Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1041/17 (C. B.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1041/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1041/17, rješavajući apelaciju Cvjetka Božića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Cvjetko Božić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006514 16 Gž od 11. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cvjetko Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 006514 16 Gž od 11. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, kao zakonski nasljednik umrle tužiteljice Mirjane Đukanović, da se tužena (Bosna i Hercegovina-Ministarstvo odbrane) obaveže da mu isplati naknadu za odvojeni život za period od 1. jula 2008. do 30. juna 2011. godine u određenom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužiteljica kao civilno lice na službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: OS BiH) zasnovala radni odnos kod tužene na osnovu ugovora o radu na poslovima stručni savjetnik za upravna i normativna pitanja u Banjaluci, te da je tužiteljičino prebivalište bilo u Bijeljini. Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 3. stav1. Zakona o službi u OS BiH propisano da na službi u OS BiH mogu biti vojna lica, civilna lica i kadeti. Imajući u vidu radno-pravni status tužiteljice, Sud BiH je ukazao da se u odnosu na tužiteljicu primjenjuju odredbe Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu ZOR u institucijama BiH). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 50. stav 4. ZOR u institucijama BiH propisano pravo na označene naknade, pored ostalih i troškove odvojenog života. Pri tome, Sud BiH je ukazao da iz sadržaja stava 6. istog člana proizlazi da se visina nabrojanih naknada utvrđuje aktom Vijeća ministara, aktom poslodavca ili ugovorom o radu. Sud BiH je dalje naveo da, prema odredbama člana 37. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), zaposlenicima pripada pravo na naknade na ime troškova odvojenog života, koje posebnim podzakonskim aktom uređuje Vijeće ministara na prijedlog Ministarstva finansija i trezora BiH. Sud BiH je ukazao da Vijeće ministara nije donijelo navedeni podzakonski akt u roku od 60 dana koji je propisan članom 57. stav 1. Zakona o plaćama i naknadama, a niti je kasnije izvršilo ovu obavezu. Budući da tužiteljici nije bilo utvrđeno pravo na utuženu naknadu prije stupanja na snagu navedenog Zakona, podzakonskim aktom ili na osnovu ugovora o radu, Sud BH je naveo da prvostepeni sud nije mogao primijeniti ni odredbe člana 58. Zakona o plaćama i naknadama. Nadalje, Sud BiH je naveo da je Odluka o načinu obračuna plaća i drugih naknada zaposlenih u Vijeću ministara BiH, ministarstvima BiH i drugim instutcijama Vijeća ministara BiH broj 260/2002 od 9. decembra 2002. godine, donesena na osnovu čl. 35-44. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH. Sud BiH je ukazao da se, međutim, navedena odluka ne može primijeniti na tužiteljicu, jer nije državni službenik u smislu odredbe člana 7. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, niti je postavljena na jedno od taksativno navedenih radnih mjesta. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ukazao da za nastalu štetu zaposlenicima institucija BiH, nije odgovoran poslodavac kada Vijeće ministara u određenom roku ne donese podzakonski akt o regulisanju prava na naknade iz radnog odnosa, te da je stoga odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva zakonita. Naime, s obzirom na to da predmetna naknada nije regulisana odgovarajućim podzakonskim aktom ni prije ni poslije stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama, Sud BiH je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan zbog relevantnih konkretnih normi materijalnog prava.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom smislu apelant se poziva na odredbe člana 3. Zakona o službi u OS BiH, čl. 1. i 2. Zakona o plaćama i naknadama, člana 50. ZOR u institucijama BiH, člana 40. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH. Apelant dalje navodi da nije primjenjena Odluka o načinu obračuna plata i drugih naknada zaposlenih u Vijeću ministara iz 2002. godine, niti je primjenjen član 57. stav 1. Zakona o plaćama i naknadama kojim je regulisano pitanje donošenja podzakonskih akata u roku od 60 dana, te člana 58. istog zakona.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja je ukazao u apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelant osim paušalnih navoda nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman