Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-266/15 (M. K.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Troškovi postupka
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-266/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-266/15, rješavajući apelaciju Matije Križanac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Matije Križanac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 005452 14 Rsž od 20. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Matija Križanac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Rs 005452 14 Rsž od 20. novembra 2014. godine.
2. Apelantica je tužbom 30. novembra 2012. godine protiv tuženih Vlade Kantona 10, Ministarstva nauke, prosvjete, kulture i sporta Livno i OŠ Ivan Mažuranić iz Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tuženi) pokrenula radni spor radi isplate neisplaćene plaće za period od 1. februara do 5. marta 2012. godine, uplate svih doprinosa na platu, isplate kamata na taj iznos, tražeći istovremeno i naknadu troškova postupka.
3. Presudom Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 Rs 005452 12 Rs od 28. maja 2014. godine tuženi su obavezani da apelantici solidarno isplate zakonsku zateznu kamatu obračunatu na isplaćeni novčani iznos plaće od 721,40 KM počev od 29. februara 2012. godine do 6. marta 2013. godine , te troškove parničnog posupak u iznosu od 280,80 KM, sve preciznije navedeno u izreci presude.
4. U vezi s troškovima postupka Općinski sud je naveo da je punomoćnik apelantice tražio isplatu troškova u ukupnom iznosu od 1.263,00 KM. U vezi s tim Općinski sud je naveo da nije sporno da je apelantica podnijela tužbu radi potraživanja iz radnog odnosa 30. novembra 2012. godine i da je nakon podnošenja tužbe 6. marta 2013. godine drugotuženi apelantici isplatio traženo novčano potraživanje. Shodno tome Općinski sud je zaključio da je isplata potraživanja uslijedila nakon podnošenja tužbe iz čega proizlazi da je apelantica morala podnijeti tužbu da bi zaštitila svoja prava iz radnog odnosa, a kako je u postupku apelanticu zastupao advokat to je ona imala opravdane troškove. Dakle, kako je istakao Općinski sud, kako su tuženi u konkretnom slučaju dali povod za podnošenja tužbe jer su dug prema apelantici isplatili u daljnjoj fazi predmetnog postupka na način da su uplatili tužbom traženo novčana potraživanje, shodno tome dužni su da nadoknade i troškove koji su bili potrebni radi vođenja postupka, sve u skladu sa članom 387. stav (1) ZPP-a. Općinski sud je još naveo da je odlučujući o troškovima postupka imao u vidu vrijednost spora i uspjeh u parnici zaključivši da su tuženi dužni da apelantici namire troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice i to troškove vezane za sastav tužbe u iznosu od 240,00 KM, uvećane za PDV, što ukupno iznosi 280,00 KM. Shodno tome Općinski sud je primjenom odredaba člana 387. stav 1., člana 386. stav 2. i člana 396. sve iz ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova postupka za rad advokata o troškovima postupka odlučio kao u izreci presude.
5. Odlučujući o žalbi apelantice u odnosu na visinu dosuđenih troškova postupka Kantonalni sud je Presudom broj 68 2 Rs 005452 14 Rsž od 20. novembra 2014. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu žalbenih prigovora u vezi s visinom dosuđenih troškova zaključio da su istaknuti prigovori neutemeljeni. U tom pravcu se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 387. stav 1. ZPP-a koja propisuje da sud prilikom odlučivanja koji će se troškovi naknaditi stranci uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. U konkretnom slučaju, kako je istakao Kantonalni sud, imajući u vidu vrijednost spora i uspjeh u parnici apalantica ima pravo na naknadu troškova postupka koji obuhvataju troškove sastava tužbe uvećane za iznos PDV-a, što ukupno iznosi 280,00 KM. Shodno navedenom, budući da ukupni troškovi postupka koji apelantici pripadaju iznose 280,00 KM, jer su tuženi dali povod za podnošenje tužbe budući da je tužbom traženo potraživanje isplaćeno tek nakon podnošenja tužbe u daljnjoj fazi postupka to je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je u smislu člana 386. stav 2. ZPP-a obavezao tužene da solidarno isplate dosuđene troškove postupka u iznosu koji je pravilno utvrdio prvostepeni sud.
7. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema ocjeni apelantice drugostepeni sud nije obrazložio zašto je potvrdio stav prvostepenog suda koji je troškove postupka proizvoljno odmjerio. U tom pravcu apelantica se poziva na odredbe ZPP-a i to član 383. i član 386. stav (1) za koje smatra da su primjenjive u njenom slučaju, pri čemu tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 387. stav (1) ZPP-a. Apelantica navodi da je postojao razlog za vođenje postupka jer su tuženi tokom postupka osporavali njeno pravo na isplatu potraživane naknade. U vezi s kršenjem prava na imovinu apelantica se pozvala na odluku Ustavnog suda broj AP-2422/07 za koju smatra da je primjenjiva i u njenom slučaju. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njenog prava na imovinu, te da se odluka Kantonalnog suda ukine i tom sudu naloži da donese novu odluku u skladu sa pravom na imovinu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili relevantne odredbe ZPP-a koje se odnose na troškove postupka, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U vezi s ključnim apelacionim prigovorima kojima apelantica osporava stav redovnih sudova o visini dosuđenih troškova jer su joj priznati samo neophodni troškovi postupka, a ne svi traženi troškovi, shodno opredijeljenom troškovniku apelantičinog punomoćnika, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud primjenom odredbe člana 387. stav (1) ZPP-a apelantici priznao samo troškove vezano za podnošenje tužbe za koje je ocijenio da su bili neophodni, a takav stav je u cijelosti podržao Kantonalni sud. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za takav stav u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Usto, Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja uzeo u obzir i sopstvenu praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP-340/15 od 7. juna 2016. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
13. U vezi s pozivanjem apelantice na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu broj AP- 2422/07 od 11. novembra 2009. godine Ustavni sud smatra da nije primjenjiva u predmetnom slučaju jer je u citiranoj odluci bila sporna primjena člana 386. stav (2) ZPP-a u situacija kada je stranka u cijelosti uspjela u postupku, a sud bez jasnog obrazloženja odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, što evidentno nije bio slučaj u konkretnom predmetu.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman