Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1390/17 (B. P.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1390/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1390/17, rješavajući apelaciju Borislave Pažin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislave Pažin podnesena zbog dužine trajanja postupka u predmetu priznavanje prava na srazmjernu starosnu penziju, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Borislava Pažin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Lazar Pažin iz Livna, podnijela je 8. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu priznavanje prava na srazmjernu starosnu penziju.
2. Apelantica je 11. februara 2010. godine podnijela zahtjev Kantonalnoj administrativnoj službi Livno (u daljnjem tekstu: Služba) za priznavanje prava na srazmjernu starosnu penziju.
3. Rješenjem Službe 01183727541 od 28. februara 2011. godine odbijen je apelantičin zahtjev za priznavanje prava na srazmjernu starosnu penziju.
4. Apelantica je 8. decembra 2011. godine podnijela prijedlog Službi za izmjenu rješenja 01183727541 28. februara 2011. godine
5. Rješenjem Službe 01183727541 od 31. januara 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin prijedlog za izmjenu rješenja 01183727541 od 28. februara 2011. godine.
6. Apelantica je podnijela žalbu Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) protiv Rješenja Službe 01183727541 od 31. januara 2012. godine.
7. Rješenjem Federalnog zavoda broj 01183727541 od 31. maja 2012. godine apelantičina žalba je uvažena, prvostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
8. Rješenjem Službe broj 01183727541 od 26. februara 2013. godine, koje je doneseno u izvršenju Rješenja Federalnog zavoda broj FZ3/2-1183727541 od 31. maja 2012. godine, apelantici je priznato pravo na srazmjernu starosnu penziju u iznosu od 82,47 KM.
9. Apelantica je podnijela žalbu Federalnom zavodu protiv Rješenja Službe broj 01183727541 od 26. februara 2013. godine.
10. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2-1183727541 od 26. marta 2013. godine djelimično je uvažena apelantičina žalba, prvostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
11. Apelantica je protiv Rješenja Federalnog zavoda 01183727541 od 26. marta 2013. godine pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
12. Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 U 002231 14 U 2 od 7. jula 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina tužba protiv Federalnog zavoda broj FZ3/2-1183727541 od 26. marta 2013. godine i rješenje potvrđeno.
13. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 O U 00231 14 Uvp 2 od 8. januara 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev za preispitivanje Presude Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002231 14 U 2 od od 7. jula 2014. godine.
14. U međuvremenu, Služba je donijela Rješenje broj 01183727541 od 5. aprila 2013. godine, u izvršenju Rješenja Federalnog zavoda broj FZ3/2-1183727541 od 26. marta 2013. godine, kojim je apelantici priznato pravo na srazmjernu starosnu penziju u iznosu od 83,67 KM.
15. Iz stanja spisa proizlazi da apelantica nije podnijela žalbu nadležnom organu uprave protiv Rješenja Službe broj 01183727541 od 5. aprila 2013. godine.
Apelacioni navodi
16. Apelant smatra da joj zbog dužine trajanja postupka priznavanje prava na srazmjernu starosnu penziju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.O sim toga apelantiac se pozvala i na neku druga prava (pravo na život, zabranu diskriminacije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu), ali ta prava nije posebno obrazlagala niti argumentovala.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1). i stav (3). tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
18. Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
19. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantira apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uvjeta neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne koriste zakonom propisani pravni lijek i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u određenom postupku, bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopće ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda.
20. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, apelantica nije podnijela žalbu nadležnom organu protiv Rješenja Službe 01183727541 od 5. aprila 2013. godine. Dakle, apelantica nije iscrpila djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodila konačnu odluku u predmetnom postupku (koji je pokrenula radi utvrđivanja prava na srazmjernu starosnu penziju), a što bi, kako je već navedeno, trebalo da bude osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da se stoga apelacija ne može razmatrati.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman