Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1439/17 (N. D.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1439/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1439/17, rješavajući apelaciju Nermina Džumhura, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nermin Džumhur protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 119020 15 Rev od 31. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Džumhur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 119020 15 Rev od 31. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev te je obavezan tuženi „Step“ d.d Sarajevo da apelantu isplati ukupan iznos od 13.297,77 KM na ime razlike plaće, razlike naknade po osnovu minulog rada, razlike naknade za prekovremeni rad, noćni radi i rad u dane vikenda i praznika, razlike naknade po osnovu ishrane u toku rada, naknade za korištenje godišnjeg odmora, umanjenja plaće i razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan.

2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za isplatu razlike plaće za period od januara 2006. do oktobra 2009. godine, uplata doprinosa za PIO, kao i isplata naknade za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane vikenda i praznika, troškova ishrane, naknade na ime korištenja godišnjeg odmora i umanjenja plaće, te da apelant svoja potraživanja zasniva na odredbama Ugovora o radu, Pravilnika o radu tuženog i Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije i građevinskog materijala i projektovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU). S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelant radio kao zaposlenik tuženog „Step“ d.d. Sarajevo na poslovima ,,elektroinstalater-energetičar“ po osnovu zaključenog Ugovora o radu zaključenog u januaru 2006. godine sa ugovorenim koeficijentom složenosti poslova 4,60, a po Ugovoru o radu zaključenom u januaru 2009. godine na poslovima „elektromehaničar 111“ sa koeficijentom složenosti poslova 1,45. Vrhovni sud je naveo da je prema aktu o unutrašnjoj organizaciji tuženog koeficijenti složenosti poslova zaposlenika su se mogli kretati u rasponu od 1:9, a prema odredbama GKU u rasponu od 1:4. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno je da koeficijent složenosti poslova od 4,60 iz ugovora o radu odgovara koeficijentu složenosti od 2,04 prema GKU za poslove koje je apelant obavljao, te da je primjenom tako utvrđenog koeficijenta i osnovice za obračun plaće iz GKU utvrđena visina razlike isplaćene plaće i osnovne plaće, visina naknada i doprinosa za PIO u ukupnom iznosu od 13.297,77 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, na ovako utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan revizijski sud, prvostepeni sud, a što je prihvatio i drugostepeni sud, pravilno je primijenio materijalno pravo - odredbu člana 68. i 69. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), te odredbe člana 48. - 55.GKU, kada je apelantu dosudio na ime razlike plaća i naknada za sporni period ukupan iznos od 13.297,77 KM i neuplaćene doprinose na ovaj iznos plaće, a odbio tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.

3. Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 69. stav 2. Zakona o radu poslodavac koga obavezuje Kolektivni ugovor i Pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti manju plaću od plaće utvrđene Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili Ugovorom o radu. Prema odredbi člana 7. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) osnovna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća je proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja. Prema stavu Vrhovnog suda, suprotno prigovoru iz revizije da je apelantu trebalo dosuditi plaću primjenom koeficijenta složenosti poslova od 4.60 iz ugovora o radu, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da apelantu pripada razlika plaće prema koeficijentu složenosti poslova od 2,04 prema odredbama iz GKU pomnoženog sa osnovicom od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, dakle prema parametrima za obračun plaće iz istog pravnog akta. Odredbom iz člana 10. stav 2. OKU propisano je da se vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je potrebno, utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Naime, u situaciji kada tuženi nije uskladio svoju unutrašnju organizaciju poslova i radnih mjesta i odredbe Pravilnika o radu sa odredbama GKU ne može se plaća apelantu obračunavati množenjem koeficijenta složenosti iz Ugovora o radu i osnovice od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, jer to predstavlja kombinaciju parametara iz različitih pravnih akata. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom odredaba člana 48. i 49. GKU dosudili apelantu razliku plaće utvrđenu na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, što nije protivno članu 3. stav 3. OKU jer to nije manje prava od prava utvrđenih odredbama OKU.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o radu, Zakona o obligacionim odnosima, Granskog kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, Zakona o radu, Zakona o obligacionim odnosima, te odredaba Granskog kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1439/17 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio