Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3133/17 (M. A.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Krivični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3133/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3133/17, rješavajući apelaciju Mirsade Alić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsade Alić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026343 17 Kv 11 od 5. juna 2017. godine i 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017.

godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2.

Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Alić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026343 17 Kv 11 od 5. juna 2017. godine i 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsada Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 22. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 026343 17 Kv 11 od 5. juna 2017. godine i 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017. godine. Apelantica je također podnijela i zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će staviti „van snage mjere zabrane ili bar iste preinačiti“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. augusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Tužilaštvo su 24. augusta 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Kantonalni sud, sudija za prethodno saslušanje, donio je Rješenje broj 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017. godine kojim je apelantici i drugim optuženim licima (šest imenovanih lica) na osnovu člana 140. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), člana 140a. stav 1. tačka a), te čl. 140b. i 140c. ZKP-a izrekao mjere zabrane, i to za apelanticu: zabranu preduzimanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti na Kantonalnom sudu i zabranu napuštanja boravišta u granicama van kojih se apelantica ne smije udaljavati, a to je Kanton Sarajevo. Rješenjem je određeno da mjere zabrane stupaju na snagu odmah, te da se, ukoliko optuženi postupe u suprotnosti s izrečenim mjerama, te mjere mogu zamijeniti mjerom pritvora. Apelantica i drugi optuženi su obavezani da borave na naprijed navedenim područjima i određeno je da se ne smiju kretati van njih.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je 19. maja 2017. godine potvrdio optužnicu Tužilaštva broj T09 0 KTO 0090533 17 od 18. maja 2017. godine protiv optuženih I. H. i drugih lica, među kojima je i apelantica, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. KZFBiH. Navedeno je da je apelantica osnovano sumnjiva da je radnjama opisanim u tač. od 1. do 18. optužnice počinila krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. KZFBiH, a radnjama opisanim u tač. od 19. do 29. krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav 1. KZFBiH.

7. Kantonalni sud je naveo da postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz svih dokaza koji su prikupljeni tokom istrage, a koje je sud analizirao pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu. S tim u vezi, ukazano je da je Tužilaštvo pokrenulo predmetnu istragu nakon što su postupajuće sudije s Parničnog odjeljenja Općinskog suda, radeći na predmetima vezanim za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, posumnjale u uredan način dostavljanja sudskih pismena tuženim strankama. Naime, sudije su primijetile da imenovani kuriri u sudske spise vraćaju s terena dostavnice s navodno uredno izvršenim dostavama, dok su se pismena s istih adresa vraćala kao neuredno dostavljena u slučajevima kada su sudije odlučile da dostavljanje u istim predmetima i istim tuženim strankama izvrše putem pošte, te je u toku internih provjera na sudu, odlaskom na teren, utvrđeno da lica za koja je konstatirano uredno dostavljanje ne žive na označenim adresama, da su nepoznati na adresama, prema izjavama stanara nisu nikad tu živjeli, brojevi kuća ne postoje, lica su umrla i slično. Zbog sumnji u počinjenje krivičnog djela, Uprava Suda je Tužilaštvu u prvi mah 2015. godine dostavila 11 sudskih spisa u kojim su primijećene sumnjive dostave. Dalje je navedeno da je u aprilu 2016. godine Tužilaštvo predložilo sudu donošenje naredbe o provođenju „posebnih istražnih radnji prisluškivanjem telefonskih razgovora optuženih“. Po naredbama suda o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji prikupljeni su dokazi o kontaktima između kancelarija advokata E. H., I. H. i S. S.

8. Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo zatražilo od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (u daljnjem tekstu: VSTV) dostavljanje liste iz CMS sistema svih predmeta Općinskog suda po tužbama za stjecanje prava vlasništva dosjelošću od 2012. godine do juna 2016. godine. Na osnovu podataka pribavljenih od VSTV-a o predmetima vezanim za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u kojim su tužbe pokrenute u relevantnom periodu, po dostavljanju spisa je izvršen pregled i analiza oko 300 sudskih spisa. Navedeno je da su paralelno s ovim radnjama, po nalogu Tužilaštva, MUP Kantona Sarajevo, Federalna uprava policije i MUP Republike Srpske vršili identifikaciju tuženih i tužilaca iz svih sudskih predmeta pribavljanjem podataka iz IDDEEA baze podataka i provjerama na terenu. U toku istrage saslušano je ukupno 180 svjedoka, od čega njih oko 80 u Tužilaštvu, među kojima i veći broj sudija, zaposlenika suda, advokatskih pripravnika, tužilaca i tuženih iz parničnih predmeta u kojima su optuženi preduzimali radnje za koje postoji osnovana sumnja da predstavljaju krivično djelo. Nadalje, grafološkim vještačenjem je pouzdano utvrđeno da su u sve tri advokatske kancelarije pripravnici i drugo administrativno osoblje advokata vršili upisivanje imena i prezimena tuženih stranaka u predmetima gdje su njihovi advokati zastupali tužioce.

9. Kantonalni sud je naveo da je iz dostavljenih dokaza utvrdio da postoji osnovana sumnja da se u radnjama optuženih I. H., apelantice, P. V., T. J., B. H. i Z. S. stječu obilježja krivičnog djela organizirani kriminal i da su se optuženi organizirali u grupu za organizirani kriminal koju su činile najmanje tri lica, koja je postojala oko četiri godine, djelujući s ciljem učinjenja više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna preko tri godine ili teža kazna. Naime, istaknuto je da osnovanu sumnju protiv svih optuženih potvrđuju izjave svjedoka - sudija saslušanih u toku istrage, koji su detaljno opisali zbog čega su pojedine predmete uputili Upravi suda radi daljnjih provjera, te su od posebnog značaja izjave svjedoka - sudija N. A., S. V. i S. M. B. Kantonalni sud je istakao da iz izvoda iz matičnih knjiga umrlih pribavljenih iz matičnih ureda i izvoda iz IDDEEA baze podataka proizlazi da su određena lica među tuženim strankama i tužiocima preminula, te nisu nikako mogla potpisati dostavnice o prijemu pismena, niti dati punomoć optuženim advokatima da ih zastupaju. Navedeno je da iz shematskih prikaza telefonskih komunikacija između optuženih proizlazi da su svi u relevantnom periodu međusobno komunicirali telefonom. Kantonalni sud je naveo da je organizirana grupa na čijem čelu je bio I. H. imala svijest o zajedničkom djelovanju i ono što je izdvaja u odnosu na predmete optuženog E. H. i optuženu S. S. jeste korištenje različitih oblika počinjenja krivičnih djela, brojnost krivičnopravnih radnji, zloupotreba sistema automatske dodjele predmeta sudijama, podmićivanje službenika suda, preko daktilografa i pisarne do sudije, zloupotreba položaja ili ovlasti od strane CMS administratora i šefice Odjela za upravljanje predmetima Općinskog suda, kršenje zakona, a sve s ciljem pribavljanja koristi sebi i drugima.

10. Kantonalni sud je također naveo da je apelantica godinama honorarno radila kod optuženog I. H., na čijem je neformalnom platnom spisku bila. Opisano je da je apelantica u svojoj izjavi navela da su se u puno tužbi pojavljivale adrese iz Istočnog Sarajeva za koje je u toku istrage utvrđeno da su fiktivne. Potvrdila je da je u kancelariji bila pisaća mašina na kojoj je po nalogu optuženog I. H. kucala ugovore i druga pismena, te da je radila po diktatu i da je moguće da je otkucala i ugovore s datumima koji ne odgovaraju stvarnom vremenu njihovog sačinjavanja. U prilog osnovanoj sumnji posebno ukazuje činjenica da je apelantica navela da je tužbe kucala tako što je slušala ono što joj optuženi I. H. diktira, te je primijetila da se adrese koje se navode u uvodnom dijelu tužbe na kojima stanuju tuženi ponavljaju i da se radi o adresama koje su bile rukom napisane na jednom papiru koji se nalazio ispod tastature od kompjutera za stolom za kojim je sjedila u kancelariji optuženog I. H. Radilo se adresama: Alekse Šantića 35, Cara Lazara 8, Slavka Leovca broj 9, Otadžbinska 19, Obrada Popadića 42, Svetog Nikole 28, sve u Istočnom Sarajevu. Bilo je puno tužbi gdje su korištene ove adrese.

11. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza optužene B. H., kao i drugih dostavljenih dokaza, pojedinačno pobrojanih u optužnici, proizlazi da je priznala da je podešavala CMS sistem bez odobrenja predsjednice suda i da je to činila na molbu apelantice i optužene M. R., te da je zloupotrebom sistema dodjele predmeta predmete signirala u rad sudiji, da je apelantica novac preuzimala od optuženog I. H. i u dogovoru s njim, novac davala optuženoj T. J. kako bi predmet signirala u rad sudiji, optuženoj M. R., te da je optuženi I. H. novac u iznosu od po 1.000,00 KM davao apelantici koja je taj novac predavala optuženoj T. J. i koji je ona uzimala. Također proizlazi da je optužena T. J. u CMS sistem unosila tužbe koje bi joj apelantica donijela u sud tako što bi prethodno zatražila od optužene B. H. i dogovorila s njom da privremeno isključi automatsku dodjelu predmeta, tako što pojedinačno isključi sudije iz specijalizacije dodjele predmeta po stavci pravni osnov P-28-utvrđenje i uknjižba, a ostavi neisključenu opciju dodjele predmeta optuženoj sudiji M. R., a za to vrijeme, dok je sistem privremeno podešen na navedeni način, optužena T. J. je ručno evidentirala tužbe i unosila ih u CMS sistem, registrirajući kao imena podnosilaca dokumenata stranke čija su imena navedena u tužbi iako joj ta lica nisu predala tužbe jer se u dogovoru s apelanticom i optuženim I. H. izbjegavalo unošenje imena optuženog I. H. prilikom podnošenja tužbi. Na taj način je omogućeno da predmet bude dodijeljen u rad sudiji za koju su znali da je u dobrim odnosima s optuženim I. H. i te tužbe su zatim rješavane kao prioritetne. Iz istog također proizlazi da je optužena T. J. apelantici izdavala potvrdu o prijemu dokumenata koju je ova zatim odnosila u kancelariju kod optuženog I. H. kao dokaz da je završila posao signiranja predmeta optuženoj sudiji M. R.

12. Kantonalni sud je naveo da postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te da je krivičnim djelima pribavljena imovinska korist od optuženih u navedenim iznosima posebno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Abida Hodžića, te drugih dokaza dostavljenih uz optužnicu koji su veoma obimni. Kantonalni sud je utvrdio da su optuženi imali svijest o zajedničkom djelovanju u svojim grupama i znali su za druge pripadnike grupe/udruženja, što proizlazi iz presretnutih razgovora, komunikacije s istim sudskim dostavljačima, da su koristili isti obrazac ponašanja i činjenja krivičnih djela.

13. Dalje, s obzirom na to da se optuženim stavljaju na teret teška krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su počinjena u vezi sa službom koju obavljaju, s obzirom na brojnost krivično-pravnih radnji i krivičnih djela, te dugogodišnji kontinuitet činjenja od strane velikog broja optuženih, te vrstu krivičnih djela koja se stavljaju na teret optuženim, to je sud optuženim izrekao mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH iz razloga zaštite pravnog poretka kako optuženi ne bi ponovili krivično djelo ili na drugi način utjecali na ishod postupka. S tim u vezi je navedeno da okolnost kako su neke od optuženih suspendirali njihovi poslodavci, firme, organizacije, institucije i sl. nije od značaja u pogledu odlučivanja suda jer je suspenzija mjera koja se izriče u okviru radno-pravnog statusa, dok je odluka suda u pogledu navedenih mjera zakonom predviđena mjera za osiguranje prisustva optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka i nije vezana za odluku donesenu u pogledu radno-pravnog statusa.

14. Kantonalni sud je istakao i da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi optuženi mogli pobjeći ili skrivati se i pokušati izbjeći krivičnu odgovornost u krivičnom postupku koji slijedi jer im se na teret stavljaju teška krivična djela za koja su zaprijećene dugogodišnje kazne zatvora, pa je stoga prihvaćen prijedlog Tužilaštva za izricanje mjera zabrane napuštanja boravišta u granicama van kojih se optuženi ne smiju udaljavati, a kao u izreci, a na osnovu člana 140. st. 1. i 2. i člana 140b. stav 1. ZKPFBiH.

15. Odlučujući o žalbama apelantice i drugih optuženih, vijeće Kantonalnog suda je donijelo Rješenje broj 09 0 K 026343 17 Kv 11 od 5. juna 2017. godine kojim je sve žalbe odbilo kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je utvrdio da postojanje osnovane sumnje za apelanticu proizlazi iz brojnih dokaza, pobliže i detaljno obrazloženih u rješenju sudije za prethodno saslušanje. U pogledu ostalih opširnih žalbenih navoda branioca, vijeće je istaklo da oni nisu dovoljno konkretizirani i da su paušalni, te da ih stoga nije moglo ni ispitati.

IV.IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je također navela i povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su osporena rješenja nezakonita i arbitrarna jer ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, tj. o osnovanoj sumnji i posebnim razlozima koji u skladu sa zakonom moraju postojati kumulativno da bi se mogle izreći mjere zabrane. Također smatra da joj je povrijeđeno i pravo na žalbu jer je vijeće Kantonalnog suda ignoriralo njezine žalbene navode i nije otklonilo očigledne nezakonitosti o odlučnim činjenicama iz prvostepenog rješenja. U tom kontekstu, apelantica vrši analizu provedenih dokaza o kojima ima saznanje, uključujući navode da nije predočen bilo koji dokaz da je optuženoj T. J. predavala 1.000,00 KM. Apelantica navodi da iz osporenih rješenja proizlazi da se zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinila krivična djela za koja je optužena zasniva jedino na iskazima S. T. i V. L. koje su bile osumnjičene, ali su poslije dobile imunitet koji je ukinut odlukom Vrhovnog suda. Apelantica također navodi da prilikom donošenja osporenog rješenja nisu cijenjeni drugi dokazi koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu. Ističe da u osporenom prvostepenom ni drugostepenom rješenju nema individualne procjene ni u odnosu na apelanticu, kao ni u odnosu na druge optužene, kako bi to mogla ponoviti krivično djelo, niti individualizacije razloga zbog čega postoji opasnost od bjekstva. Apelantica navodi da je sudija za prethodno saslušanje optužnicu podignutu 18. maja 2017. godine, koja je napisana na 820 strana i uz koju su predočene desetine hiljada dokaza, potvrdio za manje od 24 sata, tj. 19. maja 2017. godine, te u tom smislu smatra da sudija za manje od 24 sata nije uspio pogledati optužnicu i dokaze, te ih realno cijeniti. Zbog očiglednih nezakonitosti u osporenim rješenjima kojim se krše apelanticina prava traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru i stavi van snage mjere zabrane ili da ih preinači do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. II.Odgovor na apelaciju

17. Tužilaštvo je navelo da je apelacija u potpunosti neosnovana jer je osnovana sumnja utvrđena potvrđivanjem optužnice, i to na osnovu dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, te da su netačni navodi izneseni u apelaciji da se osnovana sumnja zasniva isključivo na iskazu svjedoka kojim je dat imunitet. Istaknuto je da osnovana sumnja protiv apelantice proizlazi iz sudskih spisa u kojim je preduzimala nezakonite radnje pomažući organizatoru I. H. u kucanju fiktivnih adresa u tužbama, shematskih prikaza telefonskih komunikacija iz kojih proizlazi da je apelantica u relevantnom periodu komunicirala telefonom s optuženim T. J. i P. V., te da je bila dio mreže organizirane grupe kojom je rukovodio optuženi I. H. Ukazano je da su i drugi svjedoci saslušani u istrazi potvrdili da je apelantica bila daktilograf kod optuženog I. H. (izjave svjedoka S. K., G. K. i drugih), te da je imala specifičan odnos povjerenja s optuženim I. H. i P. V. Navedeno je da je apelantica, prema materijalnim dokazima i vlastitom priznanju, bila zaposlena u Kantonalnom sudu i paralelno, bez znanja svog poslodavca, obavljala privatnu praksu kod advokata - optuženog I. H. Iz navedenog proizlazi da postoje brojni dokazi o apelanticinom učešću u izvršenju krivičnog djela. Neosnovani su i ostali apelanticini prigovori vezano za izrečene mjere zabrane jer su u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi zakonski uvjeti za određivanje mjera zabrane, te je Kantonalni sud prilikom potvrđivanja optužnice i odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva za donošenje rješenja o mjerama zabrane postupao u skladu sa zakonom.

18. Kantonalni sud je naveo da je svojim rješenjem odbio sve žalbe podnesene protiv Rješenja broj 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017. godine, te da je u obrazloženju rješenja naveo razloge za takvu odluku. Istakao je da ostavlja na ocjenu Ustavnom sudu da donese odluku o podnesenoj apelaciji.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 140a. stav 1. tačka a) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, Član 140b. st. (1), (4),(5),(6) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavne rasprave - taj sudija odnosno predsjednik vijeća.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...].

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost

22. U vezi s apelanticinim navodima da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode.

23. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 92).

24. Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje, već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 4). Kućni pritvor se također smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije s vanjskim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode (vidi Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).

25. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantici izrečene osporenim rješenjima, da joj se zabranjuje preduzimanje određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti i da joj se zabranjuje napuštanje boravišta van granica Kantona Sarajevo, Ustavni sud nalazi da mjere zabrane napuštanja boravišta po svom sadržaju i posljedicama koje iz njih proizlaze, predstavljaju mjere ograničenja, a ne mjere lišenja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2307/15 od 22. decembra 2015. godine dostupna na www.ustavnisud.ba). Ovo pogotovo kada se uzme u obzir da teritoriju na kojoj je apelantici „dozvoljeno kretanje“ čini teritorija Kantona Sarajevo čija površina iznosi 1.277,3 km² (vidi http://zpr.ks.gov.ba). Dalje, Ustavni sud ukazuje da izrečene mjere zabrane obavljanja preduzimanje određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti mogu pokrenuti pitanje poštovanja nekih drugih ustavnih prava, ali budući da to apelantica nije pokrenula apelacijom, a obaveza Ustavnog suda je da ispituje samo navode iz apelacija, to Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u to pitanje.

26. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostale navode

27. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju osporava rješenje Kantonalnog suda od 5. juna 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 10. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, taj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju - pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

30. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

31. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

32. Ustavni sud napominje da, u skladu s praksom Evropskog suda, pravo na slobodu kretanja spada u derogativna prava, odnosno da su propisani izuzeci od navedenog prava, a koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. S tim u vezi Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.

33. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na apelanticu, kao i na ostala navedena lica, postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, a što je sud ispitao prije donošenja rješenja o mjerama zabrane. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a, Kantonalni sud je ispitao osnovanost zahtjeva u odnosu na optužene, uključujući apelanticu, i naveo dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo, a koji potkrepljuju osnovanu sumnju. Tužilaštvo je (i) u odnosu na apelanticu, također, navelo zašto smatra da su mjere zabrane potrebne, a sud je utvrdio da je izricanje mjera opravdano. Također, postojanje okolnosti da se izreknu mjere zabrane, prema ocjeni suda, dokazano je dostavljenim materijalnim dokazima, kao i načinom učinjenja krivičnih djela za koje se apelantica osnovano sumnjiči, na način koji je sud opisao. Kantonalni sud je također naveo da su sve predložene mjere zabrane neophodne. Kantonalni sud je također ispitao apelanticinu žalbu i njezine navode koji su skoro identični apelacionim navodima, ali nije našao da je žalba osnovana, za šta je dao kratko i jasno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantici izrečene u skladu sa zakonom.

34. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li su mjere zabrane koje su apelantima izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.

35. U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane koje su izrečene apelantici posljedica postupka koji se vodi protiv apelantice kao optužene osobe (i ostalih optuženih lica), da je predmet u pretpretresnoj fazi i da sud je ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, što je obrazložio. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te one ne predstavljaju pretjeran teret za apelanticu u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane koje su određene rješenjem Kantonalnog suda (do pravomoćnosti presude u ovoj krivičnoj stvari), postoji obaveza njihovog preispitivanja svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu dalju opravdanost i ukinuti ih čim nađe da za njih više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelanticinog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, ističući da korištenje pravnih lijekova u konkretnom sudskom postupku nije rezultiralo na očekivani način.

38. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na slobodu kretanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja od 22. maja 2017. godine. Ustavni sud smatra da činjenica da apelanticina žalba nije rezultirala apelanticinim uspjehom, to jest da je njezina žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da ne postoje ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelanticinog prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su osporena rješenja jasna i obrazložena, te kada je sud naveo da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz prikupljenih dokaza, kao i dao jasne razloge za neophodnost izricanja mjera zabrane.

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja, imajući u vidu da je apelantica imala mogućnost i da je izjavila žalbu koju je ispitalo vijeće Kantonalnog suda.

41. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3133/17 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio