Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1297/17 (L. Š. iz Han Pijeska, M. Š. iz Subotice, S. Š. iz Han Pijeska, N. Š. iz Han Pijeska i M. Š. iz Beograda)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1297/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1297/17, rješavajući apelaciju Ljubivoja Šupića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ljubivoje Šupić, Mijat Šupić, Srđan Šupić, Nada Šupić i Milan Šupić, protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 042582 15 Gž od 23. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubivoje Šupić iz Han Pijeska, Mijat Šupić iz Subotice, Srđan Šupić iz Han Pijeska, Nada Šupić iz Han Pijeska i Milan Šupić iz Beograda (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 3. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 042582 15 Gž od 23. novembra 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da apelantima ne pripada pravo zajedničke svojine na nekretninama koje se nalaze u Han Pijesku, a koje su označene kao k.č. broj 277, KO Mrkalji, te se dosljedno tome ima izvršiti njihovo brisanje iz privremenog lista nepokretnosti, dok je, istovremeno, utvrđeno da tužiteljima N.Š., M.Š., D.R., S.B., R.G., G.M. i N.P. od 3/8 dijela spornih nekretnina njihovog prednika M.Š. pripadaju određeni dijelovi bliže opisani u izreci presude, te je naloženo da se na navedenim nekretninama izvrši upis prava suvlasništva u korist tužitelja.
2. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je rješenjem Komisije za izlaganje na javi uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava na nepokretnostima Republičke uprave za geodetsko i imovinsko pravne poslove Banja Luka- Područna jedinica Han Pijesak iz 2014. godine utvrđeno pravo zajedničke svojine u korist 19 fizičkih lica, među kojima su i apelanti i tužitelji, te u korist Republike Srpske. Okružni sud je, također, istakao da iz rješenja Komisije za arondaciju iz 1954., 1957. i 1958,. godine proizilazi da sporne parcele koje su predmet tužbenog zahtjeva tužitelja nisu bile predmet oduzimanja agrarnom reformom niti su ulazile u ostavinsku masu koja je bila predmet nasljeđivanja nakon smrti M.Š., a kako to proizilazi iz rješenja o nasljeđivanju Sreskog suda u Sokocu iz 1961. godine. Nadalje, Okružni sud je uvidom u istorijat sporne parcele koji je izdat od strane Republičke uprave za imovinsko pravne poslove Banja Luka-Područna jedinica Han Pijesak i zemljišno knjižni izvadak za KO Mrkalji utvrdio da je sporna parcela označena kao k.č. 277 upisana na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 1937. godine kao vlasništvo sa dijelom 3/8 u korist M.Š., kao pravnog prednika tužitelja, iz čega proizilazi da sporne nekretnine nisu bile zajednička imovina braće Šupić, a kako su to apelanti tvrdili. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 84. stav 1. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske kojima je, između ostalog, propisano da se utvrđivanje prava na nepokretnostima vrši na osnovu stanja upisanog prava u zemljišnoj knjizi ako se ustanovi da taj upis odgovara stvarnom stanju, pravosnažnih odluka nadležnih organa i sudova, zaključenih ugovora i drugih isprava.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti smatraju da je pogrešan zaključak sudova da su sporne nekretnine isključivo vlasništvo M.Š., a ne zajednička imovinu porodice Šupić.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman