Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1052/17 (S. V.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1052/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1052/17, rješavajući apelaciju Steve Vojnovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stevo Vojnović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 044876 16 Gž od 3. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stevo Vojnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 17. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 044876 16 Gž od 3. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant isplatiti tužitelju („Toplana“ a.d. Banjaluka) određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke se navodi, između ostalog, da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu apelant, na ime duga za isporučenu toplotnu energiju, za period od 1. novembra 2005. godine do 31. jula 2006. godine, isplati određeni novčani iznos. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činejnično stanje na koje je pravilno primjenio materijalno pravo i dao valjane razloge koje prihvata i taj sud. Naime, u obrazloženju prvostepene presude je prije svega konstatovano da je među strankama sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja i da li je tužitelj isporučivao apelantu toplotnu energiju potrebne količine i kvaliteta, odnosno da li je postupao u skladu sa Opštim i tehničkim uslovima za isporuku toplotne energije Toplane (u daljnjem tekstu: Opštih i tehničkih uslova) i da li je tuženi u obavezi da plati dug koji tužilac potražuje. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da se na potraživanja naknade za isporučenu toplotnu energiju primjenjuje jednogodišnji rok zastarjelosti shodno odredbi člana 378. stav 1. tačka

1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO). Kako je prijedlog za izvršenje, koji se podnošenjem prigovora smatra tužbom, podnesen 22. novembra 2006. godine, a potraživanje se odnosi na isplatu duga za period od 1. novembra 2005. do 31. jula 2006. godine, to je prvostepeni sud zaključio da je neosnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja. U obrazloženju je dalje navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da tokom postupka apelant nije dokazao da je u periodu koji se odnosi na račune koji su predmet tužbenog zahtjeva podnosio tužitelju pisani prigovor na kvalitet isporučene toplotne energije, shodno članu 44. Opštih i tehničkih uslova za isporuku toplotne energije. Osim toga, u obrazloženju prvostepene presude navedeno je da odredbom člana 27. Opštih i tehničkih uslova propisano da potrošač može da podnese zahtjev za raskid ugovora o isporuci energije u pismenom obliku sa otkaznim rokom od 30 dana prije početka grijne sezone, kao i da je Toplana dužan da prihvati raskid ugovora po isteku otkaznog roka. Dalje je konstatovano da odredba člana 46. istih uslova propisuje da stambeni potrošači mogu pismenim putem reklamirati kvalitet grijanja, da je Toplana obavezna da u roku od tri dana izvšiti mjerenje temperature u nedovoljno grijanim prostorijama. Dalje je navedeno da se podaci o izvšenom mjerenju unose u propisani obrazac koji potpisuju predstavnik Toplane i potrošač, te da ukoliko se mjerenjem ustanovi da određena prostorija nije dovoljno grijana, a uzrok je nedovoljna isporuka toplotne energije od strane Toplane, to predstavlja osnov za bonifikaciju. Naime, tokom postupka utvrđeno je da apelant u spornom periodu (tokom 2005. godine i 2006. godine) nije na navedeni način reklamirao kvalitet grijanja i izvršeni obračun, niti je podnio zahtjev za isklučenje sa sistema centralnog grijanja u tom periodu,pa je prvostepeni sud zaključio da se smatra da je tužitelj uredno vršio isporuku toplotne energije u apelantovom stanu i da se apelant saglasio sa obavezom isplate duga tužitelju po ovom osnovu. Prvostepeni sud ukazao je na odredbe člana 123., a u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), kojima je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku, te ukoliko na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prema tome, prvostepeni sud je konstatovao da je teret dokazivanja činjenice da je u spornom periodu tražio isključenje sa sistema centralnog grijanja i da kvalitet grijanja nije bio na zadovoljavajućem nivou, bio na apelantu, ali da apelant nije dokazao navedeno.

Apelacioni navodi

3. Iz navoda predmetne apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredi u suštini, argumentira tvrdnjama da je Okružni sud bezuslovno prihvatio sve navode prvostepenog suda koji je pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise, kao i da je tužba podnesena neblagovremeno i da je nastupila zastara potraživanja.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključili da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao da je u spornom periodu tražio isključenje sa sistema centralnog grijanja i da kvalitet grijanja nije bio na zadovoljavajućem nivou, slijedom čega su i odlučili kao u dispozitivu svojih odluka. Dovodeći u vezu odredbe čl. 123. i 126. ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1052/17 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio