Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-715/15 (AD „Termoaparati“ Istočno Sarajevo)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-715/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 715/15, rješavajući apelaciju AD „Termoaparati“ Istočno Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija AD „Termoaparati“ Istočno Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000305 14 Rev od 27. novembra 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. AD „Termoaparati“ Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Milka Maglov, advokat iz Banje Luke, podnio 13. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 000305 14 Rev od 27. novembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužioca Grada Istočno Sarajevo, zastupanog po Pravobranilaštvu Republike Srpske - sjedište zamjenika u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 18. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Vrhovni sud, Okružni privredni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. maja 2017. do 2. juna 2017. godine, dok Viši privredni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Odlučujući o tužbi tužioca podnesenoj protiv apelanta, uz učešće M. S. kao umješača na strani apelanta (u daljnjem tekstu: umješač) radi naplate duga, Okružni privredni sud je Presudom broj 61 0 Ps 000305 09 Ps od 10. maja 2013. godine obavezao apelanta da tužiocu na ime glavnog duga isplati iznos od 807.901,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. juna 1998. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

5. U obrazloženju je navedeno da je tužilac podnio tužbu protiv apelanta 9. februara 2007. godine radi isplate duga. Okružni privredni sud je dalje naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze koje su predložile parnične stranke (uvid u materijalnu dokumentaciju - ugovore, cesije, situacije, račune, te su „pročitana vještačenja po vještaku i saslušanje vještaka Danila Škrbe“). Iz provedenih dokaza Okružni privredni sud je utvrdio da je 6. augusta 1996. godine između Skupštine tužioca, kao investitora, i „Investbanke“ AD Beograd, kao zastupnika Konzorcija (u daljnjem tekstu: Konzorcij), zaključen Ugovor broj 01-272 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojim je regulirana realizacija projekta I i II, definiranih Protokolom od 26. jula 1996. godine, koji je potpisala Vlada Savezne republike Jugoslavije i Narodna skupštine Republike Srpske. Tim ugovorom su se apelant i Konzorcij saglasili „da projekat I predstavlja vraćanje i reinstaliranje 29 proizvodnih kapaciteta izmještenih iz Srpskog Sarajeva, a prema Prilogu broj 1“ u kojem je pod tačkom 2. naveden „Energoinvest“. Dalje je ugovorom dogovorena cijena realizacije, te je utvrđeno da su za realizaciju navedenih projekata neophodna sredstva u iznosu od 106.000.000,00 DM, te način na koji se osiguravaju navedena sredstva (od Narodne banke i Vlade RS, Republike Srbije, donatora i „Investbanke“), na koji se račun uplaćuju, te se tužilac kao investitor obavezao da sredstva za finansiranje projekta, koja osigurava Republika Srpska, uplati na račun „Investbanke“.

6. Okružni privredni sud je dalje istakao da je iz „Aneksa broj 1. Ugovora o namjenskom kreditu zaključenom dana 17. aprila 1997. god.“ (u daljnjem tekstu: sporni aneks) utvrdio da su navedeni aneks zaključili tužilac i apelantov pravni prednika (MDP Energoinvest Termoaparati „TAT“ Srpsko Sarajevo, u daljnjem tekstu: apelantov prednik) i da su njim regulirali međusobne odnose „u pogledu uvjeta korištenja kredita, načina korištenja kredita i međusobnih prava i obaveza“. Istaknuto je da se članom 1. tog aneksa Skupština tužioca obavezala osigurati sredstva u iznosu od 2.000.000,00 DM za realizaciju „dijela Projekta I i u skladu s osnovnim Ugovorom br. 01-272 od 6. 8. 1996. god. [predmetni ugovor]“. Utvrđeno je „da se kredit odobrava na period od 3 godine s kamatnom stopom od 2% na godišnjem nivou. Početak otplate kredita glavnice i kamate počinje teći po isteku jedne godine od dana korištenja kredita, a vraća se u osam jednakih tromjesečnih rata u valuti u kojoj su sredstva odobrena“, te je utvrđeno da će se korištenje navedenih sredstava vršiti u dinarskoj protivvrijednosti, da će se sredstva koristiti u 1997. godini, a neiskorišteni iznos bi se prenio u narednu godinu. Također je regulirano da će se korištenje sredstava vršiti sukcesivno na način preciziran spornim aneksom. Okružni privredni sud je zaključio, s obzirom na sadržaj člana 1. spornog aneksa, da iz toga „ proističe da je Aneks broj 1. Ugovora zaključen na ugovor koji se tiče realizacije Projekta 1, a u kojem ugovorna strana nije bio tuženi [apelant]“. Dalje je utvrđeno, uvidom u ugovor o građenju od 21. maja 1997. godine, da je on zaključen između apelantovog pravnog prednika (kao investitora) i Holding korporacije Goša (u daljnjem tekstu: izvođač radova), da je na taj ugovor Skupština tužioca dala saglasnost, da je tim ugovorom ugovorena sanacija postojeće hale apelantovog prednika, da se izvođač obavezao da će radove izvršiti u roku od šest mjeseci za preciziranu cijenu, te da će se plaćanje ovjerenih mjesečnih situacija vršiti na precizirani način. Sud je zatim prezentirao sadržaj provedene finansijske dokumentacije vezane za realizaciju navedenog ugovora.

7. Okružni privredni sud je dalje istakao da je u vezi s navedenim predmetom vještak finansijske struke Danilo Škrba izvršio vještačenje kojim je utvrđeno, između ostalog, da je izvođač radova ispostavio situacije vezane za izvedene radove na hali, da je sve navedene situacije izvođaču radova platila „Investbanka“ na osnovu tužiočevog naloga kao investitora. Okružni privredni sud se dalje pozvao na uredbe sa zakonskom snagom o izmještanju imovine s dijele teritorije RS („Službeni glasnik RS“ broj 24/095), te čl. 557. i 1020. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljnjem tekstu: ZOO), kojim odredbama je reguliran ugovor o zajmu i ugovor o asignaciji. Istaknuto je da iz provedenih dokaza proizlazi da sporni aneks (koji su zaključili tužilac i apelantov pravni prednik) ne može predstavljati aneks predmetnog ugovora zato što ugovorne strane spornog aneksa „nisu istovremeno ugovorne strane“ predmetnog ugovora (koji su zaključili tužilac kao investitor i „Investbanka“), zbog čega sporni aneks „predstavlja i može da predstavlja samo poseban i samostalan ugovor između tužioca i pravnog prednika [apelanta]“, a budući da je nesporno da je direktor apelantovog pravnog prednika potpisao „navedeni ugovor“ [aneks], to ga on u smislu člana 85. stav 1. ZOO obavezuje. Navedeno je da se spornim aneksom tužilac obavezao da osigura sredstva u iznosu od 2.000.000,00 DM za realizaciju dijela Projekta I u skladu s predmetnim ugovorom (zaključenim između tužioca i „Investbanke“), a da je apelantov pravni prednik u spornom aneksu označen kao krajnji korisnik kreditnih sredstava, dok je tužilac označen kao kreditor.

8. Istaknuto je da se sporni aneks ne može tretirati kao ugovor o kreditu u smislu člana 1065. ZOO jer tužilac nije banka, pa bi se sporni odnos između stranaka mogao cijeniti samo kao ugovor o zajmu. Okružni privredni sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja navodeći da je potraživanje tužioca nastalo 5. juna 1997. godine, a tužilac je tužbu sudu podnio 7. februara 2007. godine, zbog čega, kako je obrazložio sud, nije protekao desetogodišnji rok zastare iz člana 371. ZOO, „koji se ima primijeniti na konkretan obligaciono-pravni odnos nastao iz ugovora o zajmu“. Također je ocijenjen neosnovanim apelantov prigovor da se neplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća s prebivalištem van teritorije RS prenose na Republiku budući da se član 13. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije odnosi na potraživanja nastala do 31. marta 1992. godine, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Istaknuto je da je tužilac u toku postupka dokazao da je „ugovorom o zajmu“ stavio apelantu na raspolaganje iznos od 2.000.000,00 DM za realizaciju dijela Projekta I, a koji se odnosi na reinstaliranje apelantovog pravnog prednika, te je tim ugovorom apelant ovlastio tužioca da na ime realizacije tog projekta vrši plaćanje, i da je tužilac dokazao da je izvršio navedena plaćanja, zbog čega je apelant obavezan da vrati ukupno plasirana sredstva tužiocu, a čija je visina u ukupnom iznosu od 807.901,16 KM dokazana vještačenjem po vještaku finansijske struke. S obzirom na to, Okružni privredni sud je u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, te obavezao apelanta „da tužiocu isplati dug na ime zajma u skladu sa članom 262. stav 1. [ZOO]“.

9. Protiv navedene presude apelant i umješač su podnijeli žalbu Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 61 0 Ps 000305 13 Pž od 25. aprila 2014. godine žalbu apelanta i umješača odbio i presudu prvostepenog suda potvrdio.

10. Viši privredni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta i umješača. Razmatrajući ove navode Viši privredni sud je istakao da se njima neosnovano osporava apelantova pasivna legitimacija (u smislu da je apelant privatiziran i registriran kao AD), ističući da je predmet programa privatizacije prodaja državnog kapitala u preduzeću, a da je predmet tužbenog zahtjeva vraćanje sredstava po ugovoru, zbog čega smatra da izvršena privatizacije državnog kapitala ne utječe na apelantovu obavezu u pogledu ugovorene obaveze. Dalje, Viši privredi sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu jer prema imperativnim odredbama člana 1065. ZOO, takav ugovor može zaključiti samo banka, a da tužilac očigledno nema takav status, pa se na njega ne mogu ni primijeniti te zakonske odredbe. Navedeno je da u prilog takvom zaključku govore i odredbe tada važećeg Zakona o bankama i finansijskim organizacijama („Službeni glasnik RS” broj 15/96), kojim je u članu 20. stav 1. izričito propisano da se banka može baviti depozitnim, kreditnim i drugim bankarskim poslovima koji, pored ostalog, obuhvaćaju davanje i uzimanje kredita (kreditni poslovi), a stavom 2. istog člana zabranjeno je obavljanje tih poslova pravnim licima koja ne posjeduju dozvolu za rad Narodne banke RS. Budući da je aneks ugovora, iz kojeg proizlazi apelantova obaveza, zaključen između parničnih stranaka, a da tužilac nije banka, takav ugovor ne predstavlja ugovor o kreditu iz oblasti bankarskog poslovanja, odnosno ugovor o kreditu iz člana 1065. ZOO, već da se radi o ugovoru o zajmu, zbog čega Viši privredni sud smatra da apelantove obaveze treba cijeniti primjenom odredbi člana od 557. do 566. ZOO. Osim toga, ocijenjeni su neosnovanim apelantovi navodi da tužilac nije dokazao da mu je na raspolaganje stavio iznos od 2.000.000,00, kao i osporavanje zaključka suda o ispunjenju ugovornih obaveza tužioca budući da predmet tužbenog zahtjeva nije ukupan iznos iz predmetnog ugovora, niti iz spornog aneksa, „već su predmet tužbenog zahtjeva iznosi za koje je vještak ekonomske struke utvrdio da su plaćeni za [apelanta] od strane tužioca (807.901.16 KM)“.

11. Viši privredni sud je također ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode u pogledu zastare potraživanja, obrazlažući ovakav svoj stav, da se ne radi o trogodišnjem roku zastarjelosti jer sporni aneks po svom sadržaju i pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu, s jasno reguliranim međusobnim pravima i obavezama, na osnovu čega je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći desetogodišnji rok zastarjelosti iz člana 371. ZOO. Također su ocijenjeni neosnovanim apelantovi žalbeni navodi da je nastupila zastarjelost potraživanja s obzirom da je sporni aneks zaključen 17. aprila 1997. godine i da su nakon toga vršena plaćanja, te da otplata (glavnice i kamate) počinje teći po isteku jedne godine od dana korištenja (član 2. spornog aneksa), a da je tužba podnesena 9. februara 2007. godine. Također smatra da je prvostepeni sud pravilno cijenio sadržaj i pravnu prirodu spornog aneksa, kao i ugovorna prava i obaveze ugovornih strana, a budući da je visina duga utvrđena dokazima tužioca, te nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke Danila Škrbe, koji nije doveden u pitanje uvjerljivim argumentima, a sud je izvedenim dokazima utvrdio odlučne činjenice, apelant je u obavezi da tužiocu vrati predmetni iznos. U vezi s tim, Viši privredni sud je dalje ukazao da treba imati u vidu da je apelantov direktor Odlukom broj 0408/08 od 31. decembra 2008. godine o knjiženju utvrđenih viškova i manjkova, pored ostalog, s računa 433 – dobavljači u inostranstvu za „Goša“ Montaža S. Palanka otpisao iznos od 556.924,57 KM. Osim navedenog, smatra da se apelant neosnovano poziva na nalaz i mišljenje vještaka Milimira Gutića jer je taj vještaku u svom nalazu i mišljenju izašao iz okvira vještačenja, upuštajući se u ocjenu (ne)osnovanosti potraživanja i prejudicirajući na taj način odluku o tužbenom zahtjevu. To se posebno odnosi na tačku 1. datog mišljenja iz njegovog nalaza od 30. oktobra 2010. godine. Ovo iz razloga što je na ročištu od 5. aprila 2011. godine, nakon što mu je ukazano na kontradiktornosti i razlike u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Rade Savić, koji je ranije vještačio u ovom predmetu, ovaj vještak, ostajući pri navodima iz svog nalaza, izjavio „da nema šta eventualno dopuniti u nalazu“. Nakon toga, sud je bez primjedbi obiju strana u postupku u pogledu ličnosti vještaka, odredio vještačenje po vještaku finansijske struke Danilu Škrbi, a nakon primjedbi na njegov nalaz i mišljenje odredio je dopunsko vještačenje po tom vještaku. Dakle, nakon već tri angažirana vještaka u ovom predmetu Viši privredni sud je ocijenio da ne bi bilo opravdano određivati i četvrto vještačenje koje bi izvršio Ekonomski institut, zbog čega smatra da su neosnovani žalbeni navodi u tom pravcu, tim više što smatra da je vještak Danilo Škrba argumentira i dokumentirao utvrđene činjenice, a da ih je sud pravilno cijenio. Kako apelant tvrdi, vještak Danilo Škrba nije postupio po zadatku, iako je dobio program privatizacije i početni bilans, istaknuto je da Viši privredni sud smatra da ti akti nisu od odlučnog značaja za razrješenje ovog spora s obzirom da je predmet privatizacije prodaja državnog kapitala, a da je predmet tužbenog zahtjeva vraćanje zajma.

12. Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode u pogledu pravnog sljedništva apelanta, kao i pozivanje umješača na rješenje Direkcije za privatizaciju od 6. jula 2001. godine, tim više što taj dokaz nije predložen - izveden u prvostepenom postupku. Pored toga, navedenim rješenjem je odobren program privatizacije, utvrđena struktura kapitala i određene metode prodaje, a ne regulira pitanja koja su predmet tužbenog zahtjeva, niti je Direkcija za privatizaciju nadležna da o tome odlučuje. Viši privredni sud smatra da umješač neosnovano tvrdi da je nakon provedene privatizacije sve obaveze preuzela Vlada RS rješenjem Direkcije za privatizaciju od 6. jula 2001. godine, a da podaci na berzi o eventualnim teretima nisu od utjecaja na drugačiju odluku suda. Iz navedenih razloga smatra neosnovanim navode umješača u pogledu zastarjelosti predmetnog potraživanja tužioca. Stoga je Viši privredni sud zaključio da je prvostepeni sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje Viši privredni sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno koje su istaknute u žalbi. Smatra da je za donesenu presudu prvostepeni sud iznio uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud, te da apelantovi žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Na osnovu svega izloženog, Viši privredni sud je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio presudu kao u izreci.

13. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 61 0 Ps 000305 14 Rev od 27. novembra 2014. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu, a reviziju umješača na strani apelanta odbacio.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova, te istakao da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. U vezi s tim je naveo da je prema činjeničnom utvrđenju 17. aprila 1997. godine između stanaka zaključen ugovor koji su stranke imenovale kao „Aneks broj 1. ugovora o namjenskom kreditu“, a da su tim ugovorom apelantovom pravnom predniku odobrena sredstva u iznosu od 2.000.000,00 DM, dok je iskorišten iznos od 807.901.16 DM. Istaknuto je da je apelant bio dužan iskorištena sredstva vratiti u roku od tri godine uz grejs period od jedne godine, „ali isti nije vratio niti jedan dio od odobrenih i iskorištenih sredstava“. Vrhovni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju bila sporna pravna priroda Aneksa broj I, s tim u vezi rokovi zastarjelosti potraživanja koji se trebaju primijeniti na apelantovu obavezu. Istaknuto je da je neosnovan apelantov revizioni navod da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu budući da iz odredbe člana 1065. ZOO, koju je sud citirao, jasno proizlazi da davalac kredita može biti samo banka, što u konkretnoj situaciji nije slučaj budući da tužilac nije banka, niti posjeduje dozvolu za rad kao banka. Osim toga, Grad Srpsko Sarajevo kao ugovorna strana koja je odobrila apelantovom predniku sredstva na korištenje nije ni mogao biti davalac kredita jer bi se to bilo protivilo prinudnim normama, tj. članu 21. stav 2. Zakona o bankama i finansijskim organizacijama („Službeni glasnik RS” broj 15/96), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a prema kojem je zabranjeno obavljanje kreditnih poslova pravnim licima koja ne posjeduju dozvolu za rad Narodne banke Republike Srpske, koju dozvolu tuženi nesporno nije imao. Vrhovni sud, također, smatra pravilnim zaključak nižestepenih sudova da predmetni ugovor koje stranke nazivaju aneks ugovora ne može biti Aneks ugovora o namjenskom kreditu zaključen između tužioca i Investbanke broj 01-172 od 8. augusta 1996. godine „već se radi o samostalnom ugovoru koji je u vezi s označenim ugovorom“.

15. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, pogrešan je zaključak sudova da se radi o ugovoru o zajmu iz člana 557. ZOO. Naime, iz sadržaju spornog aneksa, kako je obrazložio Vrhovni sud, proizlazi da su stranke stupile u ugovorni odnos na osnovu Ugovora o namjenskom kreditu od 8. augusta 1996. godine, zaključenog između Skupštine Grada Srpsko Sarajevo i Investbanke, koji faktički predstavlja pravni osnov zaključenja spornog ugovora, što je izričito navedeno i u odredbi člana 1. spornog ugovora. To jasno ukazuje da je sporni ugovorni odnos zasnovan radi realizacije mjera Vlade Savezne republike Jugoslavije i Narodne skupštine Republike Srpske dogovorenim s ciljem realizacije projekta i definiranog protokolom od 26. jula 1996. godine, a koja realizacija se provodi u formi prenesenih ovlaštenja na Skupštinu Grada Srpsko Sarajevo. Navedeno je: „Zato se izvršeno plaćanje realizirano posredstvom tužioca ne ostvaruje u funkciji davanja zajma [apelantu], a ni u funkciji prometa robe ili usluga, već u funkciji stvaranja ekonomskih pogodnosti za izgradnju proizvodnih kapaciteta. Kako je u pitanju neimenovani ugovor obligacionog prava, to se u pogledu ocjene zastarjelosti spornog potraživanja ima primijeniti rok iz člana 371. ZOO kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za 10 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.“ U vezi s tim Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno cijenili desetogodišnji rok zastare cijeneći da je potraživanje tužioca nastalo 5. juna 1997. godine (datum ispostavljanja prve situacije), a da je tužilac tužbu podnio sudu 9. februara 2007. godine, koji rok saglasno odredbi člana 371. ZOO nije protekao. Istaknuto je da u takvim okolnostima nije primjenjiv rok iz člana

374. ZOO jer se, kako je naveo, „predmetni ugovor“ [tj. sporni aneks] ni po kom osnovu ne može smatrati ugovorom o prometu roba i usluga, tim prije što je tužilac jedinica lokalne samouprave, a ne privredni subjekt. Također je istaknuto da nije bilo moguće primijeniti ni rok iz člana 372. ZOO jer se u konkretnom slučaju radi o otplatama u ratama, a ne o povremenim potraživanjima koja dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima. Vrhovni sud je također ukazao da su nižestepeni sudovi, suprotno revizionim apelantovim navodima, pravilno cijenili desetogodišnji rok zastarjelosti i računali ga od 5. juna 1997. godine (datum ispostavljanja prve situacije), zbog čega su ocijenjeni neosnovanim navodi da su ovom situacijom obuhvaćena plaćanja od 19. decembra 1996. godine, 10. januara 1997. godine i 20. januara 1997. godine (pogrešno označeno da je sadržana i uplata od 17. juna 1996. godine). Navedeno jer je odredbom čl. 2. i 3. spornog aneksa ugovora regulirano da „početak otplate kredita (glavnice i kamate) počinje teći po isteku jedne godine od dana korištenja kredita“, što znači da su ove uplate dospjele 19. decembra 1997. godine, 10. januara 1998. godine i 20. januara 1998. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su zaključili da istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja nije osnovan.

16. Vrhovni sud je dalje ukazao da drugačiju odluku ne mogu ishodovati navodi da tužilac nije u cijelosti ispunio svoju obavezu, da je bez razloga obustavio korištenje sredstava po spornom ugovoru i da je time sam proizveo pravne posljedice neispunjenja ugovora. Istaknuto je da u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obavezu, te da tek kad jedna strana ispuni svoju obavezu, a druga strana ne ispuni (potpuno ili djelimično) može se zahtijevati ispunjenje ugovora. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da smatra da apelantova obaveza na plaćanje utuženog iznosa ne može biti, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi, ispunjenje ugovora (član 124. u vezi sa članom 262. stav 1. ZOO), već naknada štete zbog povrede ugovorene obaveze koja, prema članu 376. stav 3. ZOO, zastarijeva za vrijeme određeno za zastarijevanje te obaveze, pa utuženo potraživanje nije u zastari. Vrhovi sud, također, smatra da je potraživanje tužioca pravilno utvrđeno na osnovu nalaza vještaka finansijske struke Danila Škrbe, zbog čega smatra da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da je ovaj vještak, prilikom utvrđivanja visine iskorištenih sredstava po spornom ugovoru, nepravilno uvrstio i plaćanja u korist izvođača radova preduzeća „Goša“ iz Smederevske Palanke, koja nisu bila popraćena ugovorom o cesiji, jer je bez obzira na sam način plaćanja relevantno da se radi o plaćanju tužioca po spornom ugovoru. Osim navedenog, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove revizione navode da nije pasivno legitimiran za utuženu obavezu budući da je u međuvremenu privatiziran i registriran kao akcionarsko društvo i da se radi o obavezi za koju odgovara RS, pri čemu se poziva na odredbu člana 4. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 14/98) jer na osnovu navedene zakonske odredbe nije došlo do gašenja predmetne apelantove obaveze, te da u konkretnom slučaju nije primjenjiva ni odredba člana 11. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije na koju odredbu se apelant, također, poziva. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je, primjenom odredbe člana 248. ZPP, odbio apelantovu reviziju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

18. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant osporava nalaz vještaka Danila Škrbe, smatrajući da je ovaj vještak, bez obzira što nije postojala prateća dokumentacija, u pogledu nedokazane činjenice da je tužilac platio „Goši“ iz Smederevske Palanke iznos od 556.924,57 KM, uvrstio u potraživanje tužioca, jer cijeni da je za sud bila bitna tvrdnja vještaka Danila Škrbe. Dakle, smatra da je sud neosnovano poklonio vjeru nalazu vještaka Danila Škrbe koji je utvrdio apelantov dug u iznosu od 807.901,16 KM, a da bez obrazloženja negira vještačenje Milomira Gutića, za koje smatra da je sačinjeno u skladu s pravilima struke i jer sam „vještak Danilo Škrba nije imao objašnjenje na koji način je dug prema 'Goši' bez ugovora o cesiji u iznosu od 590.159,95, odnosno bez bilo kakvog dokumenta o nastanku dužničko-povjerilačkog odnosa iskazao kao dug prema tužiocu, dok je vještak Milomir Gutić dao objašnjenje zbog čega to ne može biti potraživanje tužioca prema apelantu“. Dakle sud ovo potraživanje tužioca priznaje bez dokumenta koji bi bio osnov, kao što to postoji prema nalazima vještaka, dokumenata asignacije, cesije i sl.., i za manje i beznačajnije iznose, što kod „Goše“ nije slučaj. Dakle, sud ne daje dužno obrazloženje po kom pravnom osnovu i uz primjenu kog zakonskog propisa odlučuje o tako ogromnom iznosu priznati. Osim navedenog, apelant smatra da sud olako prelazi preko njegovog prigovora kao nebitnog „samo zato što je Danilo Škrba tako odlučio, bez dokumenata iskazati dug prema 'Goši' kao dug prema tužiocu“, a sve, kako navodi, u saradnji s tužiocem. Apelant dalje tvrdi da se u njegovom slučaju radi o tzv. neimenovanom ugovoru, već o ugovoru o kreditu, i da se, u suštini, radi o nepovratnom ulogu koje je tužilac dao njegovom predniku kao svoje učešće u sanaciji i revitalizaciji privrednih subjekata na svom području za koju obavezu je, kako navodi, odgovorna RS. Apelant dalje ističe da su sudovi „namjerno“ zaključili da se radi o neimenovanom ugovoru zbog rokova zastare i primjene materijalnog prava. Stoga smatra da kao akcionarsko društvo nije zadužen navedenom obavezom jer takva njegova obaveza nije evidentirana u programu privatizacije od 26. januara 2000. godine. Apelant dalje ponavlja navode koje je isticao tokom trajanja postupka da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o „klasičnom ugovoru o kreditu“, pa shodno tome da su sudovi bili dužni, u pogledu računanja rokova zastare potraživanja, primijeniti odredbu člana 374. ZOO.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud navodi da u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija, pa se predlaže da se apelacija odbije.

20. Okružni privredni sud smatra da u postupku pred sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa predlaže da se ona odbije kao neosnovana.

21. U odgovoru na apelaciju tužilac navodi da je apelacija u cijelosti neosnovana jer ne postoji kršenje prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. Naime, smatra da apelant u apelaciji ne navodi bilo kakve argumente kojim bi opravdao tvrdnju da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što smatra da je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Navodi da je u ovom sporu postupak pravilno proveden, da su utvrđene sve relevantne činjenice, da su izvedeni dokazi pravilno cijenjeni i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Stoga smatra da je apelantova apelacija neosnovana i da se kao takva treba u cijelosti odbiti kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 372.

(1)Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim potraživanjima, kao što je potraživanje kamate, bilo da se radi o takvim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je to potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dosjelosti svakog povremenog davanja.

(2)Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata, ali na važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.

Član 374.

(1)Međusobna potraživanja pravih lica iz ugovora o prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorom, zastarijevaju za tri godine.

(2)Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili usluge. Član 557.

(1) Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.

(2) Na primljenim stvarima zajmoprimac stiče pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.

Člana 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

23. U Zakonu o bankama i dugim finansijskim organizacijama RS („Službeni glasnik RS“ broj 15/96) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Banka samostalno obavlja djelatnost, radi ostvarivanja dobiti.

Član 21 Banka se može baviti depozitnim, kreditnim i drugim bankarskim poslovima u zemlji i to:

[...] 2)davanjem i uzimanjem kredita (kreditni posao);

[...] 4)izdavanjem hartija od vrijednosti i novčanih kartica (emisioni posao);

[...] 6)kupovinom i prodajom hartija od vrijednosti (posao sa efektima);

[...] Zabranjuje se obavljanje poslova iz stava 1. ovog člana pravnim licima koje ne posjeduju dozvolu za rad Narodne banke Republike Srpske, izuzev poslova utvrđenih u tački 4. i 6. ovog člana.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 000305 14 Rev od 27. novembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

31. Prije svega, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode u okviru koga je tužilac tražio isplatu duga proisteklog iz ugovornih obaveza, tj. ugovora zaključenog s apelantom, iz čega proizlazi da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud zapaža da apelant osporava predmetne odluke kojima je odbijen njegov zahtjev, ukazujući da su donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

34. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje, u kontekstu prirode zaključenog aneksa, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 108/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 108/15 od 7. septembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci predmet razmatranja pred Ustavnim sudom su bile odluke Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda, kojima su ti sudovi na sve tri instance zaključili da je tužbeni zahtjev tužioca (Grada Istočno Sarajevo) osnovan i obavezali apelanta u tom predmetu AD „Lasta“ Istočno Sarajevo da tužiocu na ime duga isplati iznos od 571.731,36 KM (koji je također vezan za realizaciju Projekta 1 koji se odnosio na vraćanje i reinstaliranje 29 proizvodnih kapaciteta izmještenih iz Srpskog Sarajeva), pa Ustavni sud s aspekta primjene materijalnog prava u pogledu pravne prirode Aneksa broj I Ugovora o namjenskom kreditu, zaključenog između tužioca i apelantovog pravnog prednika 2. maja 1997. godine i u vezi s tim zastare predmetnog potraživanja nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pa je apelantovu apelaciju odbio kao neosnovanu.

35. U predmetnoj odluci Ustavni sud je, cijeneći pravilnost primjene materijalnog prava u vezi sa spornim pitanjem, pravnoj prirodi Aneksa broj I, zaključenog između tužioca i apelantovog pravnog prednika, u tom predmetu, primjenom odredbi ZOO i Zakona o bankama i finansijskim organizacijama, nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada je Vrhovni sud zaključio da se u konkretnom predmetu radi o neimenovanom ugovoru obligacionog prava, pa se u pogledu zastarjelosti spornog potraživanja ima primijeniti rok iz člana 371. ZOO kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, pa kako je potraživanje tužioca dospjelo 5. januara 2000. godine, a tužba u ovoj parnici podnesena 26. oktobra 2006. godine, Ustavni sud je zaključio da su sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja (tačka 33). Osim toga, Ustavni sud nije našao proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda koji je, cijeneći pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbi ZOO i Zakona o bankama i finansijskim organizacijama, utvrdio da se Aneks broj 1 navedenog ugovora ne može tretirati kao ugovor o kreditu u smislu člana 1065. ZOO jer Skupština Grada Srpsko Sarajevo nije banka, kao i da je tužilac dokazao visinu tužbenog zahtjeva vještačenjem po vještaku finansijske struke, koji je jasno obračunao sve izvedene radove, a koje je i apelant ovjerio, i utvrdio da su ovi radovi i plaćeni po nalogu tužioca i da ukupno iznose 571.731,36 KM (tačka 34).

36. Imajući u vidu da se i predmetnom apelacijom pokreću identična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da se praksa iz Odluke broj AP 108/15 može u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, dovodeći navedenu praksu iz citirane odluke Ustavnog suda u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju Vrhovni sud, potvrđujući odluke nižestepenih sudova, također dao eksplicitno i jasno obrazloženje, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, o pravnoj prirodi spornog aneksa, pri čemu je detaljno obrazložio zašto se predmetni ugovor ne može smatrati ugovorom o kreditu u smislu člana 1065. ZOO, kao i u pogledu zaključka da navedeno potraživanje s obzirom na relevantne odredbe ZOO nije zastarjelo. Osim toga, utvrđeno je da je tužilac provedenim dokazima, suprotno apelacionim navodima, dokazao osnovanost, a zatim i visinu svog potraživanja vještačenjem po vještaku finansijske struke koji je na osnovu materijalne dokumentacije jasno obračunao sve izvedene radove i utvrdio da su ovi radovi i plaćeni po nalogu tužioca i da ukupno iznose 807.901,16 KM. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i apelantove navode da je privatiziran, te obrazložili zašto u okolnostima konkretnog slučaja odredbe zakona kojima je regulirana privatizacija nisu primjenjive u konkretnom slučaju.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Nediskriminacija

39. Apelant, također, smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije prema kojim se uživanje prava i sloboda predviđenih u članu II Ustava Bosne i Hercegovine ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava, odnosno prava i sloboda predviđenih u Evropskoj konvenciji osigurava „bez diskriminacije po bilo kom osnovu“. U vezi s ovim navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava na nediskriminaciju, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje.

40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Štaviše, upravo iz prakse Ustavnog suda (vidi već citiranu Odluku broj AP 108/15) proizlazi da je zapravo apelant identično tretiran kao i druga lica koja su se nalazila u istoj situaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.

43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente koji bi upućivali na apelantovu diskriminaciju u predmetnom postupku.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-715/15 (AD „Termoaparati“ Istočno Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio