Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1556/17 (Š.Š.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1556/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017 godine, u predmetu broj AP-1556/17, rješavajući apelaciju Š. Š., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Š. Š.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 Rs 019229 14 Rev od 19. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Š. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnio je 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 Rs 019229 14 Rev od 19. januara 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu, te da se tuženi Tvornica cementa d.d. Kakanj obaveže da apelanta vrati na radno mjesto viljuškariste, na kojem je radio prije otkaza, te da mu isplati neisplaćene plaće i uplati doprinose za period od 1. aprila 2011. godine do povratka na posao.

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da prema činjenicama koje su utvrđene pred nižestepenim sudovima, proizlazi da je apelant radio kod tuženog na radnom mjestu viljuškariste, da mu je otkazan ugovor o radu na temelju člana 88. Zakona o radu zbog teže povrede radne obaveze (jer je utvrđeno da je apelant u cilju pribavljanja imovinske koristi na štetu tuženog izvršio utovar robe bez pratećih naloga, odnosno da je otuđio imovinu tuženog). Takođe, da proizlazi da je apelantov neposredni rukovodilac podnio prijavu ovlaštenom licu tuženog radi pokretanja postupka otkaza ugovora o radu, kao i da je apelantu u toku tog postupka omogućeno da iznese svoju odbranu na način da je tuženom dostavio svoju pismenu izjavu u kojoj je iznio svoju odbranu. Vrhovni sud je istakao da, suprotno navodima apelanta u reviziji, nižestepeni sudovi su dali dovoljno jasno obrazloženje i razloge o odlučnim činjenicama koje su poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, te da su sudovi naveli dovoljne i razumljive razloge kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pa ne stoje apelantovi navodi da su presude nižestepenih sudova zahvaćene povredom relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi povrijedio odredbe člana 64. Zakona o radu jer je apelantu otkazao ugovor o radu dok je bio zdravstveno nesposoban, odnosno da je u vrijeme njegove privremene nesposobnosti za rad donesena odluka o pokretanju postupka za otkaz ugovora o radu, budući da apelant nije ničim dokazao da je obolio od profesionalne bolesti, niti da je u sporno vrijeme uopće bio na bolovanju, kao i da ga je tuženi prisilio na davanje izjave za vrijeme bolovanja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu uzete u obzir ili su pogrešno cijenjene odlučne činjenice, a naročito činjenica da je u vrijeme otkaza ugovora bio zdravstveno nesposoban, što je rezultiralo pogrešnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o radu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o radu u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1556/17 (Š.Š.) | Sudska praksa | Aktio