Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2288/17 (I. C.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2288/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Kneževića i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2288/17, rješavajući apelaciju Ivana Crnjca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Crnjac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 I 032445 16 Rev od 14. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Crnjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Damir Raguž, advokat iz Mostara, podnio je 5. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 I 032445 16 Rev od 14. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju OTP Banci, Republika Hrvatska, na ime duga, isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je istakao da je predmet spora po tužbi tužitelja isplata iznosa od 4.213.109,73 KM, na osnovu mjenice sa klauzulom "bez protesta", izdate na ime osiguranja kreditne obaveze iz ugovora o kreditu. Vrhovni sud je istakao da je pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je predmetna mjenica izdata u Sarajevu dana 27. maja 2013. godine na iznos 2.154.128,80 EUR sa rokom dospijeća 28. maja 2013. godine, gdje je tužitelj remitent, a apelant izdavalac mjenice i potpisan kao trasant, te da je apelant kao mjenični dužnik, uručio tužitelju jednu bjanko vlastitu trasiranu mjenicu za pokriće i osiguranje plaćanja obaveza iz ugovora o kreditu zaključenog 2009. godine i aneksa tog ugovora od zaključenog 2011. godine i ovlastio tužitelja da predmetnu bjanko mjenicu može popuniti u skladu sa odredbama ugovora i Zakona o mjenici. Dalje je utvrđeno da je tužitelj dokazao da ima neizmireno potraživanje prema apelantu koje je dospjelo na naplatu dana 28. maja 2013. godine i da isto nije plaćeno, pa je dana 27. maja 2013. godine uputio apelantu poziv za plaćanje mjenice, a da je nakon neuspjelog pokušaja naplate mjenice podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, radi namirenja cjelokupnog novčanog potraživanja. Protiv rješenja o dozvoli izvršenja apelant je blagovremeno uložio prigovor, pa je izvršenje odloženo i odlučeno da se prijedlog smatra tužbom.

3. Vrhovni sud je zaključio da je na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom odredaba Zakona o mjenici, pravilna odluka nižestepenih sudova o usvajanju tužbenog zahtjeva. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju riječ je o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici, sačinjenoj u smislu odredaba člana 3. Zakona o mjenici, koja propisuje sadržaj trasirane mjenice, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da se radi o sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog povjerioca na isplatu prema apelantu kao mjeničnom dužniku, primjenom odredaba Zakona o mjenici, kao posebnog zakona (lex specialis). Prema zaključku Vrhovnog suda, primjena ovog zakona isključuje primjenu odredaba Zakona o obligacionim odnosima, pa i onih odredaba koje uređuju pravni institut jemstva, zastarjelost potraživanja iz osnovnog posla, a na kojim prigovorima apelant istrajava i u reviziji. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 48. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice (stav 1.), a imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali (stav 2.). Prema tome, Vrhovni sud smatra da tužitelj kao povjerilac može sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice, u konkretnom slučaju i od apelanta, kao mjeničnog dužnika. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan je prigovor apelanta da je nastupila zastara mjenično-pravnog zahtjeva tužitelja, jer apelant smatra da se radi o mjenici po viđenju i da se takva mjenica morala podnijeti na naplatu isključivo u roku od jedne godine od dana izdavanja, a u skladu sa odredbom člana 35. stav

1. Zakona o mjenici, te da ne važi rok zastare od tri godine propisan odredbom člana 80. Zakona o mjenici. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da Zakon o mjenici nema posebnih odredbi o bjanko mjenici, ali da se posredno i na bjanko mjenicu primjenjuju njegove odredbe člana 18. stav 2., koje predviđaju mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna, a što proizilazi iz zakonske odredbe koja glasi: "Ako je mjenica koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna, naknadno popunjava protivno postojećem sporazumu...", dakle, bjanko mjenica je mjenica koja u trenutku izdavanja ne sadrži sve obavezne bitne sastojke. Odredbom člana 109. stav 1. Zakona o mjenici izdavatelj vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, dok je odredbom člana 80. stav 1. istog zakona propisano da svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti. Kako je propisani rok zastarijevanja tri godine računajući od dospjelosti 28. maja 2013. godine, prema stavu Vrhovnog suda, jasno proizilazi da nije protekao trogodišnji rok propisan odredbom člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, jer je tužitelj podnio mjeničnu tužbu dana 17. marta 2014. godine.

4. Nadalje, u pogledu apelantovih prigovora u pogledu toga na kojoj je stranci bio teret dokaza o visini zahtjeva, te da je tužitelj trebao dokazati visinu istog provođenjem finansijskog vještačenja, Vrhovni sud je naveo da, kako je konkretni spor mjenični spor u kojem tužitelj kao mjenični povjerilac zahtijeva isplatu mjenične svote na temelju trasirane mjenice sa učinkom vlastite mjenice, nema osnova upuštati se u odnos između parničnih stranaka temeljem ugovora o kreditu, jer se predmetni spor ima riješiti prema pravilima koja vrijede za mjenično obavezivanje, kao apstraktni pravni posao. Također je naveo da mjenični dužnik može uspješno istaknuti prigovor protuugovornog popunjavanja bjanko mjenice, ali na mjeničnom dužniku je teret dokaza da je ispunjenje mjenice izvršeno protivno sporazumu, dakle i da je visina duga protivna sporazumu, odnosno da ne postoji potraživanje tužitelja u traženoj visini, a temeljem osnovnog pravnog posla. Prema načelu strogosti mjeničnopravnih odnosa koja štite mjeničnog povjerioca, a što se ogleda u samoj apstraktnosti mjeničnopravnih odnosa neovisno od osnovnog posla, prema stavu Vrhovnog suda, realizacija obaveza iz mjenice je temeljem same mjenice kao jedinog dokaznog sredstva o postojanju mjeničnog prava i obaveza, pri čemu tužitelj nije u obavezi koristiti druga dokazna sredstva pa ni finansijsko vještačenje da bi ostvario naplatu svog potraživanja. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je naveo da u konkretnom slučaju s obzirom da se, prema njegovom mišljenju, radi o mjenici po viđenju, protekao je zakonski rok od jedne godine od dana izdavanja. Apelant je, također, naveo da je sud u konkretnom slučaju, umjesto Zakona o mjenici, trebao isključivo primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na jemstvo. Osim toga, apelant je naveo da, budući da je tužitelj u predmetnom postupku kao dokaz o visini duga dostavio bjanko mjenicu koju je sam ispisao i koju je apelant osporio, u tom slučaju je na tužitelju teret dokazivanja istinitosti sadržaja mjenice, odnosno visine tužbenog zahtjeva, a u konkretnom slučaju tužitelj nije predložio finansijsko vještačenje, za koje apelant smatra da je bilo potrebno obzirom da sud nema stručno znanje za utvrđivanje duga po osnovu dostavljene mjenice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-337/17 od 22. marta 2017. godine i AP-5078/16 od 15. februara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2288/17 (I. C.) | Sudska praksa | Aktio