Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1231/15 (A.B. i M.B.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
- Legitimno očekivanje
- Javni interes
- Propisano zakonom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1231/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1231/15, rješavajući apelaciju A. B. i M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. listopada 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija A. B. i M. B.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 080360 13 Rev od 20. siječnja 2015. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke donijeti novu odluku u skladu s člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. B. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i M. B. (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Mostara, koje zastupa Nevenka Oručević, odvjetnica iz Mostara, podnijeli su 19. ožujka 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 080360 13 Rev od 20. siječnja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 080360 11 Gž od 13. prosinca 2012. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 080360 11 P od 30. rujna 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Javnog pravobraniteljstva Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo) zatraženo je 28. veljače i 2. ožujka 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u razdoblju od 9. do 15. ožujka 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. Pravobraniteljstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda prvoapelanta i drugoapelantice, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Prvoapelant i drugoapelantica su podnijeli tužbu protiv Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) radi otkupa stana. Tužbom su, između ostaloga, tražili da se naloži tuženom kao prodavcu da s njima kao kupcima zaključi ugovor o kupoprodaji stana u Mostaru na kojem postoji stanarsko pravo, površine 134 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan) za određenu kupoprodajnu cijenu koju su oni dužni platiti tuženoj nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, jer će u protivnom takav ugovor zamijeniti presuda.
6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 080360 11 P od 30. rujna 2011. godine predmetni tužbeni zahtjev odbijen je kao neutemeljen.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz ugovora o korištenju predmetnog stana (od 30. listopada 1970. godine) vidljivo da je prvoapelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu u površini od 64 m², a Mladen Lončar u površini od 57 m², te da nije sporno da su oni predmetni stan koristili kao sustanari. Nadalje je Općinski sud istakao da iz uvjerenja tuženog od 14. kolovoza 2007. godine proizlazi da Mladen Lončar nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, dok je rješenjem tuženog od 17. studenoga 1999. godine prvoapelantu priznato stanarsko pravo. Također je Općinski sud konstatirao da je prvoapelant ušao u posjed (čitavog) predmetnog stana 28. veljače 2001. godine. Zatim je Općinski sud istakao da je prvoapelant zahtjevom od 24. listopada 2007. godine pokrenuo postupak za utvrđivanje prava na proširenje u dio predmetnog stana koji je koristio Mladen Lončar. Navedeni upravni postupak je okončan zaključkom Ministarstva za graditeljstvo i prostorno uređenje HNK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 31. kolovoza 2009. godine tako što je zahtjev odbačen zbog nenadležnosti. Potom su prvoapelant i drugoapelantica 20. listopada 2009. godine tuženom podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana.
8. S obzirom na navedeno, Općinski sud je prvenstveno ukazao na odredbu članka 73. stavak
2. Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da u slučaju prestanka sustanarskog odnosa jednog od sustanara ostali sustanari imaju pravo proširiti se na ispražnjeni dio stana. S tim u svezi je Općinski sud istakao da su prvoapelant i drugoapelantica imali pravo nakon povrata u posjed svog dijela predmetnog stana proširiti se na dio stana koji je ranije koristio Mladen Lončar. Za proširenje im nije bila potrebna suglasnost davatelja predmetnog stana na korištenje. Oni su mogli ubuduće faktički koristiti čitav predmetni stan, ali samim useljenjem u njegov ispražnjeni dio nisu mogli steći i stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer njihov ugovor za korištenje stana nije sadržavao takvu izričitu odredbu. Stoga, prema odredbi članka 11. Zakona o stambenim odnosima, nisu mogli biti smatrani nositeljima stanarskog prava na dijelu stana za koji nisu imali ugovor o korištenju, odnosno odluku upravnog organa ili suda. Istodobno, Općinski sud je pobio apelantima i faktički posjed ne samo dijela stana njihovog sustanara već i dijela stana za koji su imali zaključen ugovor o korištenju stana, pozivajući se na apelantov navod kako ima 17 godina radnog staža u Republici Hrvatskoj, što znači da apelanti od 1992. godine nisu u faktičkom posjedu stana.
9. Nadalje je Općinski sud, između ostaloga, naveo da su Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo određeni uvjeti i rokovi za kupoprodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Odredbom članka 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo određeno je da pravo na kupnju stana ima i nositelj stanarskog prava na nacionaliziranom stanu. Odredbom članka 47. navedenog Zakona propisano je da se zahtjev za kupnju stana podnosi u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona. To znači da su prvoapelant i drugoapelantica zahtjev za kupovinu predmetnog stana trebali podnijeti do 27. siječnja 2007. godine.
10. Također, Općinski sud je istakao da nema pravnog uporišta za pravno shvaćanje prvoapelanta i drugoapelantice da im je rok za podnošenje zahtjeva počeo teći od dana okončanja upravnog postupka. S tim u svezi je Općinski sud istakao da je svjedok M. D. (šef Službe za socijalne i stambene poslove, zdravstvo, raseljene osobe i izbjeglice Grada Mostara) svjedočio kako je apelant dolazio kod njega da se informira što mu je sve potrebno za otkup stana i kako ga je on uputio da najprije riješi sustanarski odnos jer se po zakonu nije mogao otkupljivati dio stana i zatim da na taj način uredi zahtjev, te kako je siguran da je ispravno uputio apelanta da u posebnom postupku treba ostvariti pravo na proširenje na cijeli stan, a ne u postupku kupoprodaje stana. Općinski sud je, međutim, zaključio da su neutemeljeni navodi tužbe apelanata kako ih je službenik organa uprave pogrešno uputio da pokrenu postupak proširenja na drugi dio predmetnog stana, s obzirom na to da ih ne opravdava nepoznavanje prava. Osim toga, Općinski sud je istakao i to da se u tužbi ističe kako su prvoapelant i drugoapelantica po sili zakona (članak 73. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima) stekli stanarsko pravo pa nisu trebali ni voditi upravni postupak, slijedom čega je nelogično da se u odnosu na rok za podnošenje zahtjeva oni pozivaju na konačnu odluku tog upravnog postupka. Ocjenjujući sve navedeno, Općinski sud je zaključio da prvoapelant i drugoapelantica nisu pravovremeno podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana, pa je tuženi opravdano odbio zaključiti kupoprodajni ugovor, čime nisu ispunjene u konkretnom slučaju pretpostavke iz odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
11. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 080360 11 Gž od 13. prosinca 2012. godine odbijena je kao neutemeljena žalba prvoapelanta i drugoapelantice i potvrđena prvostupanjska presuda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostupanjski sud odlučio kada je odbio predmetni tužbeni zahtjev uz pravni stav da prvoapelant i drugoapelantica nisu pravovremeno podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana, pa je tuženi opravdano odbio zaključiti kupoprodajni ugovor, čime nisu ispunjene pretpostavke iz članka 7. stavak 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da i po ocjeni tog suda zahtjev za kupnju predmetnog stana nije podnesen u prekluzivnom roku propisanom odredbama navedenog Zakona, po kojem je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za otkup nacionaliziranih stanova 18. svibnja 2009. godine (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, „Službene novine FBiH“ broj 72/08). Suprotno navodima žalbe, okolnost što je službena osoba organa uprave pogrešno uputila prvoapelanta i drugoapelanticu da su dužni pokrenuti postupak radi priznanja sustanarskog dijela stana prije isteka roka za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana ne može se smatrati pravovremeno podnesenim zahtjevom, jer oni nisu podnijeli zahtjev za otkup stana ni na svom sustanarskom dijelu za koji su nesporno imali zaključen ugovor o korištenju i koji im je vraćen u posjed 2001. godine. Okolnost što su prvoapelant i drugoapelantica stupili u posjed čitavog stana koji čini jedinstvenu građevinsku cjelinu i što sustanar nije podnio zahtjev za povrat stana ne daje pravo prvoapelantu i drugoapelantici na otkup već samo na korištenje sustanarskog dijela u smislu odredbe članka 73. Zakona o stambenim odnosima. Stoga je Kantonalni sud istakao da prvoapelant i drugoapelantica nisu ispunili uvjete za kupnju čitavog stana ni po odredbi članka 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojom je propisano tko se ima smatrati nositeljem stanarskog prava, a to su osoba kojoj je davatelj stana na korištenje dodijelio stan na korištenje i koja je zaključila ugovor o korištenju stana, osoba kojoj je pravomoćnom sudskom odlukom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 080360 13 Rev od 20. siječnja 2015. godine odbijena je revizija prvoapelanta i drugoapelantice izjavljena protiv drugostupanjske presude.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno istakao da su Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i izmjenama tog Zakona određeni uvjeti i rokovi za kupnju stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Potom je ukazao na sadržaj relevantnih odredaba navedenog Zakona (čl. 7. i 8.), kao i na odredbu članka 10. Zakona o izmjenama i dopunama navedenog Zakona. S tim u svezi je Vrhovni sud naveo da je novom izmjenom navedenog Zakona (broj 72/08) produljen rok za kupnju stana tako što je odredbom članka 47b. određeno da se zahtjev za kupnju stana podnosi u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona (18. studenoga 2008. godine). Rok iz članka 47b. je prekluzivni rok, pa njegovim istekom gubi se i samo pravo zahtijevati činidbu ograničenu tim rokom.
15. Polazeći od činjeničnog utvrđenja da je prvoapelantu i drugoapelantici predmetni stan vraćen u posjed 2001. godine, te da su imali zaključen ugovor o korištenju stana, Vrhovni sud je istakao da nije bilo potrebe da se čeka ishod postupka o proširenju u predmetni stan. Naime, okolnost da su prvoapelant i drugoapelantica stupili u posjed čitavog predmetnog stana koji čini jedinstvenu građevinsku cjelinu, jer sustanar nije podnio zahtjev za povrat stana, ne daje im pravo za otkup većeg dijela od onoga koji im pripada na korištenje. Naime, odredbom članka 73. Zakona o stambenim odnosima propisano je da, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanar se proširuje u ispražnjeni dio stana. Navedenom odredbom je, dakle, dato samo pravo na korištenje sustanarskog dijela, a ne na otkup tog dijela stana, što bi bilo u suprotnosti i s odredbom članka 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Stoga, Vrhovni sud je naveo da su navodi revizije, ponovljeni iz žalbe, da je službena osoba organa uprave krivo uputila prvoapelanta i drugoapelanticu da prethodno provedu postupak radi priznanja sustanarskog dijela stana (zbog čega su vodili upravni postupak koji je okončan 31. kolovoza 2009. godine odbacivanjem njihovog zahtjeva) bez utjecaja na zakonski rok za otkup predmetnog stana i na drugačije rješenje spora, o čemu se uostalom Kantonalni sud detaljno izjasnio u drugostupanjskoj presudi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Prvoapelant i drugoapelantica smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
17. Povredu navedenih prava prvoapelant i drugoapelantica vide u načinu na koji je u predmetnom parničnom postupku primijenjeno materijalno pravo. Naime, oni navode da redovni sudovi pogrešno zaključuju da im pripada samo pravo na faktičko korištenje predmetnog stana, te da činom useljenja u njegov sustanarski dio oni nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu, a time i pravo na njegov otkup. S tim u svezi, po ocjeni prvoapelanta i drugoapelantice, redovni sudovi pogrešno tumače relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima koje reguliraju sustanarske odnose. Nadalje smatraju da su pravo na otkup predmetnog stana stekli donošenjem zaključka Ministarstva od 31. kolovoza 2009. godine, a da je zahtjev za otkup predmetnog stana podnesen 20. listopada 2009. godine, odnosno u roku od šest mjeseci. Također, ističu da se ne mogu prihvatiti mišljenja redovnih sudova da se na proširenom dijelu stana stječe samo pravo korištenja, te da se taj dio stana ne može otkupiti, iako stan predstavlja jednu građevinski cjelinu. b)Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iz obrazloženja svoje presude i, suprotno shvaćanju prvoapelanta i drugoapelantice, mišljenja je da nisu povrijeđena njihova prava na pravično suđenje i imovinu.
19. Kantonalni sud je naveo da presudom tog suda od 13. prosinca 2012. godine nisu povrijeđena ustavna prava prvoapelanta i drugoapelantice, te da je taj sud navedenu presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda parničnog postupka dajući razloge koji su navedeni u toj presudi. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Općinski sud je naveo da su navodi prvoapelanta i drugoapelantice neutemeljeni, te da presudom tog suda od 30. rujna 2011. godine nisu povrijeđena njihova prava na pravično suđenje i imovinu, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 i 12/87 i 36/89 OUS i „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 11.
(1) Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
(2) Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
(3) Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
(4) Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 71.
Postojeći sustanarski odnosi koji su zasnovani na zakonu ostaju na snazi.
Sustanar je nosilac stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar.
Po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) neuseljen stan može se dati na korišćenje samo jednom nosiocu stanarskog prava.
Novi sustanarski odnosi ne mogu da se zasnivaju ni u useljenim stanovima.
[...] Ugovori o sustanarskim odnosima koji se zaključuju suprotno odredbama ovog zakona nemaju nikakvo pravno dejstvo.
Član 73. st. 1. i 2.
(1) Ako prestane jedan sustanarski odnos, ispražnjeni dio stana ne može se dati na korišćenje novom sustanaru.
(2) Kad prestane sustanarski odnos preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana.
22. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 27/97) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. st. 1, 2. i 3.
(1) Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz članka 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
(2) Zahtjev iz stavka 1. ovog članka podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljnjem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.
(3) Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stavka 2. ovog članka, kupac ima pravo pokrenuti sudbeni postupak.
Članak 8.
Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na uporabu dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o uporabi stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudbenom odlukom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom mjerodavnog organa sukladno Zakonu o stambenim odnosima.
23. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 36/06 od 26. srpnja 2006. godine – stupio na snagu 27. srpnja 2006. godine) relevantne odredbe glase:
Članak 10.
U članku 47. stavak (2) mijenja se i glasi:
„(2) Pravo na kupnju stana prema odredbama ovog Zakona ima i nositelj stanarskog prava na nacionaliziranom i konfisciranom stanu [...].
Članak 11.
Iza članka 47. dodaje se novi članak 47.a koji glasi:
„Članak 47.a Zahtjev za kupnju stana iz članka 47. st. (3) i (4) podnosi se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona [...] Članak 12.
Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objave u „Službenim novinama Federacije BiH“.
24. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 72/08 od 17. studenoga 2008. godine – stupio na snagu 18. studenoga 2008. godine) relevantne odredbe glase:
Članak 4.
Dosadašnji članak 47a. postaje članak 47b., mijenja se i glasi:
„Članak 47b.
Zahtjev za kupnju stana iz članka 47. podnosi se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona.“
Članak 7.
Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objave u „Službenim novinama Federacije BiH“.
VI.Dopustivost
25. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju, konačna odluka je pobijana Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 080360 13 Rev od 20. siječnja 2015. godine. Zatim, pobijana odluka je dostavljena prvoapelantu i drugoapelantici 10. veljače 2015. godine, a apelacija je podnesena 19. ožujka 2015. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Prvoapelant i drugoapelantica smatraju da su im pobijanim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na imovinu
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
31. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
32. Ustavni sud podsjeća na to da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavku ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostaloga, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61).
33. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi imaju li prvoapelant i drugoapelantica „imovinu“ u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
34. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda „imovina“, u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Europski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. ožujka 2003. godine, stavak 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. veljače 2008. godine, stavak 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Europski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. rujna 2004. godine, st. 48-49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. siječnja 2008. godine, stavak 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su prvoapelant i drugoapelantica postavljenim tužbenim zahtjevom tražili da sud obveže tuženog da s njima kao nositeljima stanarskog prava zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, uključujući dakle i dio koji je ranije koristio Mladen Lončar zajedno s prvoapelantom u svojstvu sustanara, odnosno da će u protivnom sudska presuda zamijeniti takav ugovor. Budući da je među parničnim strankama nesporno da prvoapelant i drugoapelantica nisu vlasnici predmetnog stana, već njegovi korisnici po osnovu sustanarskog odnosa, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju imovinski interes (zahtjev za otkup predmetnog stana) prvoapelanta i drugoapelantice ne može okarakterizirati kao „postojeća imovina“ u smislu prakse Europskog suda i Ustavnog suda, već kao „legitimno očekivanje“ zasnovano na zakonu u vidu „potraživanja“ da će predmetni tužbeni zahtjev biti riješen u njihovu korist. Dakle, Ustavni sud smatra da su okolnosti predmeta, razmotrene u cjelini, prvoapelantu i drugoapelantici dodijelile pravo na materijalni interes zaštićen pravom na imovinu, odnosno da je njihov zahtjev za kupnju predmetnog stana u cjelini bio dovoljno utvrđen da bi postao „imovina“ koja privlači zaštitu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da odbijanje redovnih sudova da usvoje predmetni tužbeni zahtjev nedvojbeno predstavlja miješanje u pravo prvoapelanta i drugoapelantice na mirno uživanje imovine.
36. Slijedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li to miješanje bilo predviđeno zakonom, je li bilo u javnom ili općem interesu i je li bilo razmjerno (proporcionalno), tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava prvoapelanta i drugoapelantice i općeg javnog interesa ili je tim miješanjem apelantima nametnut nerazmjeran pojedinačni teret. Ustavni sud podsjeća na to da je teret dokazivanja da su ispunjena sva tri navedena uvjeta na javnoj vlasti, tj. u konkretnom slučaju na sudu koji vodi postupak.
37. S tim u svezi, Ustavni smatra svrsishodnim sumirati zaključke redovnih sudova prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu. Naime, redovni sudovi su prvenstveno raspravili pravni status prvoapelanta i drugoapelantice u odnosu na predmetni stan, te prava koja im pripadaju po toj osnovi. Pri tome su zauzeli pravni stav da prvoapelantu i drugoapelantici nesporno pripada, u smislu odredbe članka 73. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, pravo na proširenje u ispražnjeni dio predmetnog stana koji je koristio raniji sustanar, ali da se samim činom useljenja/proširenja u taj dio predmetnog stana oni nisu mogli smatrati nositeljima stanarskog prava i na tom dijelu predmetnog stana u smislu odredbe članka 11. navedenog Zakona. Navedeni pravni stav redovni sudovi su obrazložili time da ugovor o korištenju stana (koji je zaključio prvoapelant) nije sadržavao takvu izričitu odredbu, te da u konkretnom slučaju ne postoji odluka upravnog organa ili nadležnog suda na temelju koje bi se prvoapelant i drugoapelantica mogli smatrati nositeljima stanarskog prava na predmetnom stanu u cjelini. Stoga su redovni sudovi zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za kupnju predmetnog stana u cjelini predviđene odredbama članka 7. stavak 3. i članka 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer stan može otkupiti samo nositelj stanarskog prava koji je to postao u skladu s člankom 11. Zakona o stambenim odnosima ili odlukom nadležnog organa u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.
38. Nadalje, iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da su redovni sudovi svoj konačan zaključak o neutemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva obrazložili na način da je zahtjev za otkup predmetnog stana podnesen nepravovremeno u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, s njegovim kasnijim izmjenama i dopunama (čl. 4, 7, 8, 10, 11. i 12.). Ovakav zaključak su redovni sudovi argumentirali time da su prvoapelant i drugoapelantica zahtjev za otkup predmetnog stana tuženom nesporno podnijeli 20. listopada 2009. godine, odnosno istekom prekluzivnog roka iz odredbe članka 47b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer je krajnji rok za podnošenje takvog zahtjeva bio 18. svibnja 2009. godine (stav Kantonalnog suda i Vrhovnog suda). Pri tome su redovni sudovi zaključili da to što je službena osoba organa uprave pogrešno uputila prvoapelanta i drugoapelanticu da prethodno pokrenu upravni postupak radi priznanja sustanarskog prava i na dijelu stana koji je raniji sustanar napustio nije od utjecaja na pravovremenost podnošenja zahtjeva za otkup predmetnog stana, niti na drugačije rješenje konkretnog parničnog postupka. S tim u svezi, suprotno shvaćanju prvoapelanta i drugoapelantice, redovni sudovi su zauzeli stav da se rok za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana u konkretnom slučaju nije mogao vezati za konačnu odluku upravnog organa (zaključak Ministarstva od 31. kolovoza 2009. godine) koja je donesena u drugom postupku (priznavanje stanarskog prava i na dijelu stana koji je raniji sustanar napustio), odnosno da nije bilo potrebe da prvoapelant i drugoapelantica čekaju ishod navedenog postupka kako bi podnijeli zahtjev za otkup dijela predmetnog stana koji im je vraćen 2001. godine i za koji su imali zaključen ugovor o korištenju.
39. Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude zakonito. Europski sud, pri ocjeni pitanja zakonitog miješanja u imovinu, polazi od stava da je zadatak domaćih organa, prije svega domaćih sudova, da razriješe pitanje tumačenja domaćeg zakona, a uloga Europskog suda ograničena je na utvrđivanje toga je li takvo tumačenje u skladu s Europskom konvencijom. Stoga, iako ima ograničene ovlasti pri ocjeni poštovanja domaćeg prava, Europski sud može, u skladu s Europskom konvencijom, izvući odgovarajuće zaključke kada utvrdi da su domaći sudovi očito proizvoljno primijenili domaće pravo ili tako da bi došli do proizvoljnih zaključaka (vidi Europski sud, Kushoglu protiv Bugarske, presuda od 10. kolovoza 2007. godine, stavak 50, s daljnjom citiranom praksom). Ustavni sud podsjeća na to da je u brojnim odlukama također izgradio stav da je prvenstveno zadaća redovnih sudova da utvrđuju činjenice i da primjenjuju pravo, a da je uloga Ustavnog suda ograničena na ocjenu toga jesu li uslijed toga eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava ili prava iz Europske konvencije (Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2052/12 od 27. studenoga 2015. godine, stavak 32).
40. S obzirom na zaključke redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari u kontekstu citiranih stavova iz prakse Europskog suda, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na mirno uživanje imovine u konkretnom slučaju bilo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, jer je nesporno utvrđeno da su prvoapelant i drugoapelantica zahtjev za otkup predmetnog stana podnijeli tuženom po isteku zakonom propisanog roka u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo s njegovim kasnijim izmjenama i dopunama, dakle propuštanjem prekluzivnog zakonom propisanog roka. Nadalje, Ustavni sud ističe da postojanje zakonskog zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Europskom konvencijom. Međutim, ono što je potrebno utvrditi jeste jesu li priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Europskom konvencijom (vidi Europski sud, Vrbica protiv Hrvatske, presuda od 1. travnja 2010. godine, broj aplikacije 32540/05, stavak 66). Također, Ustavni sud ukazuje na to da posebice formalističko i usko tumačenje ne može u pojedinim slučajevima biti kompatibilno s načelima Europske konvencije, jer može isključiti potpuno razmatranje utemeljenosti navoda, što u konačnom ne služi ciljevima pravne sigurnosti ili odgovarajućem provođenju postupka (vidi, npr., Europski sud, Maširević protiv Srbije, presuda od 11. veljače 2014. godine, stavak 51). U odnosu na navedeni rok utvrđen Zakonom o prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Ustavni sud smatra da obrazloženje pobijane odluke ispunjava navedene standarde.
41. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li miješanje u konkretnom slučaju bilo u javnom (općem) interesu, odnosno je li služilo postizanju legitimnog cilja. Prvo, Ustavni sud podsjeća na to da je u Bosni i Hercegovini provedena stambena reforma koja se ogledala u tranziciji ili prelasku društva u uvjete tržišnog privređivanja na osnovama prava privatnog vlasništva, što je, između ostaloga, rezultiralo donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Cilj navedenog Zakona je bila privatizacija stanova u društvenom vlasništvu, odnosno napuštanje stanarskog prava kao sui generis instituta vezanog za vlasništvo. Način transformacije u pravo vlasništva je učinjen metodom otkupa kao jedne vrste privilegirane kupnje, s obzirom na to da zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo prestaje stanarsko pravo i nastaje pravo vlasništva, odnosno pravna osnova za upis vlasništva u zemljišne knjige. Dakle, donošenje Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo je nesumnjivo korespondiralo s javnim interesom u kontekstu pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo. S tim u svezi je i propisivanje rokova za otkup takvih stanova u navedenom Zakonu imalo cilj osiguranje poštovanja načela pravne sigurnosti, s obzirom na to da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i zaštite od zastarjelih zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u konkretnom slučaju (primjenom prekluzivnog roka iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) bilo u javnom (općem) interesu.
42. Međutim, s obzirom na specifičnost konkretnog slučaja koja se ogleda u prethodnom postojanju sustanarskog odnosa na predmetnom stanu, Ustavni sud smatra da je nužno imati u vidu i drugo pitanje od javnog interesa. Naime, sustanarstvo u oblasti stambenih odnosa predstavlja poseban institut čije je novo zasnivanje u Bosni i Hercegovini zabranjeno Zakonom o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 13/74), odnosno postalo je zabranjeno uspostavom novih sustanarskih odnosa. Dakle, nakon navedenog datuma nisu se mogli uspostaviti novi sustanarski odnosi, a svi ugovori o korištenju stana koji bi se zaključili suprotno odredbama članka 71. Zakona o stambenim odnosima ne proizvode nikakvo pravno djelovanje i smatraju se nepostojećim. Člankom 73. Zakona o stambenim odnosima u stavku (1) zabranjeno je, u uvjetima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korištenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana, dok je stavkom (2) propisano da kad prestane sustanarski odnos preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana, dakle ex lege.
43. Iz navedenog proizlazi da postoji javni interes koji se ogleda u ukidanju postojećih sustanarskih odnosa koji su nastajali u uvjetima teške stambene situacije sve do 23. srpnja 1959. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1498/05 od 12. rujna 2006. godine, stavak 40).
44. Preostaje da Ustavni sud odgovori na pitanje je li miješanje u imovinu apelanata bilo proporcionalno, odnosno je li njime uspostavljena pravična ravnotežu između navedenog općeg, javnog interesa i prava prvoapelanta i drugoapelantice da otkupe predmetni stan. Prije davanja odgovora na ovo pitanje, Ustavni sud naglašava da to nema utjecaja na opću obvezu poštovanja prekluzivnih zakonskih rokova, kao što je i rok iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jer je to pitanje postojanja vladavine prava i zakonitosti. S druge strane, svaka odluka u pogledu postojanja proporcionalnosti odnosi se samo na konkretni slučaj i ne stvara pravilo jer se i donosi na temelju brižljive procjene svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja.
45. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su predmetni tužbeni zahtjev odbili kao neutemeljen, zaključivši da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 7. stavak 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer je zahtjev za otkup predmetnog stana podnesen tuženom nepravovremen. Ustavni sud, međutim, ponovno podsjeća na to da su se redovni sudovi bavili i obujmom prava koja apelantima pripadaju, ističući da nije bilo potrebno da se apelanti obraćaju organu uprave kako bi stekli stanarsko pravo i na dijelu stana koji je prethodni sustanar napustio. Istodobno su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o otkupu stanova prema kojima stan (a time i dio stana) može otkupiti samo nositelj stanarskog prava koji je to pravo stekao prema članku 11. Zakona o stambenim odnosima ili odlukom nadležnog organa u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. S druge strane, redovni sudovi su istakli da ex lege pravo apelanata da se prošire na napušteni dio stana koji je koristio prethodni sustanar predstavlja samo pravo da apelanti taj dio stana koriste, ali ne i da ga otkupe, jer na njemu nisu stekli stanarsko pravo. Činjenica je, po mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju da su apelanti u pravcu stjecanja stanarskog prava na dijelu stana koji je prethodni sustanar napustio ex lege imali pravnu osnovu za useljenje, konkretno proširenje na taj dio stana. Međutim, ako to nije bilo dovoljno za stjecanje stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima, a redovni sudovi smatraju da nije, a s druge strane smatraju da apelanti nisu trebali voditi upravni spor u kojemu bi im se formalno priznalo stanarsko pravo i na spornom dijelu stana kako bi zadovoljili odredbe Zakona o prodaji stanova u smislu statusa nositelja stanarskog prava stečenog odlukom nadležnog organa u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, zbog kojeg su i propustili podnijeti zahtjev za otkup stana u zakonom propisanom roku, čini se da su redovni sudovi stavili preveliki teret na apelante da otkriju na koji način oni mogu postati nositelji stanarskog prava i na dijelu stana napuštenog od prethodnog sustanara koji već zakonito koriste u smislu relevantnih odredaba o sustanarskim odnosima iz Zakona o stambenim odnosima. Ne nazire se odgovor na pitanje šta je ratio legis odredaba članka
73. Zakona o stambenim odnosima. Što za apelante kao nositelje stanarskog prava na dijelu stana kao sustanare uopće znači ex lege pravo da se prošire i na napušteni dio stana, pogotovo u situaciji kada se prema Zakonu o stambenim odnosima novi sustanarski odnosi ne mogu uspostavljati niti se u taj dio stana može bilo tko drugi useliti?! Je li zakonodavac zaista želio postići ovako neuređenu situaciju – nositelj stanarskog prava na jednom dijelu stana kao sustanar ima pravo otkupiti taj dio stana, a preostali dio stana u koji se nitko nikada ne može useliti, na koji se u skladu sa zakonom proširio, može samo koristiti?! Po mišljenju Ustavnog suda, zaključujući da činjenica što se apelanti nalaze u posjedu čitavog stana po osnovi svog sustanarskog statusa ne daje pravo na otkup predmetnog stana u cjelini, niti se oni mogu smatrati nositeljima stanarskog prava na predmetnom stanu u cjelini, već im pripada samo pravo korištenja sustanarskog dijela stana u smislu odredbe članka 73. Zakona o stambenim odnosima, nije apelantima dala odgovore na postavljena pitanja.
46. Dakle, pored nepravovremenosti zahtjeva za otkup stana u cjelini, koji je podnesen odmah po okončanju upravnog postupka koji su apelanti vodili za priznavanje stanarskog prava i na dijelu stana koji je prethodni sustanar napustio (postupajući po uputama relevantne službene osobe tuženog), Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi morali imati u vidu posljedice pobijanih sudskih odluka u kontekstu navedenih standarda. Naime, iako su apelanti sve vrijeme pokazivali nesporan interes da otkupe predmetni stan, te i dalje stanuju u tom stanu kao cjelini (uključujući i raniji sustanarski dio), u konačnici je odbačen njihov zahtjev za stjecanje stanarskog prava na ranijem sustanarskom dijelu stana i odbijen njihov zahtjev za otkup cijelog stana zbog propuštanja zakonskog roka, do čega je došlo svakako djelomično i zbog pogrešne upute o načinu ostvarivanja tog prava koju su dobili od službene osobe u organu uprave, što su redovni sudovi nesporno utvrdili. Također, bitna činjenica je da traženom pravu apelanata nije bio suprotstavljen bilo čiji drugi pojedinačni interes (apelanti stanuju u predmetnom stanu, a bivši sustanar nije podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana). Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije ostvaren opći javni interes tranzicije stanarskog prava u privatno vlasništvo, niti opći javni interes potpunog prestanka sustanarskih odnosa i utvrđivanje konačnog statusa dijelova stana na kojem je taj odnos postojao. S druge strane, apelantima je nametnut prekomjeran teret koji je poremetio ravnotežu koja se mora postići između zaštite prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, zbog toga što miješanje u njihovu imovinu nije bilo proporcionalno, prekršeno pravo prvoapelanta i drugoapelantice na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Ostali navodi
48. Ustavni sud zapaža da su prvoapelant i drugoapelantica naveli da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati navode o povredi prava na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine jer miješanje u imovinu apelanata nije bilo razmjerno (proporcionalno) niti nužno u demokratskom društvu.
50. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman