Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1507/17 (A. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1507/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1507/17, rješavajući apelaciju Ankice Kosić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ankica Kosić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 114574 16 Gž od 2. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ankica Kosić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žepča, koju zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Žepča, podnijela je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 114574 16 Gž od 2. februara 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena Federacija Bosne i Hercegovine obaveže da joj "na ime regresa uplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje" isplati određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizilazi da je apelantica bila zaposlenica ILZO „Mahnjača“ d.d. Žepče, na čijom imovinom je otvoren stečajni postupak, ali i da nakon okončanja stečajnog postupka apelantici nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od januara 1997. do 2007. godine u ukupnom iznosu od 8.360,39 KM. Kantonalni sud je, također, istakao da je apelantica, kako bi ostvarila pravo na mirovinu, 2013. godine sama izvršila uplatu navedenog iznosa na ime doprinosa, ali da se nije obraćala nadležnom organu uprave za inspekcijski nadzor kako bi ostvarila svoje pravo na uplatu doprinosa. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je apelantica, u skladu sa odredbama člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, imala mogućnost da se u vezi sa svojim pravom obrati nadležnoj Poreskoj upravi koja bi izvršila inspekcijski nadzor nad apelantičinim ranijim poslodavcem kao poreskim obveznikom, kao i da pokrene postupak naplate doprinosa, ali da to apelantica nije učinila, nego je vodila postupak za naplatu potraživanja iz radnog odnosa na ime plaća, koja prava su joj priznata pravomoćnom kolektivnom presudom. Osim toga, prema stajalištu Kantonalnog suda, nema osnova da se u konkretnom slučaju primijene odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima i da se apelantici dosudi naknada štete, jer apelantica nije dokazala da je radnjama tužene nastala za nju šteta. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da organ uprave tužene nije propustio da primijeni Zakon o poreznoj upravi budući da je 2006. godine Porezna uprava- Kantonalni porezni ured Zenica donio rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate protiv poreznog obveznika ILZO „Mahnjača“ d.d. Žepče radi naplate porezne obaveze, između ostalog, i za doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje te da je navedena potraživanja tužena prijavila i u stečajnom postupku. Kantonalni sud je zaključio da sama činjenica da tužena nije izvršila prinudnu naplatu spornih doprinosa od apelantičinog poslodavca, nije sama po sebi dokaz postojanja odgovornosti tužene u konkretnom slučaju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o poreznoj upravi. Apelantica smatra da je tužena u konkretnom slučaju bila dužna poduzeti mjere u cilju prinudne naplate doprinosa za apelanticu i na taj način joj omogućiti da ostvari svoje pravo na mirovinu, a budući da tužena to nije učinila, bila je prinuđena da sama izvrši uplatu doprinosa usljed čega je pričinjena šteta za koju je odgovorna tužena.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1507/17 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio