Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2045/17 (N. J., D. H., I. S., F. S. i M. S.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2045/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2045/17, rješavajući apelacije Nike Jurkića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Niko Jurkić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 117127 15 Rev od 16. marta 2017. godine;

Denis Hadžiabdić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 142119 16 Rev od 15. marta 2017. godine i Ibrahim Subašić, Fadil Subašić i Meho Subašić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 114843 16 Rev od 18. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2045/17

1. Niko Jurkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslav Prerad advokat iz Banjaluke, podnio je 24. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 117127 15 Rev od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 117127 15 Gž od 10. novembra 2015. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 117127 11 P od 3. avgusta 2015. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da obaveže tuženu (Republika Srpska) da mu na ime naknade nematerijalne štete, duševnog bola zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za naknadu nematerijlane štete prouzrokovane protivpravnim lišenjem slobode i držanjem u zarobljeništvu u preciziranim vremenskim periodima od 19. januara 1993. do 31. avgusta 1995. godine. Dalje je navedeno da je nakon provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da je apelant kao tužilac u navedenom periodu bio raspoređen u jedinice radne obaveze, te odbio postavljeni tužbeni zahtjev smatrajući da je predmetno potraživanje zastrajelo, a polazeći od činjenice kada je predmetna tužba podnesena (19. april 2011. godine) i kada je prema navodima tužbe apelant bio u zarobljeništvu pozivajući se na odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev i naveo da apelantovi revizioni navodi u kojima je istakao da se prigovor zastare trebao cijeniti u skladu sa odredbama člana 377. ZOO, nisu mogli ishoditi drugačiju odluku. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 377. stav 1. ZOO propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je naveo da se po stavu sudske prakse odredbe člana 377. stav 1. ZOO primjenjuju samo u slučaju da je učinilac krivičnog djela tuženi, te da postoji pravosnažna osuđujuća krivična presuda. Vrhovni sud je ukazao da je po apelantovim navodima odgovornost tužene zasnovana na odgovornosti drugog u smislu odredaba člana 172. stav 1. ZOO. Osim toga je navedeno da sve i kad bi se u odnosu na tuženu primjenio rok zastare iz člana 377. stav 1. ZOO-a, apelant je imao obavezu u smislu odredbe član 123. Zakona o parničnom postupku da dokaže da je predmetna šteta rezultat izvršenja krivičnog djela, čije krivično gonjenje u smislu Konvencije o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ne zastarijeva. Na kraju, Vrhovni sud je naveo da imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da je apelant bio na radnoj obavezi u toku rata nije dovoljna za zaključak da je na njegovu štetu izvršeno neko od kriivčnih dijela i da je pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je nastupila zastrjelost potraživanja iz tužbe u smislu odredbe člana 376. ZOO jer se nije ispunila pretpostavka propisana odredbom 377. stav 1. ZOO.

AP-2158/17

3. Denis Hadžiabdić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslav Prerad advokat iz Banjaluke, podnio je 1. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 142119 16 Rev od 15. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 142119 16 Gž od 15. aprila 2016. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 142119 12 P od 12. januara 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da obaveže tuženu (Republika Srpska) da mu na ime naknade nematerijalne štete, duševnog bola zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu isplati određeni novčani iznos.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na potvrdi Instituta za nestala lica Bosne i Hercegovine broj 01-40-260-P/2010 od 19. novembra 2010. godine i na legitimaciji UNHCR broj 282122 prema kojima je apelant (tužilac) u periodu od 10. avgusta 1992. godine do 29. januara 1993. godine bio zatočen u mjestu Zasavci, Republika Hrvatska, iako je prema apelantovom iskazu u u vrijeme zarobljavanja zajedno sa majkom i sestrom imao tri i po godine i da se konkretnih detalja vezanih za te okolnosti ne sjeća i da sve što je u vezi toga čuo je iz priče njegove majke. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastrjelosti potraživanja od strane tužene. Dalje je navedeno da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, šteta čija se naknada traži u ovoj parnici je nastala u periodu od 10. avgusta 1992. godine do 29. januara 1993. godine, pa i pod uslovom da je za istu (po nekom od zakonom priznatih osnova) odgovorna tužena, kako je od podnošenja tužbe (26. aprila 2012. godine) proteklo više od 19 godina, odnosno nešto više od 15 godina od dana prestanka rata i ukidanja neposredne ratne opasnosti (19. juna 1996. godine), prošao je rok u kojem je apelant mogao zahtijevati naknadu štete putem suda, u smislu odredaba člana 360. stav 2. ZOO. Osim toga je navedeno da apelantova reviziona tvrdnja o primjeni člana 377. ZOO imala bi svoje uporište u slučaju da je zahtjev za nknadu štete istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca krivičnog djela iz kojeg je nastala šteta i da je u odnosu na ovog pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivično djela i krivične odgovrnosti. S tim u vezi je navedeno da apelant nije tokom postupka prezentovao takvu pravosnažnu krivičnu presudu radi ostvarivanja prava na računanje dužeg zastarnog roka iz člana 377. ZOO, što je primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog čl. 7., 102. i 123. ZPP-a bio obavezan, pa nije bilo zakonske mogućnosti da se primjeni ova odredba. Vrhovni sud je naveo da ukazivanje u reviziji na osuđujuću presudu Haškog tribunala u odnosu na Radoslava Brđanina ne može ishoditi drugačiju odluku u ovom sporu. Također je navedeno da je u predmetnoj pravnoj stvari kršenje odredbi Ženevskih konvencija o zaštiti građanskih prava za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine na koje je ukazivali apelanti bilo od značja samo ako bi ovo kršenje ujedno predtstavljalo izvršenje nekog od krivičnih djela na koje se primjenjuju zastarni rokovi iz člana 377. stav 1. ZOO Vrhovni sud je ukazao da je neosnovano i apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-289/03 od 19. novembra 2004. godine kojom je na osnovu drugačijeg činjeničnog stanja i okolnosti konkretnog slučaja, o prigovoru zastarjelosti drugačije suđeno.

AP-3087/17

5. Ibrahim Subašić, Fadil Subašić i Meho Subašić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amir Mešić advokat iz Tuzle, podnijeli su 19. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 114843 16 Rev od 18. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 114843 15 Gž od 12. januara 2016. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 114843 11 P od 2. aprila 2015. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da obaveže tuženu (Republika Srpska) da im na ime naknade nematerijalne štete, duševnog bola zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu isplati određene novčane iznose.

6. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za naknadu nematerijlane štete prouzrokovane protivpravnim lišenjem slobode i držanjem u zarobljeništvu u preciziranim vremenskim periodima od 19. januara 1993. do 31. avgusta 1995. godine. Dalje je navedeno da je nakon provedenih dokaza prvostepeni sud odbio postavljeni tužbeni zahtjev smatrajući da je predmetno potraživanje zastrajelo, odnosno da je protekao rok propisan odredbama člana 376. ZOO, s obzirom da je predmetna tužba podnesena 21. marta 2011. godine, kao i da nema mjesta primjeni odredbe člana 377. istog zakona. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev i naveo da apelantovi revizioni navodi u kojima je istakao da se prigovor zastare trebao cijeniti u skladu sa odredbama člana 377. ZOO, nisu mogli ishoditi drugačiju odluku. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 377. stav 1. ZOO propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je naveo da se po stavu sudske prakse odredbe člana 377. stav 1. ZOO primjenjuju samo u slučaju da je učinilac krivičnog djela tuženi, te da postoji pravosnažna osuđujuća krivična presuda. Vrhovni sud je ukazao da je po apelantovim navodima odgovornost tužene zasnovana na odgovornosti drugog u smislu odredaba člana 172. stav 1. ZOO. Osim toga je navedeno da sve i kad bi se u odnosu na tuženu primjenio rok zastare iz člana 377. stav 1. ZOO-a, apelant je imao obavezu u smislu odredbe član 123. Zakona o parničnom postupku da dokaže da je predmetna šteta rezultat izvršenja krivičnog djela, čije krivično gonjenje u smislu Konvencije o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ne zastarijeva. Vrhovni sud je također naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari kršenje odredbi Ženevskih konvencija o zaštiti građanskih prava za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine na koje je ukazivali apelanti bilo od značja samo ako bi ovo kršenje ujedno predtstavljalo izvršenje nekog od krivičnih djela na koje se primjenjuju zastarni rokovi iz člana 377. stav 1. ZOO. Osim toga, ukazano je da je neosnovano i pozivanje apelanata na odluke Ustavnog suda jer se radi o predmetima sa drugačijim činjeničnom osnovom. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2045/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. život, zabranu torture, neljudsko ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, ropstvo i prinudni rad, slobodu i sigurnost ličnosti, zabranu diskriminacije itd.), kao da je došlo do povrede IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica i Konvencije o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

12. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2045/17 (N. J., D. H., I. S., F. S. i M. S.) | Sudska praksa | Aktio