Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2223/17 (M. H.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2223/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2223/17, rješavajući apelaciju Maše Hodžića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mašo Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 029985 16 Gž od 27. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mašo Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 5. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 029985 16 Gž od 27. marta 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se opozove ugovor o poklonu zaključen 2005. godine na osnovu kojeg je apelant tuženoj H.H. darovao nekretnine u Zavidovićima, a sve zbog nezahvalnosti tužene kao poklonoprimca, te da se promijeni katastarsko stanje na stanje prije učinjenog poklona.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant sa tuženom zaključio ugovor o poklonu predmetnih nekretnina, koji je ovjeren kod Općinskog sud u Zavidovićima, te da je na osnovu tog ugovora sud donio rješenje i dozvolio polaganje isprava u cilju sticanja prava svojine na predmetnim nekretninama u korist tužene sa dijelom 1/1. Kantonalni sud je, također, naveo da je nesporno da je pravomoćnom sudskom presudom razveden brak između apelanta i tužene 2015. godine, te da je apelant obavezan da tuženoj na ime izdržavanja isplaćuje određeni novčani iznos. Prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkrentom slučaju je sporno među parničnim strankama da li su ispunjeni uslovi za opoziv ugovora o poklonu na temelju nezahvalnosti, odnosno grube neblagodarnosti tužene kao poklonoprimca. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da pod grubom neblagodarnošću kao jednim od razloga za opoziv ugovora o poklonu, prema shvatanjima savremene sudske prakse u pogledu interpretacije paragrafa 948. Općeg građanskog zakonika, ne može svaka neblagodarnost predstavljati grubu neblagodarnost, već se zaista mora raditi o gruboj neblagodarnosti koja bi bila uperena na čast, zdravlje ili imovinu poklonodavca, a ovo zbog toga da se dobije veća pravna sigurnost pravnog prometa, odnosno da se isključi arbitrarnost poklonodavca, odnosno kako bi se onemogućio poklonodavac da zbog svake neblagodarnosti traži opoziv ugovora o poklonu. Kantonalni sud je zaključio da u konkrentom slučaju apelant nije dokazao postojanje grube neblagodarnosti na strani tužene kao poklonoprimca, a to je bio u obavezi u skladu sa odredbama člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da u pogledu žalbenih navoda da prvostepeni sud nije prihvatio izjavu apelanta kao vjerodostojnu, apelantu se ukazuje da je, u smislu odredbe člana 163. Zakona o parničnom postupku, regulisano izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, te da je saslušanje stranaka stavljeno u isti rang sa ostalim dokaznim sredstvima jer su stranke glavni akteri postupka i najbolje su obaviještene o predmetu spora, poznate su im sve odlučne činjenice i njihov prikaz spornog događaja je najpotpuniji. Međutim, zbog njihovog subjektivnog odnosa prema sporu i opravdane zainteresovanosti za uspjeh u parnici, izjave stranaka su istovremeno najsumnjivije vrijednosti i kao takve nepouzdan izvor saznanja za sud, a u konkretnom slučaju apelant niti jednim drugim dokazom nije potvrdio svoje činjenične tvrdnje. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao iscrpne razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud zašto se nije mogla prihvatiti kao tačna tvrdnja apelanta usmjerena na ponašanje tužene u braku, jer nijednim dokazom nije dokazao da je bio izložen omalovažavanju i nepoštivanju od strane tužene kao poklonoprimca, niti da je ponašanjem tužene nanesena šteta njegovom životu, djelu, časti ili da mu je narušena sloboda.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, ističući da je sud ocjenom provedenih dokaza, zanemarujući bitne dijelove iskaza apelanta i drugih svjedoka o namjerama tužene da iskoristi apelanta zbog sticanja imovine, izveo pogrešan zaključak da u konkretnom slučaju ne postoji gruba neblagodarnost kao uslov za opoziv ugovora o poklonu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2223/17 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio