Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1397/17 (V. K.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1397/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1397/17, rješavajući apelaciju Vidaka Kasavice, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vidak Kasavica protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 078655 16 Gž od 17. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vidak Kasavica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 8. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 078655 16 Gž od 17. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik 1/1 dijela nekretnina koje se nalaze u Brčkom, što su tuženi A.H., E.H., S.F., T.K., M.R., A.M. i M.H. dužni trpjeti i priznati da se apelant upiše kao vlasnik nekretnina, te predati mu predmetne nekretnine u posjed i slobodno raspolaganje.
2. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je na temelju izvršenog uviđaja na licu mjesta, kao i na osnovu iskaza jednog od tuženih, utvrđeno da su tuženi od momenta kupovine spornih nekretnina na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 1979. godine neometano ušli u faktički posjed i koristili nekretnine. Također je naveo da tuženi svoje parcele prema faktičkom stanju posjeduju u granicama koje su obilježene prilikom aerofotogrametrijskog snimanja iz 1987. godine, odnosno da granica između parcela parničnih stranaka odgovara stanju po katastru na osnovu premjera iz 1987. godine otkada se granice nisu mijenjale. Apelacioni sud je naveo daje apelant bio dužan izvesti dokaze kojima bi osporio savjesnost tuženih, ali da to nije učinio. Stoga, Apelacioni sud je zaključio da su tuženi kao savjesni i zakoniti držaoci stekli pravo svojine na dijelu nekretnina apelanta koji je predmet njegovog tužbenog zahtjeva ispunjenjem zakonskih pretpostavki za sticanje prava vlasništva održajem. S tim u vezi, Apelacioni sud se pozvao na odredbe člana 21. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, kojim je propisano da se po samom zakonu vlasništvo stiče, između ostalog, održajem. Također se pozvao i na odredbe člana 28. stav 2. navedenog zakona kojim je propisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stiče pravo vlasništva na tu stvar održajem protekom 10 godina, te odredbe člana 72. istog zakona kojim je propisno da je posjed zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja (stav 1), da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova (stav 2), te da se savjesnost posjeda pretpostavlja. Osim toga, Apelacioni sud se pozvao i na odredbe člana 207. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne, kojim je propisano da se sticanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata, te je donio odluku kao u izreci presude. Apelacioni sud je istakao da su u konkretnom slučaju cijenjeni svi dokazi, te da je uvjerenje o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva utemeljeno na činjenicama koje imaju osnov u izvedenim dokazima i primjeni materijalnog prava, a da nasuprot tome, apelant nije pružio niti jedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da tuženi nisu bili savjesni posjednici spornih nekretnina.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je u apelaciji ponovio činjenice u predmetu i naveo da je pogrešan zaključak sudova da su na spornim nekretninama tuženi, kao faktički i zakoniti posjednici, stekli pravo vlasništva na tim nekretninama.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman