Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1474/17 (I. G.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1474/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1474/17, rješavajući apelaciju Ilije Grozdanića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Grozdanić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 193761 15 Rsž od 30. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Grozdanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 193761 15 Rsž od 30. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonit sporazum o prestanku ugovora o radu sa tuženim „Tropic Maloprodaja“ d.o.o. Banja Luka, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i zadatke koje je obavljao prije prestanka ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i stečenom znanju, te da mu isplati naknadu štete zbog izgubljene zarade i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.
2. Okružni sud je u obrazloženju osporene presude istakao da je pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je tuženi tokom 2013. godine ukinuo službu fizičkog obezbjeđenja i ugovorio korištenje usluga obezbjeđenja drugog pravnog lica, da su nakon toga poslove obezbjeđenja za tuženog vršili radnici tog preduzeća, a kraće vrijeme je određeni broj radnika obezbjeđenja tuženog, koji nije prihvatio prelazak kod drugog poslodavca, vršio poslove obezbjeđenja dok im nisu ponuđeni ugovori o radu pod izmijenjenim uslovima. Okružni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizilazi da apelant i ostali zaposleni u službi obezbjeđenja tuženog nisu bili prisiljeni da potpišu sporazume o prestanku radnog odnosa, nisu bili izloženi diskriminaciji s obzirom na životnu dob, niti da su bili prevareni u bitnim činjenicama kakve su posljedice prihvatanja sporazuma o prestanku radnog odnosa ili uslovi rada kod novog poslodavca. Iz izjava svjedoka sud nalazi utvrđenim da je od strane tuženog radnicima obezbjeđenja bila ponuđena mogućnost izbora, da zaključe sa tuženim sporazum o prestanku radnog odnosa i zaposle se kod novog poslodavca ili da nastave raditi kod tuženog na drugim poslovima koji su bili lošije plaćeni od onih koje su do tada obavljali (tj. na poslovima prodavača ili poslovima izlagača robe). Okružni sud prihvata da su radnici obezbjeđenja tuženog bili pod svojevrsnim pritiskom, ali da su radnici tom prilikom izvršili izbor i da su odabrali opciju za koju su smatrali da im je najpovoljnija, te da nisu bili prisiljeni odluku donijeti odmah ili istog dana, niti su trpjeli posljedice zbog neprihvatanja sporazuma. Nadalje, Okružni sud je istakao da ne prihvata tvrdnje apelanta da je predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa zaključen pod prinudom i prevarom od strane tuženog ili zbog zablude apelanta, u smislu člana 60. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao da je od strane tuženog kod njega izazvan opravdani strah u smislu prethodne zakonske odredbe, a usljed kojeg bi bio prisiljen potpisati navedeni sporazum. Osim toga, Okružni sud je naveo apelant nije dokazao svoje tvrdnje o saopštenju tuženog da će radnicima službe obezbjeđenja radni odnos prestati bez prava na otpremninu. Okružni sud je ukazao da takva izjava tuženog, i da je postojala, ne bi činila sporazum o prestanku radnog odnosa manjkavim zbog sile, prevare ni zablude, upravo zato što su uslovi za isplatu otpremnine propisani javno objavljenim zakonom, pa apelant nije mogao biti u neskrivljenoj zabludi o prestanku radnog odnosa bez prava na otpremninu za slučaj odbijanja sporazuma. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da ocjenu dokaza, izjave apelanta kao parnične stranke, te iskaza svih saslušanih svjedoka, kako je obrazloženo u prvostepenoj presudi u cijelosti prihvata kao pravilne u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, te da su sve bitne činjenice za odlučivanje o tužbenom zahtjevu pravilno utvrđene, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da u toku postupka nisu pravilno primijenjene odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na izvođenje dokaza obzirom da je izostala logička analiza izvedenih dokaza. Osim toga, apelant smatra da su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe Zakona o radu i Zakona o obligacionom odnosima na njegovu štetu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, suprotno navodima apelanta, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom odlučivanja o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman