Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2286/17 (R. J.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2286/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2286/17, rješavajući apelaciju Ratka Joveša, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ratko Joveš protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 Mal 036473 16 Gži od 24. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Joveš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 6. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Mal 036473 16 Gži od 24. aprila 2017. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Toplane“ a.d. Prijedor na ime duga za isporučenu toplotnu energiju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od aprila 2010. godine do isplate.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj apelantu isporučivao toplotnu energiju za potrebe poslovnog prostora, koji je u vlasništvu apelanta, čiju potrošnju apelant nije platio. Takođe, Okružni sud je naveo da visina duga proizlazi iz kartice poslovnog partnera koja se vodi na imenu apelanta, odnosno da je apelant evidentiran kao potrošač toplotne energije. Okružni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima, kojim je propisano da je kao djelatnost od posebnog društvenog interesa proizvodnja i isporuka toplotne energije (član 2.), te da opština obezbjeđuje organizovano obavljanje komunalne djelatnosti (član 3. stav 1.), a da korisnik komunalne usluge plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu (član 11.). Okružni sud je istakao da nema uticaja na drugačije odlučenje okolnost da stranke nisu imale zaključeni ugovor, jer su apelantu ispostavljeni računi čime se smatra da je apelant prihvatio ponudu za isporuku toplotne energije, jer je nije odmah odbio u smislu odredaba člana 42. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da kad ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu, ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio). Osim toga, Okružni sud je naveo da na obavezu apelanta prema tužitelju nije od uticaja činjenica da je treće lice bilo u zakupu predmetnog poslovnog prostora, jer je ugovor o zakupu sa trećim licem apelant zaključio u novembru 2011. godine, a predmetna potraživanja se odnose na period iz 2010. godine, niti stoje navodi apelanta da mu je 2010. godine isključeno grijanje, budući da je apelant za tri mjeseca u toku 2010. godine vršio uplate na ime grijanja. Okružni sud je ukazao na odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano da međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, te je u vezi s tim zaključio da je apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja neosnovan.
Apelacioni navodi
3. Prema navodima u predmetnoj apelaciji i dopuni apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što smatra da, budući da sporni poslovi prostor nikada nije u potpunosti završen, odnosno da nisu u funkciji toplotne instalacije, on nije u obligacionom odnosu sa tužiteljem.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je apelanta obavezao na isplatu duga za toplotu energiju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman