Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1022/17 (Z. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1022/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1022/17, rješavajući apelaciju Zorana Milićevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Milićević protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 000330 14 Gž od 20. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Milićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 000330 16 Rev od 26. januara 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 000330 14 Gž od 20. juna 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2857/16 od 23. novembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-3675/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je tuženom Majop d.o.o. Mostar da apelantu kao tužitelju na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 3.352,00 KM sa tačno preciziranim novčanim iznosima na ime pravične naknade zbog pretrpljenih bolova, pravične naknade zbog pretrpljenog straha, naruženosti i troškova liječenja sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant sa viškom tužbenog zahtjeva odbijen, a sve na način kako je to precizirano u izreci osporene presude.

2. U obrazloženju osporene presude je, između ostaog navedeno da između parničnih stranaka nije sporan događaj niti način ozljeđivanja apelanta (tužitelja), nego je sporno da li je tužena strana odgovorna za apelantovu nezgodu i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je navedeno da u konkretnom slučaju utvrđeno da kamionhladnjača čija su vrata udarila apelanta, se tretira kao opasna stvar i tuženi kao vlasnik kamionahladnjače odgovara za štetu u ovom slučaju po principu objektivne odgovornosti (čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu ZOO). Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa tj. provedenih dokaza proizlazi kao nesporna činjenica da je zbog puhanja bure došlo do pomicanja vrata na vozilu kamionu–hladnjača vlasništvo tuženog i da su vrata udarila apelanta koji se nalazio u neposrednoj blizini, u predjelu glave i tom prilikom je zadobio nagnječno–razdornu ranu u predjelu desne strane čela sa potresom mozga i krvnim podljevom oko desnog oka. Kantonalni sud je dalje naveo i da je vozač vozila tuženog zbog puhanja jakog vjetra bio dužan osigurati vozilo na način da vrata tog vozila ne ugrožavaju druge osobe koje se nalaze u neposrednoj blizini radi obavljanja istovara robe, tako da ne dođe do pomicanja vrata, a vrata vozila tuženog očito nisu bila propisno osigurana. Osim toga, navodi se da je apelant, kao vozač dostavnog vozila, prilikom dolaska na istovarnu rampu morao biti pažljiv dok se kretao tim prostorom u takvim okolnostima. Kantonalni sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da postoje propusti i kod apelanta i vozača vozila tuženog koji su uticali na težinu posljedice ove nezgode, pa je stoga, s obzirom na naprijed navedeno, pravilan zaključak prvostepenog suda da je odgovornost stranaka za nastali štetni događaj i štetu 80:20 u korist apelanta. Kantonalni sud je na osnovu nalaza i mišljenja ljekara vještaka medicinske struke, koji je prihvatio kao stručan, te imajući u vidu životnu dob apelanta, trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha, a polazeći od opće prihvaćenih kriterija sudske prakse na temelju člana 200. ZOO, ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio iznos naknada za ovaj vid štete, dok je po mišljenju Kantonalnog suda s obzirom na stupanj naruženosti (srednji stupanj-vidljiv ožiljak na desnoj strani čela glave) utvrdio da apelantu pripada naknada u iznosu od 3.000,00 KM, a ne kako je to pogrešno utvrdio prvostepeni sud iznosi od 6.000,00 KM. Kantonalni sud je, također ukazao da apelant na temelju člana 195. ZOO ima pravo na naknadu troškova liječenja, te da je stoga prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim potražuje naknadu za troškove liječenja, pa je primjenom člana 127. ZPP-a utvrdio apelantu troškove liječenja. Kantonalni sud je dalje naveo da od utvrđenih iznosa treba odbiti doprinos apelanta (20%), te preinačio prvostepenu presudu na način kako je to navedeno u izreci osporene presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da redovni sudovi nisu brižljivo cijenili sve dokaze i na taj način povrijedili odredbe čl. 7. i 8. ZPP-a, kao i da su povrijedili odredbe ZPP i ZOO posebno drugostepeni sud koji se nije očitovao o svim žalbenim navodima apelanta protiv prvostepene presude i da je drugostepeni sud postupio u suprotnosti sa odredbama člana 229. ZPP-a.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja je ukazao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP-a, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1022/17 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio