Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1568/15 (S. B.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1568/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1568/15, rješavajući apelaciju Siniše Basarića na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Siniše Basarića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 008876 14 Gž 2 od 11. novembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 008876 14 P 2 od 29. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Siniša Basarić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 008876 14 Gž 2 od 11. novembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 008876 14 P 2 od 29. maja 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda, kao i od prvotužene Republike Srpske, zastupane po Pravobranilaštvu Republike Srpske, drugotuženog Darka Novakovića i treće tuženog Zlatka Kovačevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je 31. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 29. juna 2017. godine, drugotuženi 12. juna 2017. godine, dok prvotužena i trećetuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je po punomoćniku podnio tužbu protiv tuženih radi naknade nematerijalne štete, a osnov tužbenog zahtjeva temelji na odredbama Zakona o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) i Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO). U tužbi navodi da je protiv apelanta vođen prekršajni postupak pred Osnovnim sudom u predmetu broj 072-0- Pr-09-000051-2, a u tom postupku su saslušavani svjedoci Darko Novaković i Zlatko Kovačević kao svjedoci optužbe, a koji su zaposleni kod prvotužene kao policajci i koji su svjedočili na strani optužbe tj. Policijske stanice Gradiška po čijem zahtjevu je pokrenut prekršajni postupak. Navodi, da su prilikom saslušanja kao svjedoka optužbe drugotuženi i trećetuženi izrekli neistine i to drugotuženi Darko Novaković da je apelant “sklon konfliktnim situacijima - pružanju otpora”, a trećetuženi Zlatko Kovačević da je izjavio “poznato mi je bilo da je okrivljeni (apelant) više puta iskazivao tako ponašanje i da je lišavan slobode od strane radnika policije“. Apelant navodi da to nije tačno, ali da je Osnovni sud prilikom donošenja rješenja o prekršaju uzeo u obzir navedene izjave drugo i trećetuženog i oglasio apelanta odgovornim za prekršaje, te navodi da su drugo i trećetuženi u svojstvu radnika policije iznijeli neistinu o tužitelju i time ga uvrijedili i klevetali pred radnicima Osnovnog suda.

6. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 008876 14 P 2 od 29. maja 2014. godine odbijen je apelantova tužba i tužbeni zahtjev u cjelosti.

7. Kako je naveo Osnovni sud, dokazi koje je apelant izveo u vidu navedenih i pročitanih isprava pred sudom nemaju nikakavu uzročno-posljedičnu vezu sa citiranim navodima drugotuženog i trećetuženog i u tom smislu je osnovan prigovor pasivne legitimacije na strani tužene Republika Srpska. Apelant ničim nije dokazao na koji način je pretrpio navodnu štetu iznešenjem navoda, drugotuženog i trećetuženog. Stoga je, kako je zaključio Osnovni sud, tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženu Republiku Srpsku neosnovan.

8. Osim toga, po ocjeni Osnovnog suda, tužbeni zahtjev apelanta je neosnovan i u odnosu na drugotuženog i trećetuženog. U vezi pozivanja apelanta na odredbe Zakona o zaštiti od klevete, Osnovni sud navodi da je prema odredbi člana 5 Zakona o zaštiti od klevete propisano da svaka poslovno sposobna osoba koja prouzrokuje štetu, ugledu fizičkog ili pravnog lica sa iznošenjem ili pronošenjem izražavanjem neistinitog sadržaja, identificirajući tu osobu trećem licu odgovorna je za klevetu, ako je ta osoba prouzrokovala štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izdražavanja ili u svojstvu osobe koja je na neki drugi način efikasno kontrolisala sadržaj tog izražavanja kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Odredbom člana 6 stav 1 tačka b) istog zakona propisano je da se neće odgovarati za klevetu ako je osoba koja je navodno prouzrokovala štetu bila pod zakonom obavezna iznositi ili prenositi izražavanje u toku zakonodavnog sudskog ili upravnog postupka.

9. Iz naprijed navedenog proizilazi da se odredbe Zakona o zaštiti od klevete odnose na izražavanje izneseno u medijima (elektronski mediji, novine itd.). S obzirom da su drugo tuženi i trećetuženi iznijeli svoje mišljenje u sudskom postupku u navedenom prekršajnom predmetu oni ne mogu odgovarati za navodnu povredu ugleda i časti prema apelantu. S obzirom da izneseni navodi drugo i trećetuženog ne predstavljaju povredu ugleda i časti apelanta, već mišljenje i izražavanje u vezi nadležnog sudskog postupka nisu ispunjeni uslovi da se apelantu dosudi naknada štete u smislu odredbe člana 200 ZOO, a osim toga apelant ničim nije dokazao ni visinu potraživanja.

10. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 008876 14 Gž 2 od 11. novembra 2014. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. Kako navodi Okružni sud, odredbom člana 6 Zakona o zaštiti od klevete (kojom su propisani izuzeci od odgovornosti) stav 1 tačka b) propisano je da ako je lice koje navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili prenositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka neće odgovarati za klevetu. Članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) određeno je da svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodnu mišljenja i slobodnu primanja i prenošenje informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Iz stanja spisa proizilazi da je aktom PS Gradiška broj 08-3/01-2011-24/11 od 11. novembra 2011. godine apelant evidentiran u evidenciji koja se vodi u vezi sa prekršajima od 30. juna 2007. godine, 22. juna 2006. godine i 5. januara 2006. godine da je apelant jedan put bio lišavan slobode i to 30. decembra 2008. godine u vremenu od 15.40 do 21.00 čas.

12. Po ocjeni Okružnog suda, radnici prvotužene su postupali u okviru svoje nadležnosti u vezi sa događajem oko postavljene bombe u trgovačkom centru, pa su kao službena lica preduzimali mjere i radnje na obezbjeđenju lica mjesta i udaljavanje građana sa lica mjesta, a čije naredbe apelant nije poštovao, jer nije sporno da je u to vrijeme naišao apelant kojeg je službeno lice Branislav Paspalj upozorilo da ne prilazi robnoj kući jer se radi na evakuaciji građana koju apelant nije poslušao, napadajući radnike policije koji su bili u obezbjeđenju, obraćajući im se pogrdnim riječima, pa su ga zbog neposluha priveli u Stanicu policije i podnijeli krivičnu prijavu za remećenje javnog reda i mira, da je apelant prekršajno odgovarao, da su drugotuženi i trećetuženi saslušani kao svjedoci u navedenom prekršajnom predmetu kada su bili upozoreni od strane sudije da su dužni da govore istinu i da ne smiju ništa prešutiti, te upoznati sa posljedicama davanja lažnog iskaza.

13. U konkretnom slučaju to znači da drugotuženi i trećetuženi koji su u svojstvu svjedoka iznosili činjenice iz događaja u kojem je okrivljeni, sada apelant, ne mogu odgovarati za mišljenje koje su izrazili u tom prekršajnom postupku. Takođe, po mišljenju Okružnog suda, ne postoje uslovi za naknadu štete ni po opštim propisima o naknadi štete. Ovo iz razloga što nije u pitanju posebna odgovornost prvotužene za štetu koju je u vezi sa obavljanjem službe ili druge djelatnosti državnog organa učinio njen radnik. Kako navodi Okružni sud, oštećeni bi imao pravo da zahtjevom traži naknadu štete ako su ispunjena dva uslova, prvi da se radilo o obavljanju službe ili druge djelatnosti državnog organa odnosno organizacije koja vrši javna ovlašćenja i drugi da je štetna posljedica proizvod nezakonitog ili nepravilnog rada lica ili organa koji obavljaju službu odnosno djelatnost (odredbi člana 172 u vezi sa odredbom člana 154 ZOO). Stoga je, kako zaključuje Okružni sud, pravilna odluka prvostepenog suda o nedostatku pasivne legitimacije prvotužene u ovom postupku, jer apelant nije dokazao da su radnici prvotužene postupali nezakonito i nepravilno prema njemu i time ga oklevetali tj. umanjili mu ugled i čast. Polazeći od pravnog standarda kao najopštijeg pravila i onoga što se u životu najčešće dešava izvjesno je da će vođenje sudskog postupka ili lišavanje slobode prouzrokovati duševne bolove takvog intenziteta i trajanja koji opravdavaju dosuđivanje naknade samo pod uslovom ako se ta šteta i njena visina dokažu u postupku.

14. Okružni sud navodi da je odredbom člana 200 ZOO određeno da za pretrpljene duševne bolove zbog povreda ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. Nadalje, iz sadržaja odredbe člana 154 stav 1 i člana 172 ZOO obaveza naknade štete nameće se onom licu koje ju je uzrokovalo. Da bi došlo do odgovomosti za štetu potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već da se i ostvare i druge pretpostavke i to: postojanje subjekta odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i štete i krivica, opasnost stvari, odnosno djelatnosti koje su bile uzrok štete.

15. Prema izvedenim dokazima apelant nije dokazao da su drugotuženi i trećetuženi svojim izjavama datim u svojstvu svjedoka koje su iznijeli u prekršajnom postupku pred Osnovnim sudom oklevetali i umanjili ugled i čast apelantu, koja se ispoljava u poremećaja apelantove psihičke ravnoteže ličnosti i poremećaju normalnog duševnog stanja. Po ocjeni Okružnog suda, odluka prvostepenog suda je pravilna, jer drugotuženi i trećetuženi ne mogu biti odgovorni za svoje mišljenje i iskaz dat u sudskom postupku bez postojanja pravosnažne krivične presude da su lažno svjedočili, pa samim tim nema ni njihove odgovornosti ni po članu 10 Evropske konvencije. Proizilazi da apelant na kome je teret dokazivanja ovih odlučnih činjenica (čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao da mu je iznošenjem i prenošenjem navedenog izražavanja pričinjena šteta, a ako jeste onda u čemu se ona sastoji, kao ni intenzitet i dužinu trajanja pretrpljenih duševnih bolova na osnovu kojih se, u smislu naprijed navedene zakonske odredbe utvrđuje obim štete i adekvatna pravična novčana naknada.

16. Suprotno navodima žalbe prvostepeni sud je, kako zaključuje Okružni sud, provedene dokaze ocijenio na način propisan odredbom člana 8 ZPP. Kako je odluka prvostepenog suda pravilna valjalo je žalbu odbiti i potvrditi prvostepenu presudu na temelju odredbe člana 226 ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

18. Tokom prvostepenog i drugostepenog postupka načinjen je niz bitnih povreda postupka. Bitna povreda postupka se sastoji u tome što sud prilikom donošenja presuda, u obrazloženju naveo dokaze koji su provedeni te samo prepričao izjave svjedoka, a nije dao ocjenu svakog pojedinog dokaza, u njihovoj međusobnoj povezanosti pa tek onda na osnovu ocjene svih dokaza donio pravilnu odluku, a što prihvata i drugostepeni sud. Izreka prvostepene presude je u suprotnosti sa obrazloženjem jer sud na strani 8 presude se poziva na član 5 Zakona o zaštiti od klevete RS i prepisuje ali ne obrazlaže zbog čega donosi takvu odluku tj. da se radi o iskazanom mišljenju a primjenom člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima postoji razlika između iznošenja informacije (činjenice) i mišljenja, a što prihvata i drugostepeni sud.

19. Da je sud u potpunosti i pravilno cijenio provedene dokaze došao bi do sasvim drugačijeg zaključka. Naime, sud u pobijanoj odluci samo navodi da spornim izjavama drugotuženog i trećetuženog nisu iznesene neistinite činjenice koje bi mogle da dovedu do trpljenja duševnih bolova, već da je njima izraženo mišljenje i da to mišljenje nije podobno da povredi ugled i nanese duševni bol apelantu. Prema Zakonu o kleveti je predviđeno a što i reguliše i Evropska konvencija kada neko lice iznosi činjenice a postojanje činjenice može se dokazati što u konkretnom slučaju iznošenjem činjenica ,,da je tužilac više puta lišavan slobode i da je sklon nasilničkom ponašanju i konfliktnim situacijama" su činjenice koje se mogu dokazati. To znači time se dokazuje da li je tužilac više puta lišavan slobode ili ne a to je činjenica koja se može dokazati provjerom u Policijskoj stanici Gradiška. Tužilac je dokazao a što su potvrdili i drugotuženi i trećetuženi da tužilac nije više puta lišavan slobode pa su prema tome drugotuženi i trećetuženi iznijeli neistinitu činjenicu, a za iznošenje neistinitih činjenica po Zakonu o zaštiti od klevete i članu 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima lice koje ih iznosi snosi i posljedice.

20. Tako postupajući i donoseći pobijane presude prvostepeni i drugostepeni sud u očigledno proizvoljno tumačili odredbe materijalnog prava tj. Zakona o zaštiti od klevete te su povrijedili pravo apelanta na pravično suđenje. Zbog svega navedenog apelant predlaže da Ustavni sud uvaži navode iz apelacije, usvoji apelaciju, te ukine osporene presude.

b) Odgovor na apelaciju

21. Osnovni sud navodi da osporenom presudom tog suda nisu počinjene povrede ustavnih prava koja navodi apelant.

22. Okružni sud navodi da apelant nije dokazao da su mu tuženi nanijeli štetu u vidu povrede ugleda i časti prilikom vođenja prekršajnog postupka protiv njega zbog nepoštovanja uputa službenih lica koji su tužioca udaljili sa lica mjesta (dojava da je u tržnom centru u Gradišci postavljena bomba) kao ni svjedoci koji su saslušani tokom vođenja prekršajnog postupka koji su iznijeli svoje mišljenje i dali iskaz o ponašanju tužioca kritičnog dana. Stoga ovaj sud prilikom donošenja svoje odluke nije učinio povrede iz odredbe člana II/3 e Ustava Bosne i Hercegovine i odredbe člana 6 Evropske konvencije na koje se apelant poziva. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija apelanta odbije kao neosnovana.

23. U odgovoru na apelaciju drugotuženi navodi da je redovni sud donio ispravne odluke, odnosno da je na zakonit i pravilan način izveo dokaze na osnovu kojih je donio presude. U samom postupku Sud je utvrdio da spornim izjavama nisu iznesene neistinite činjenice koje bi mogle da dovedu do trpljenja duševnih bolova, već da je njima izraženo mišljenje, odnosno da to mišljenje nije podobno da povrijedi ugled i nanese duševne boli aprelantu. Prema Zakonu o zaštiti od klevete stoji da za klevetu neće odgovarati onaj ko izražava svoje mišljenje, tj. kada je izražavanje u suštini i istinito. Drugotuženi navodi da je rekao ono što je istinito, pozivajući se na izvod iz evidencije predstavki koje je apelant podnosio kod PS Gradiška, kao i izjavama svjedoka koje sam predložio, a što je sud u postupku uzeo u obzir. Takođe i sam epilog prekršajnog postupka koji se vodio kod Osnovnog suda pod brojem 072-0-Pr-09-00051.2 gdje je bio svjedok, a gdje je apelant oglašen krivim, govori u prilog tom mišljenju. Zbog svega navedenog predlaže se da Ustavni sud odbije apelaciju, te potvrdi osporene presude.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti deo Član 1 stav 1 tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima odpolitičkog i javnog interesa;

Član 5 Odgovornost za klevetu Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti Član 6 U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito; b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja odpolitičkog ili javnog značaja.

Član 13 Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 154 stav 1 (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200 Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, i 61/13), relevantne odredbe glase:

Član 7 (1)Stranke su dužne iznjeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuje te činjenice.

[…] Član 123 Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donjeti odluku.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 008876 14 Gž 2 od 11. novembra 2014. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio naknadu nematerijalne štete, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava.

35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog klevete tuženog koja je data pred sudom u vezi svjedočenja tuženog. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoj stav zasnovali na odredbi člana 6 Zakona o zaštiti od klevete ocjenjujući da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog za štetu, jer iz provedenih dokaza proizlazi da tuženi nije ni namjerno, niti iz nepažnje prenio neistinite činjenice i time povrijedio apelantov ugled, odnosno oklevetao ga u smislu člana 4 navedenog zakona. Dakle, redovni sudovi su zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja apelantov zahtjev za naknadu štete nije osnovan, jer mu radnjama tuženog nije povrijeđen ugled iznošenjem neistinitih činjenica klevetom, jer je u konkretnom predmetu radilo o „iznošenju ili pronošenju izražavanja u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka“, koje precizirano stavom

b) tačkom 1 člana 6 Zakona o kleveti. Ustavni sud zaključuje da nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivao apelant, te kada je sud za svoje odluke dao argumentovane i jasne razloge.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivao apelant, te kada je sud za svoje odluke dao argumentovane i jasne razloge.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1568/15 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio