saglasno članu 267 Porodičnog zakona, čijom odredbom je propisano da svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine, u kom slučaju se utvrđuje veličinu udjela svakog bračnog druga prema njegovom doprinosu u njenom sticanju, usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev i utvrdio da je udio prvotuženog i apelantkinje na predmetnim nepokretnostima u dijelu od po ½.
10. Suprotno navedenom, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništava založna izjava prvotuženog od 4. jula 2001. godine kojom je on dao saglasnost da se na predmetnim nepokretnostima izvrši uknjižba založnog prava hipoteke pravnog prednika drugotužene radi obezbjeđenja novčanog potraživanja po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu od 3. jula 2001. godine kojim je prednik drugotužene dužniku odobrio kredit u iznosu od 300.000,00 KM; da se utvrdi da su tuženi dužni trpjeti da se apelantkinja na osnovu te presude u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik i suposjednik na navedenim nepokretnostima s dijelom od ½; te da je ništav upis založnog prava-hipoteke na navedenim nepokretnostima u korist drugotužene; i da naloži da se u zemljišnim knjigama izvrši brisanje založnog prava koje je u korist drugotužene upisano na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj I-2819/01 od 9. jula 2001. godine. Ovakav stav Osnovni sud je obrazložio ukazujući da je nesporna činjenica da je prvotuženi dozvolio upis založnog prava na predmetnim nepokretnostima predniku drugotužene kao sredstvo obezbjeđenja kredita, dakle on je u smislu člana 3 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) iskoristio svoje svojinsko ovlašćenje, i to ovlašćenje raspolaganja, koje pravo se sastoji u pravnom ovlašćenju faktičkog ekonomskog raspolaganja svojom stvari počev od njenog trošenja pa sve do uništenja, da stvar koju posjeduje otuđuje putem prodaje ili darivanja ili da je optereti zalogom ili slično. Osnovni sud je dalje utvrdio da založna izjava prvotuženog, čiju ništavost apelantkinja traži tužbenim zahtjevom, nije zahvaćena apsolutnom ništavošću iz člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zato što drugotužena nije bila nesavjesna u trenutku upisa založnog prava jer se pouzdala u tačnost upisa u zemljišnim knjigama. Stoga, analognom primjenom citirane odredbe ZOO, predmetna založna izjava ostaje na snazi u odnosu na drugotuženu kao savjesnu stranu u tom poslu. Stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta ništavosti založne izjave prvotuženog iz razloga nepoštovanja odredbe člana 265 Porodičnog zakona jer smatra da bi u suprotnom bila ugrožena pravna sigurnost i zaštita svih koji učestvuju u prometu nepokretnosti. Dakle, u situaciji kada je drugotužena kao hipotekarni povjerilac uknjižila svoje pravo u zemljišnim knjigama, prema stanovištu ovog suda, ono ima jači značaj od prava vanknjižnog vlasnika jer se upis u zemljišnim knjigama smatra istinitim, što je bitno radi pravne sigurnosti i zaštite svih koji učestvuju u prometu nepokretnosti. Dalje, polazeći od utvrđenja da je odbijen apelantkinjin zahtjev za utvrđivanje upisa založne izjave prvotuženog, te upis susvojine i suposjeda na predmetnim nepokretnostima u apelantkinjinu korist, odbijen je i njen zahtjev u dijelu kojim je tražila utvrđivanje ništavosti upisa založnog prava-hipoteke na predmetnim nepokretnostima. Osnovni sud je u vezi s tim dalje odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi mogu osloboditi obaveze iz stava 3 ove presude, isplatom u njenu korist iznosa od 1.000.000,00 KM.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 047167 12 Gž 2 od 5. septembra 2012. godine, odbijena je apelantkinjina žalba i presuda Osnovnog suda od 22. decembra 2011. godine u dijelu kojim je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev potvrđena, kao i zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 1.053,00 KM.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je utvrdio da se suština apelantkinjinih žalbenih navoda sastoji u tvrdnji da prvotuženi u vrijeme davanja založne izjave nije imao njen pristanak u smislu člana 265 Porodičnog zakona, a u vezi sa članom 103 ZOO. Okružni sud je navedene apelantkinjine žalbene navode odbio kao neosnovane, ukazujući da kada jedan bračni drug otuđi ili optereti nepokretnosti koje predstavljaju njihovu zajedničku imovinu hipotekom, kao što je to slučaj u predmetnoj pravnoj stvari, važi pretpostavka da to čini kao zastupnik i drugog bračnog druga po njegovom izričitom ili prećutnom ovlašćenju (član 281 stav 2 Porodičnog zakona, a u vezi sa članom 12 ZOO). Dalje smatra da u konkretnom slučaju nije dokazano da je lice u čiju je korist zasnovana hipoteka znalo da nepokretnosti u pogledu kojih je prvotuženi dao založnu izjavu predstavljaju bračnu tečevinu apelantkinje i prvotuženog i da je prvotuženi bez apelantkinjine saglasnosti njom raspolagao, pa kako je drugotužena postupala u skladu s principom poštenja i savjesnosti i uvjerila se da je prvotuženi upisan u zemljišnim knjigama kao njihov vlasnik s dijelom 1/1, na njima je zasnovala hipoteku koja je u zemljišnim knjigama upisana u korist prednika drugotužene na osnovu rješenja Osnovnog suda u smislu člana 64 stav 1 ZOSPO. Stoga je Okružni sud istakao da smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da su na navedeni način ispunjene pretpostavke za valjan upis založnog prava-hipoteke na predmetnim nepokretnostima u korist pravnog prednika drugotužene u zemljišne knjige, na osnovu čega je zaključio da je neosnovan apelantkinjin zahtjev da se utvrdi da je ništav upis založnog prava-hipoteke u korist prednika drugotužene, a slijedom toga i zahtjev da se u ovoj pravnoj stvari donese presuda kojom bi se naložilo brisanje izvršenog upisa navedenog založnog prava-hipoteke. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pa je primjenom člana 226 i člana 235 stav 1 tačka 2 ZPP odlučio kao u izreci presude.
13. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 047167 12 Rev od 10. decembra 2014. godine apelantkinjinu reviziju djelimično usvojio, te je obje nižestepene presude preinačio tako što je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu ništavosti založne izjave prvotuženog od 4. jula 2001. godine kojom je dao saglasnost da se na predmetnim nepokretnostima konstituiše - izvrši uknjižba založnog prava - hipoteke u korist pravnog prednika drugotužene, a radi obezbjeđenja novčanog potraživanja po osnovu Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 151-93-709-5 od 3. jula 2001. godine u iznosu od 300.000,00 KM. Istom presudom je utvrđeno da je prvotuženi dužan trpjeti da se na osnovu ove presude u zemljišnim knjigama i posjedovnom listu kao u izreci presude upiše apelantkinja kao suvlasnik i suposjednik s dijelom ½, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude prvenstveno konstatovao da je prvostepena presuda, s obzirom na to da je samo apelantkinja izjavljivala žalbu protiv odbijajućeg dijela presude, postala pravosnažna u dijelu kojim je utvrđena zajednička imovina stečena u braku apelantkinje i prvotuženog i apelantkinjin doprinos u sticanju te imovine. S obzirom na to, Vrhovni sud je konstatovao da će se ograničiti samo na ispitivanje odluka nižestepenih sudova u dijelu u kojem je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev (za utvrđenje ništavosti založne izjave prvotuženog o dozvoli upisa založnog prava, zatim o zahtjevu za upis apelantkinje kao suvlasnika u zemljišnoj knjizi i katastru, te o zahtjevu za brisanje hipoteke na zajedničkoj imovini). Vrhovni sud je vezi s tim naveo da odluke nižestepenih sudova u odbijajućem dijelu nisu u cijelosti na zakonu zasnovane. Navedeno jer smatra da su se nižestepeni sudovi, pri utvrđenju da predmetne nepokretnosti predstavljaju zajedničku imovinu apelantkinje i prvotuženog, stečenu tokom trajanja bračne zajednice, neosnovano pozvali na princip povjerenja u zemljišne knjige, sadržan u Zakonu o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 67/03 i 46/04).
15. Istaknuto je da je i raniji Zakon o zemljišnim knjigama iz 1930. godine „koji se primjenjivao kao pravna pravila sadržavao načelo povjerenja u zemljišne knjige, ali treba napomenuti da to načelo nije apsolutnog karaktera. Načelo povjerenja podrazumijeva pretpostavku tačnosti, ali ne i apsolutnu fikciju tačnosti, kako to neosnovano smatraju nižestepeni sudovi. Činjenica da je neko upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik samo je pretpostavka svojine koja otpada ako drugi, čije sticanje nije upisano u zemljišnoj knjizi, dokaže da ima valjan osnov sticanja“. Vrhovni sud je zatim, s obzirom na to da je pravosnažno utvrđeno da su apelantkinja i prvotuženi po osnovu sticanja u braku suvlasnici predmetnih nepokretnosti sa po 1/2 dijela kao zajedničke imovine, citirao relevantne odredbe Porodičnog zakona RS (član 4 stav 2, član 270 stav 5 i član 271 stav 1). U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da je prvotuženi u momentu davanja založne izjave od 4. jula 2001. godine, opteretio nepokretnosti koje su predstavljale zajedničku imovinu stečenu u braku sa apelantkinjom, dakle bez apelantkinjine saglasnosti, koje ponašanje je, prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotno odredbi člana 271 stav 2 Porodičnog zakona, zbog čega ovaj sud nalazi da je navedena založna izjava ništava u smislu člana 103 ZOO. Ukazano je da je pogrešna pretpostavka drugostepenog suda, izvedena na osnovu člana 281 stav 2 Porodičnog zakona, „da kada jedan od bračnih supružnika optereti zajedničku imovinu postupa kao zakonski zastupnik i drugog bračnog druga“. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je članom 281 stav 2 Porodičnog zakona regulisano da je za upravljanje zajednički stečenom imovinom potreban sporazum bračnih supružnika, čije postojanje nije moguće pretpostaviti, nego ga je potrebno dokazati. Pod sporazumom iz citirane odredbe zakona se podrazumijeva čak i prećutan pristanak jednog bračnog supružnika na pravne radnje drugog supružnika, ali da u konkretnoj situaciji takav apelantkinjin pristanak nije dokazan. Vrhovni sud, takođe, smatra pogrešnim zaključak nižestepenih sudova o savjesnosti pravnog prednika drugotužene, pri čemu su se Okružni i Osnovni sud pozvali na princip povjerenja u zemljišne knjige, bez izvođenja bilo kakvih dokaza koji se odnose na savjesnost prednika drugotužene. Istaknuto je da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je ugovor o kreditu, koji je zaključio pravni prednik drugotužene s dužnikom „Indy Commerc“ d.o.o. Banja Luka, obezbijeđeno potraživanje upisom hipoteke na nepokretnostima prvotuženog kao trećeg lica, koji nema nikakvu vidljivu vezu s dužnikom, te s obzirom na visinu kredita i kratak rok vraćanja „nalagale su predniku drugotužene primjenu posebnih mjera provjere obezbjeđenja potraživanja koje nalaže pravni standard pažnje dobrog privrednika“. Navedeno je da ta pažnja podrazumijeva „temeljitu provjeru davaoca založne izjave koja podrazumijeva i provjeru založenih nepokretnosti“. U vezi s tim je istaknuto da je prvotuženi u vrijeme davanja predmetne založne izjave „imao preko 40 godina starosti, što svakako podrazumijeva i eventualnu mogućnost postojanja braka i prava njegovog bračnog supružnika na založenim nepokretnostima po osnovu zajedničkog sticanja u braku“, pa kako pravni prednik drugotužene nije preduzeo takve mjere opreza, smatra da je teško pretpostaviti njegovu savjesnost i održavanje sporne izjave samo u odnosu na prvotuženog u skladu sa članom 103 stav 2 ZOO. Nadalje je navedeno da, s obzirom da je pravosnažno utvrđeno da apelantkinja po osnovu sticanja u braku s prvotuženim ima udio od ½, Vrhovni sud smatra da nije pravilna ni odluka nižestepenih sudova o zahtjevu za upis susvojinskog dijela apelantkinje na predmetnim nepokretnostima u zemljišnoj knjizi i katastru. Budući da se prema podacima spisa na predmetnim nepokretnostima kao isključivi vlasnik vodi prvotuženi to je „sud obavezao samo njega na trpljenje da se [apelantkinja] u zemljišnoj knjizi i katastru nepokretnosti upiše kao suvlasnik, a bez obzira što je odbijen zahtjev [apelantkinje] za brisanje hipoteke“. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao: „Na sudbinu upisane hipoteke ne može uticati podjela stvari (kao ni utvrđenje udjela jednog bračnog supružnika u bračnoj tekovini) s obzirom na odredbe člana 63 stav 4 ZOSPO, po kome založena nepokretnost u cjelini obezbjeđuje potraživanje do punog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podjelu nepokretnosti.“ S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je preinačio nižestepene presude vezane za apelantkinjin zahtjev za utvrđivanje ništavosti založne izjave prvotuženog od 4. jula 2001. godine i apelantkinjin zahtjev za upis susvojinskog dijela u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti, zaključivši da su sudovi, i pored pravilno utvrđenih činjenica, pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je primjenom člana 250 stav 1 ZPP u tom dijelu usvojio apelantkinjinu reviziju.
16. U vezi sa odbijajućim dijelom presude (kojim je apelantkinja tražila utvrđivanje da je ništav upis založnog prava na predmetnim nepokretnostima u korist drugotužene, te nalaganje Zemljišno-knjižnoj kancelariji i Republičkoj upravi da se u zemljišnim knjigama izvrši brisanje založnog prava koje je u korist prednika drugotužene upisano na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj I-2819/01 od 9. jula 2001. godine), Vrhovni sud je obrazložio da, suprotno apelantkinjinoj tvrdnji isticanoj tokom postupka i u reviziji, ništavost založne izjave prvotuženog od 4. jula 2001. godine ne može izdejstvovati i ništavost upisa založnog prava-hipoteke na predmetnim nepokretnostima upisanim u korist drugotužene, kao ni brisanje tog založnog prava. Ovo iz razloga što predmetna hipoteka nije upisana na osnovu založne izjave prvotuženog u zemljišnoj knjizi i katastru, odnosno jer založna izjava prvotuženog, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije predstavljala osnov za upis hipoteke kako bi ništavost same izjave uzrokovala brisanje hipoteke. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da je u vrijeme davanja založne izjave bio na snazi Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj od 20/78 do 35/91 i „Službeni glasnik RS“ broj od 17/93 do 14/94, u daljnjem tekstu: ZIP), čijim članom 251a je propisana mogućnost zasnivanja založnog prava na nepokretnosti na osnovu sporazuma stranaka. Istaknuto je da je odredbom člana 251v ZIP-a propisano da će na prijedlog stranaka sud odrediti ročište na kome će u zapisniku utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća, te njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nepokretnosti dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika, obezbjeđuje novčano potraživanje, a da potpisani zapisnik ima snagu sudskog poravnanja. Navedeno je da je članom 251g istog zakona propisano da će sud na osnovu sporazuma iz člana 251v ovog zakona rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi sprovođenja uknjižbe založnog prava na nepokretnosti dužnika, odnosno odrediti i sprovesti popis pokretnih stvari dužnika, te je istaknuto da to rješenje ima značaj rješenja o obezbjeđenju. Vrhovni sud je, imajući u vidu navedeno, istakao da je u konkretnom slučaju hipoteka upisana na osnovu sporazuma prednika drugotužene i dužnika „Indy Commerc“ iz Banje Luke, zaključenog pred Osnovnim sudom u predmetu tog suda I-2819/01 9. jula 2001. godine, koji, saglasno odredbi člana 251v ZIP-a, ima snagu sudskog poravnanja i jer rješenja ovog suda I-2819/01 od 9. jula 2001. godine, kojim je određena uknjižba založnog prava u korist prednika drugotužene, saglasno odredbi člana 251g ZIP-a. Iz navedenog, prema ocjeni Vrhovnog suda, slijedi da da bi se izvršilo brisanje založnog prava u okolnostima konkretnog predmeta bilo je potrebno utvrditi ništavost sporazuma zaključenog između drugotužene i dužnika „Indy Commerc“ iz Banje Luke od 9. jula 2001. godine, a kako takav zahtjev apelantkinja nije postavila u ovom postupku, smatra da sudovi, saglasno odredbi člana 2 stav 1 ZPP, o takvom zahtjevu nisu ni mogli odlučivati.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da je prvotuženi bez njene saglasnosti raspolagao imovinom, predmetnim nepokretnostima, koju su zajednički stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice, da je o prodaji navedenih nepokretnosti saznala iz novina, nakon čega je podnijela predmetnu tužbu Osnovnom sudu. Apelantkinja smatra proizvoljnim stav Vrhovnog suda koji nije utvrdio da u postupku zaključivanja sporazuma o upisu založnog prava-hipoteke na predmetnim nepokretnostima zaključenog između pravnog prednika drugotužene i dužnika nisu kao ugovorne strane učestvovali ona i prvotuženi kao suvlasnici navedenih nepokretnosti jer je u zalog data „tuđa stvar“. Takođe tvrdi da je sa utvrđivanjem ništavosti založne izjave ništav i sporazum o konstituisanju založnog prava-hipoteke u korist prednika drugotužene, tj. da su ništave sve pravne posljedice koje je takva izjava proizvela, zbog čega smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Dalje ističe da je u konkretnom slučaju dobila konačnu presudu Vrhovnog suda kojom nije obezbijedila zaštitu svojih prava jer bez brisanja hipoteke na predmetnim nepokretnostima, kako navodi, njeno pravo je ostalo nezaštićeno. Takođe ističe da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer, kako tvrdi, predmetni postupak traje više od osam godina, da je ona u njemu aktivno učestvovala, ali da joj nije pružena adekvatna pravna zaštita, a da se vođenje spora u kojem su činjenice jasne duže od osam godina „svakako ne može smatrati suđenjem u razumnom roku“.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude od 10. decembra 2014. godine i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Okružni sud je naveo da apelaciju smatra neosnovanom i da u svemu ostaje pri razlozima datim u presudi tog suda od 5. septembra 2012. godine.
20. Osnovni sud je takođe naveo da ostaje pri razlozima datim u presudi od 22. decembra 2011. godine, ukazujući da apelantkinjine navode smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Pravni sljednik drugotužene apelantkinjine navode takođe smatra neosnovanim, a osporene presude pravilne i na zakonu zasnovane, pa predlaže da se apelantkinjina apelacija odbije kao neosnovana. U vezi s tim ističe da drugotužena nije bila dužna da istražuje vanknjižno stanje prilikom zasnivanja hipoteke, da je predmetne nepokretnosti stekla u svojinu dosudom u izvršnom postupku pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda broj I-1029/02 od 6. septembra 2006. godine, na osnovu čega se smatra vlasnikom predmetnih nepokretnosti.
V. Relevantni propisi
22. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14), koji trenutno važi, bitne odredbe glase:
1. Imovina bračnih supružnika Član 270. stav 5.
(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. […] Član 271. st. 1, 2. i 6.
(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
[…] (6)Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.
4. Upravljanje zajedničkom imovinom bračnih supružnika Član 281. st. 1, 2. i 3.
(1)Bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.
(2)Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.
(3)Svaki bračni supružnik može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom.
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
24. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, „Službeni glasnik RS“, 38/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 63. stav 4.
Založena nepokretnost u cjelini obezbjeđuje potraživanje povjerioca do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podjelu nepokretnosti (nedjeljivost hipoteke).
Član 64. stav 1.
Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
25. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj od 17/93 do 19/94) relevantne odredbe glase:
Član 251.a Za odlučivanje o prijedlogu za obezbjeđenje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretninama osnovu sporazuma stranaka nadležan je sud koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis, odnosno prvostepeni sud opšte nadležnosti na čijem je području organ koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis.
Za odlučivanje o prijedlogu za obezbjeđenje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka i za provođenje obezbjeđenja nadležan je sud na čijem se području ta stvar nalazi.
Za provođenje obezbjeđenja nadležan je sud odnosno organ koji vodi javnu knjigu za tu nekretninu.
Član 251.v.
Na prijedlog stranaka sud će odrediti ročište na kome će u zapisniku utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća, i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje.
Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja.
Član 251.g.
Na osnovu sporazuma iz člana 251v. ovog zakona sud će rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno odrediti i provesti popis pokretnih stvari dužnika.
Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 29. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantkinja osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
33. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak koji je apelantkinja vodila pred redovnim sudovima odnosio na utvrđivanja bračne tečevine i brisanja založnog prava, odnosno na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na osporene presude
34. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantkinja apelacijom osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za utvrđivanja ništavosti založnog prava-hipoteke, te brisanje tog prava.
35. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, ZIP-a u postupku pred Vrhovnim sudom. Naime, smatra da je Vrhovni sud, u situaciji kad je udovoljeno preostalom dijelu njenog tužbenog zahtjeva i kada je utvrđeno da je ništava založna izjava prvotuženog od 4. jula 2001. godine bio dužan da utvrdi i ništavost upisa založnog prava-hipoteke upisane u korist pravnog prednika drugotužene na predmetnim nepokretnostima jer smatra da su sa utvrđivanjem ništavosti založne izjave ništave sve pravne radnje koje je takva izjava proizvela.
36. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelantkinja problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
38. Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud zaključili da je apelantkinjin tužbeni zahtjev osnovan u dijelu u kojem je tražila utvrđenje da predmetne nepokretnosti predstavljaju zajedničku imovinu apelantkinje i prvotuženog stečenu tokom trajanja bračne zajednice i da je udio apelantkinje i prvotuženog u sticanju predmetnih nepokretnosti u dijelu od po ½, dok su u ostalom dijelu njen tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, obje nižestepene presude djelimično preinačio i usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je tražila utvrđenje ništavosti založne izjave prvotuženog od 4. jula 2001. godine, te je obavezan prvotuženi da trpi da se apelantkinja upiše kao suvlasnik i suposjednik s dijelom ½ , dok je u preostalom dijelu (u kojem je, dakle, apelantkinja tražila utvrđivanje ništavosti upisa založnog prava na predmetnim nepokretnostima u korist drugotužene, te brisanje založnog prava koje je u korist prednika drugotužene upisano na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj I-2819/01 od 9. jula 2001. godine) apelantkinjinu reviziju odbio.
39. U kontekstu apelantkinjinih navoda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju presude Vrhovnog suda i primjene odredaba ZIP-a jer smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i argumentovano obrazloženje, ukazujući da je osnov za upis založnog prava-hipoteke na predmetnim nepokretnostima u korist pravnog prednika drugotužene bio sporazum zaključen između nje i dužnika „Indy Commerc“ d.o.o. Banja Luka saglasno odredbi člana 251v ZIP-a, a da je založna izjava prvotuženog imala značaj njegovog pristanka za uknjižbu navedenog prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je za brisanje založnog prava pravnog prednika drugotužene bilo potrebno utvrditi ništavost sporazuma zaključenog između pravnog prednika drugotužene i dužnika od 9. jula 2001. godine, a nesporno je, imajući u vidu sadržaj apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, da takav zahtjev apelantkinja nije postavila u ovom postupku, pa sudovi o njemu, saglasno odredbi člana 2 stav 1 ZPP, nisu mogli ni odlučivati. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je Vrhovni sud razmotrio apelantkinjine navode kojim je tvrdila da je s ništavošću založne izjave prvotuženog ništav i sporazum o konstituisanju založnog prava-hipoteke u korist pravnog prednika drugotužene, odnosno da su ništave sve pravne posljedice koje je založna izjava prvotuženog proizvela, te uz pozivanje na relevantne odredbe ZIP-a- koji je važio u vrijeme zasnivanja založnog prava, dao razloge zašto ovi apelantkinjini navodi, i pored udovoljavanja preostalom dijelu njenog tužbenog zahtjeva, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti.
40. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u ovom dijelu neosnovani apelantkinji navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
42. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je apelantkinja 3. septembra 2007. godine podnijela tužbu kojom je pokrenula predmetni parnični postupak radi utvrđivanja bračne tečevine i da je predmetni postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 10. decembra 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko sedam godina i tri mjeseca i to je period koji će Ustavni sud ispitati s aspekta donošenja odluke u razumnom roku.
43. Analizirajući dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se redovni sudovi nisu referirali na ove apelacione navode. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta i odgovora redovnih sudova ne proizlazi da je apelantkinja svojim ponašanjem doprinijela dužini postupka. Nadalje proizlazi da je postupak pred prvostepenim sudom trajao četiri godine i više od tri mjeseca, žalbeni postupak pred Okružnim sudom oko osam mjeseci, a postupak pred Vrhovnim sudom dvije godine i tri mjeseca (računajući od dana donošenja drugostepene presude). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su postupci pred prvostepenim sudom i revizionim sudom trajali nerazumno dugo, dok je postupak pred drugostepenim okončan u relativno kratkom vremenskom periodu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu vezanom za utvrđivanje bračne tečevine za koji, s obzirom na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, smatra da je predstavljao spor relativno složene prirode.
44. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, te u nedostatku izjašnjenja redovnih sudova o eventualnim objektivnim okolnostima koje su doprinijele dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, posmatranom u cjelini, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
45. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. od 24 do 30). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima“ (tačka 52). Ustavni sud je takođe naveo (u tački 50): „Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTSBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
46. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2907/16. Iz istih razloga i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.
Naknada nematerijalne štete
47. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
48. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2907/16 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
50. Apelantkinja je u apelaciji ukazala da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
51. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da je navode o kršenju ovog prava takođe dovela u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava, tj. u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
52. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala i koristila mogućnost korišćenja pravnih lijekova propisanih zakonom u predmetnom parničnom postupku (podnošenje žalbe i revizije), te zapaža da je Okružni sud ispitao njene žalbene navode, a Vrhovni sud revizione navode i da su ovi sudovi dali razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu u konačnici rezultirali odlukom kojom bi apelantkinjinom zahtjevu u cijelosti bilo udovoljeno, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zato što je predmetni postupak radi utvrđivanja bračne tečevine i utvrđivanja ništavosti založne izjave, te ništavosti upisa založnog prava trajao sedam godina i tri mjeseca.
54. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku i Porodičnog zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
55. Takođe, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u situaciji kada je apelantkinja imala i kada je koristila mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova koje je ispitao nadležni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
57. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman