Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1426/17 (A. R.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1426/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1426/17, rješavajući apelaciju Anne Rizvanbegović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Anna Rizvanbegović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 164937 12 Rsž od 24. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anna Rizvanbegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo i Emir Kukić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 13. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 164937 12 Rsž od 24. januara 2017. godine.

2. Osporenom odlukom uvažena je žalba tužene Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo izjavljena protiv prvostepene presude, te je prvostepena presuda preinačena na način da je u cjelosti odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka tužene o otkazu ugovora o radu apelantici, te da se naloži tuženoj da apelantici uspostavi radno-pravni status na radnom mjestu šefa računovodstva-knjigovođe i isplati joj razliku plaća i doprinosa.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da iz sadržaja spisa predmeta proizilazi da je apelantica od 2001. godine bila uposlenica kod tužene, te da joj je odlukom tužene otkazan ugovor o radu sa danom 15. oktobra 2010. godine, zbog nove organizacije poslova u cilju poboljšanja stručnih kvalifikacija (član 87. Zakona o radu) i zbog nesposobnosti apelantice u tačnom izvještavanju dekana o mjesečnoj potrošnji tužene. Kantonalni sud je, također, naveo da je utvrđeno da je tužena ponudila apelantici zaključenje ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima, koji je apelantica potpisala za radno mjesto likvidator, a da je na apelantičino ranije radno mjesto primljena druga zaposlenica sa VSS stručnom spremom. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da su članom 29. Pravilnika o radu tužene propisani uslovi za izbor šefa računovodstva-knjigovođe i to VSS ili VŠS, a da apelantica nema VSS niti VŠS, niti ima znanja i kvalifikacije u smislu odredaba čl. 5. i 6. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH („Službene novine F BiH“ broj 83/09) prema kojim lica koja pristupaju računovodstvenoj profesiji stiču zvanja samo ako ispunjavaju uslove koje određuje Komisija, a tužiteljica nije certificirani računovodstveni tehničar, niti certificirani računovođa. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, iako je cijenio ove relevantne činjenice, donio odluku suprotno čl. 5. i 6. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH i članu 29. Pravilnika o radu tužene, odnosno nepravilno je primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice, pa je zbog toga odlučeno kao u izreci na osnovu odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, ne nalazi da je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio Zakon o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1426/17 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio