Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1384/17 (B.Š. iz Čapljine)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1384/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1384/17, rješavajući apelaciju B. Š., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. Š.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 050356 15 Rev od 17. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 050356 15 Rev od 17. januara 2017. godine. Osporenom odlukom, koja je donesena u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi isplate naknade za ishranu, uvažena je revizija tuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, drugostepena presuda je preinačena i tužbeni zahtjev apelanta je u cjelosti odbijen kao neosnovan.
2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je predmet spora zahtjev apelanta, zaposlenog u Općinskom sudu u Čapljini kao stručni suradnik, da mu tužena isplati naknade za topli obrok za period od 30. novembra 2006. godine do 31. augusta 2012. godine. Vrhovni sud je naglasio da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta na način da je dosuđena naknada za topli obrok za period od 16. aprila 2008. godine do 30. jula 2010. godine u visini od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH u skladu sa Zakonom o pravima izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti Federacije BiH, a za period od 1. augusta 2010. godine do 31. augusta 2012. godine u visini od 1% po Zakonu o plaćama i naknadama u tijelima vlasti F BiH. Prema stavu Vrhovnog suda, sporno pravno pitanje u ovom predmetu odnosi se na postojanje prava stručnih saradnika u općinskim sudovima na području Federacije BiH, koje bira Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (u daljnjem tekstu: VSTV), na naknadu za topli obrok-naknadu za ishranu u toku radnog vremena, kod činjenice da su materijalna prava tih lica bila uređena Zakonom o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama), koji nije propisivao i pravo na tu naknadu sve do usklađivanja sa odlukom o neustavnosti predmetnog zakona. Vrhovni sud je naveo da je prema činjeničnom utvrđenju apelant odlukom VSTV-a od 20. marta 2008. godine imenovan za stručnog saradnika u Općinskom sudu u Čapljini, a da su plaće, naknade i druga materijalna prava stručnih saradnika koje imenuje VSTV, utvrđena Zakonom o plaćama. Međutim, nakon donošenja presude Ustavnog suda Federacije BiH broj 28/11 od 24. januara 2012. godine, u postupku odlučivanja o ustavnom pitanju o ustavnosti pomenutog Zakona o plaćama, utvrđeno je da taj zakon, u dijelu u koji se odnosi (na sudije, tužitelje) i na stručne suradnike, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, te je naloženo Parlamentu Federacije BiH da u roku od 6 mjeseci, dopuni predmetni zakon u pogledu uređivanja naknade za troškove ishrane, troškove prevoza na posao i sa posla i sl., Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" broj 55/13 od 10. jula 2013. godine) utvrđeno je, između ostalih, i za stručne saradnike pravo na naknada za ishranu tokom rada (topli obrok) u visini od 1% prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH po zadnjem statističkom podatku. Vrhovni sud je istakao da apelant svoja potraživanja potražuje za period do 31. augusta 2012 godine, a kako je presuda Ustavnog suda Federacije BiH objavljena u "Službenim novinama FBiH" 28. marta 2012. godine, proizilazi da je rok za izvršenje te presude istekao tek 28. septembra 2012. godine, a Zakon izmijenjen tek 10. jula 2013. godine. Prema stavu Vrhovnog suda, to znači da se zahtjev tužbe ne odnosi na period kada je Zakon o plaćama bio usklađen sa presudom Ustavnog suda Federacije BiH, ali ni do isteka propisanog roka za izmjenu i dopunu Zakona koji je ostavljen od strane Ustavnog suda Federacije BiH. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da, obzirom da je utvrđivanje plaće, naknade i drugih materijalnih prava za stručne saradnike u Federaciji BiH imenovane od strane VSTV-a, u skladu sa članom 51. stav 1. Zakona o plaćama, utvrđeno samo tim propisom, to je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pobijanim odlukama, na što revizija tuženog osnovano ukazuje. Vrhovni sud je zaključio da ostali zakoni, kao što je Zakon o pravima izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti u Federaciji BiH i Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH se ne primjenjuje na kategoriju stručnih saradnika u općinskim sudovima, jer ta kategorija nije izabrani dužnosnik, nositelj izvršne funkcije, niti je savjetnik. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani revizijski prigovori tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u konkrentom slučaju, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, ističući da pitanje početka djelovanja odluke Ustavnog suda Federacije BiH od 28. marta 2012. godine nije od značaja za ispravnu odluku o ovoj pravnoj stvari.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja je apelant ukazao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda ( vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman