Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2385/15 (N. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2385/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2385/15, rješavajući apelaciju Nermine Mahmutbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nermine Mahmutbegović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020936 16 Rsž 2 od 15.

augusta 2016. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Nermini Mahmutbegović, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici Nermini Mahmutbegović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermine Mahmutbegović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020936 14 Rsž od 26. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020936 10 Rs od 26. augusta 2013.

godine, u odbijajućem dijelu, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1.

Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nermina Mahmutbegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 12. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020936 14 Rsž od 26. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020936 10 Rs od 26. augusta 2013. godine, te dužine trajanja predmetnog postupka.

2. Apelantica je 26. septembra 2016. godine dopunila apelaciju na način da je osporila dužinu trajanja predmetnog postupka koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020936 16 Rsž 2 od 15. augusta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 14. septembra 2016. godine do 28. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. septembra 2016. godine do 4. augusta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020936 10 Rs od 26. augusta 2013. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, pa je prvim stavom izreke odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime manje obračunate i isplaćene plaće, i to za period od 1. januara 2008. godine do 31. maja 2010. godine, isplati naknadu u iznosima bliže opisanim u izreci presude sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, da joj na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu isplati iznos bliže naveden u izreci presude, kao i da joj na ime manje obračunate i isplaćene naknade za topli obrok za period od 1. jula 2009. godine zaključno sa 31. majem 2010. godine isplati iznos bliže naveden u izreci presude sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Drugim stavom izreke te presude tužena je obavezana da kod Federalnog zavoda za PIO Mostar - Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) u apelanticinu korist izvrši uplatu iznosa bliže navedenog u izreci presude, i to na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za PIO za period od 1. januara 2008. godine do 31. maja 2010. godine, dok je višak tužbenog zahtjeva preko potraživanog iznosa na ime uplate doprinosa za PIO odbijen.

8. Konačno, trećim stavom izreke te presude obavezana je apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka.

9. Općinski sud je tokom postupka ocijenio da među strankama nije sporno da je apelantica bila zaposlenica kod tužene, i to na radnom mjestu viši samostalni referent za pravne poslove, ali da je sporan osnov obračuna i isplate razlike plaća, doprinosa za PIO, toplog obroka i regresa za utuženi period.

10. Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom, između ostalih, nalaze i mišljenje vještaka ekonomske struke, odnosno dopune tih nalaza (od 6. marta i 17. juna 2011. godine, 17. decembra 2012. godine i 6. augusta 2013. godine) na osnovu kojih su prikazane različite obračunske varijante manje obračunatih i isplaćenih plaća i neobračunatih i neuplaćenih doprinosa za PIO, primjenjujući odredbe Kolektivnog ugovora (prva varijanta), Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama, druga varijanta), zaključka Vlade FBiH (treća varijanta), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor, četvrta varijanta) i sporazuma zaključenog između tužene i sindikalne organizacije tužene (peta varijanta).

11. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 2. Pravilnika o plaćama, za koji nije sporno da se primjenjivao u utuženom periodu, bilo propisano da se vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje množenjem osnovice za obračun plaće sa koeficijentima koji su utvrđeni Pravilnikom i da to čini osnovnu plaću, a da je osnov za plaću iznos od 70% prosječne ostvarene plaće u Federaciji BiH u posljednjem mjesecu koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koji se plaća isplaćuje pod uvjetom da priliv sredstava u budžetu bude planiran, a ukoliko priliv bude manji od planiranog, osnov za plaću će biti 70% od utvrđenog iznosa. Osim toga, Općinski sud je istakao da je sporazumom zaključenim između tužene i sindikalne organizacije tužene sindikalna organizacija tužene dala saglasnost da se plaće službenicima i namještenicima isplaćuju prema članu 2. Pravilnika o plaćama (platna osnovica). Općinski sud je, na osnovu provedenog dokaznog postupka, ocijenio da je neosnovan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu na ime manje obračunate i isplaćene plaće, jer je svoj tužbeni zahtjev neosnovano temeljila na odredbama Pravilnika o plaćama, odnosno drugoj varijanti - iskazanoj u osnovnom nalazu i mišljenju vještaka, budući da je vještak do razlike u plaći došao primjenom 70 % od osnove prosječne mjesečne plaće, a ne na način kako je trebalo, odnosno osnovice za obračun plaća u visini od 70 % od 70 % najniže plaće u Federaciji BiH. Međutim, Općinski sud je priznao apelantici potraživanje na ime obaveznih doprinosa, budući da je vještak nalazom utvrdio da postoji manjak na ime neobračunatih i neuplaćenih doprinosa za PIO.

12. Nadalje, Općinski sud je na osnovu provedenog vještačenja utvrdio da je tužena apelantici isplatila manji regres za 2009. godinu, ali da je vještačenjem utvrđeno da je tužena deficitarno poslovala od 2007. godine iz čega proizlazi da tužena nije bila dužna da isplaćuje ovu vrstu naknada u takvoj situaciji, u smislu odredbe člana 19. Općeg kolektivnog ugovora kojom je propisano da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne netoplaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa pod uvjetom da poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.

13. Općinski sud je ocijenio da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva u odnosu na potraživanja na ime neisplaćenog i manje isplaćenog toplog obroka, budući da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužena apelantici isplatila iznose na ime toplog obroka koji su veći od onih propisanih Općim kolektivnim ugovorom.

14. Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Rs 020936 14 Rsž od 26. februara 2015. godine djelimično uvažio žalbe tužene i apelantice, te prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženu da apelantici isplati na ime razlike plaće za period januar-mart 2008. godine i juni-oktobar 2008. godine iznos bliže naveden u izreci presude, i to na pojedine iznose sa zakonskom zateznom kamatom na način bliže naveden u izreci te presude, kao i da u njenu korist na dosuđene iznose razlike plaća uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu bliže navedenom u izreci te presude. Nadalje, Kantonalni sud je obavezao tuženu da apelantici na ime razlike regresa za 2009. godinu isplati iznos, također bliže naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, da na ime razlike naknade za ishranu (topli obrok) isplati iznos bliže naveden u izreci presude, i to na pojedine iznose sa zakonskom zateznom kamatom na način bliže naveden u izreci te presude.

15. Istom presudom potvrđena je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu za tražene razlike plaća preko dosuđenog iznosa, bliže navedenog u izreci presude, do traženog iznosa za period januar-mart 2008. godine i juni-oktobar 2008. godine, u odbijajućem dijelu za tražene razlike plaća u iznosu bliže navedenom u izreci presude za period novembar-decembar 2008. godine i septembar 2009. godine - maj 2010. godine sa kamatama, kao i u odbijajućem dijelu u iznosu bliže navedenom u izreci presude za tražene doprinose na te tražene razlike plaća.

16. Također, istom presudom prvostepena presuda je ukinuta u odbijajućem dijelu za tražene mjesečne razlike plaća u ukupnom iznosu od 6.916,70 KM za period april-maj 2008. godine i januar-august 2009. godine sa pripadajućim kamatama na taj iznos, kao i u odbijajućem dijelu u iznosu od 2.326,60 KM za tražene doprinose za isti period na te tražene razlike plaća, te u dijelu odluke o troškovima postupka i u ukinutom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

17. Kantonalni sud je naveo da je osnovan apelanticin žalbeni navod da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da joj ne pripada tražena razlika toplog obroka i regresa, u skladu sa odredbama čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama, jer iz sadržine navedenih odredaba proizlazi da su ta prava za apelanticu povoljnija u odnosu na način kako su uređena odredbama čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju treba da se primijene odredbe Pravilnika o plaćama, a ne odredbe Općeg kolektivnog ugovora, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da, suprotno rezoniranju prvostepenog suda, apelantici pripada pravo na isplatu iznosa navedenih u izreci te presude, na ime razlika toplog obroka i regresa, zbog čega je apelanticina žalba u ovom dijelu osnovana.

18. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da apelantici, u smislu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, pripada pravo na uplatu doprinosa u iznosu bliže navedenom u izreci presude, i to na dosuđene razlike plaća, a ne u dosuđenom iznosu, kako je to pogrešno dosudio prvostepeni sud. Također, Kantonalni sud je dosudio apelantici i tražene kamate na mjesečne iznose plaća u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

19. U dijelu u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike manje obračunatih i isplaćenih plaća preko dosuđenog iznosa bliže navedenog u izreci presude za period januar-mart 2008. godine i juni-oktobar 2008. godine, kao i u odbijajućem dijelu za tražene razlike plaće za period novembar-decembar 2008. godine i septembar 2009. godine - maj 2010. godine, Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovane apelanticine žalbene navode, istakavši da se ne mogu prihvatiti kao pravilne njene tvrdnje i shvatanja o načinu primjene Pravilnika o plaćama. Naime, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 2. stav 3. Pravilnika o plaćama kojim je propisano da je osnov za plaću 70% prosječne ostvarene plaće u Federaciji BiH u posljednjem mjesecu koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, i to pod uvjetom da priliv sredstava u budžetu bude planiran, a ukoliko priliv u budžetu bude manji, osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa, što proizlazi i iz sadržine sporazuma zaključenog između načelnika tužene i Sindikalne organizacije tužene od 19. decembra 2002. godine.

20. Imajući u vidu da iz dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je tužena poslovnu 2007, 2008. i 2009. godinu završila sa deficitom, pri čemu apelantica nije dokazala da je bio planiran priliv sredstava u budžetu u 2010. godini, a posebno kada se ima u vidu visina iskazanog deficita za prethodne godine, to je, suprotno sadržini odredbe člana 2. stav 3. Pravilnika o plaćama i navedenog sporazuma, vještak izvršio obračun plaće i naknade plaće za utuženi period u iznosu bliže navedenom u izreci presude (druga varijanta) na kojoj je apelantica temeljila svoj tužbeni zahtjev. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju osnov za plaću mogao je biti 70% od 70% od utvrđenog iznosa, kako je to propisano članom 2. stav 3. Pravilnika o plaćama i kako je to za navedeni period i obračunao vještak ekonomske struke (peta varijanta), tako da apelantici pripada dosuđeni iznos, a ne iznos koji je tražila.

21. Također, Kantonalni sud je naveo da su neprihvatljivi apelanticini žalbeni navodi koji se svode na tvrdnje da joj pripada pravo na povećanje plaće za svaku godinu radnog staža za 0,6%, a ne 0,5%. Naime, tužbeni zahtjev za tražene razlike plaća apelantica temelji na Pravilniku o plaćama, kojim je propisano da se naknada na ime minulog rada obračunava sa njenim uvećanjem za svaku godinu po 0,5% radnog staža, pa se u konkretnom slučaju treba primijeniti Pravilnik o plaćama, zbog čega nije ni moguće tražiti kombinaciju parametara za obračun apelanticine plaće iz Pravilnika o plaćama i Općeg kolektivnog ugovora.

22. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se osnovano dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude u odbijajućem dijelu za tražene razlike plaća u iznosu bliže navedenom u izreci te presude, budući da su u tom dijelu prilikom njenog donošenja počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje su utjecale na njenu pravilnost i zakonitost, u smislu člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je u tom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. Također, Kantonalni sud je naveo da nije pravilna, niti na zakonu zasnovana ni odluka u odbijajućem dijelu za tražene doprinose za isti taj period, jer su traženi doprinosi akcesorno pravo koje zavisi od odluke za tražene razlike plaća, niti je pravilna i na zakonu zasnovana odluka u odbijajućem dijelu za tražene kamate na mjesečne razlike plaća za navedeni period, jer kamate kao sporedno potraživanje dijele sudbinu glavnog potraživanja, pa je prvostepena presuda ukinuta i u tom dijelu i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

23. Iz stanja spisa proizlazi da je Vrhovni sud Rješenjem broj 33 0 Rs 020936 15 Rev od 17. novembra 2015. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju tužene izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda od 26. februara 2015. godine, istakavši da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude u pravomoćno dosuđujećem dijelu ne prelazi imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP, kao i da u konkretnom slučaju nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP.

24. U međuvremenu je Općinski sud Presudom broj 33 0 Rs 020936 15 Rs 2 od 30. septembra 2015. godine odbio u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime manje obračunatih i isplaćenih plaća za period april-maj 2008. godine isplati iznos bliže naveden u izreci te presude, kao i da kod Službe u apelanticinu korist izvrši uplatu neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za PIO za period april-maj 2008. godine. Istom presudom je obavezana tužena da apelantici nadoknadi troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

25. Kantonalni sud je Rješenjem broj 33 0 Rs 020936 16 Rsž 2 od 15. augusta 2016. godine odbio žalbe apelantice i tužene i prvostepenu presudu od 30. septembra 2015. godine u dijelu odluke o troškovima postupka potvrdio.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelantica smatra da joj je prvostepenom i drugostepenom presudom u odbijajućem dijelu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (opća zabrana diskriminacije). Apelantica je ukratko opisala hronologiju predmetnog parničnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakla da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud odbili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje razlike manje obračunate i isplaćene plaće bez pravno valjanih argumenata, čime je povrijeđeno pravo na fer i pravično suđenje zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom. Navode o diskriminaciji apelantica argumentira time što je Kantonalni sud na suprotan način odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva iako se radi o identičnim pravnim stvarima. Naime, Presudom Kantonalog suda broj 33 0 P 010584 12 Gž od 11. novembra 2013. godine tužiteljima su dosuđene razlike na ime manje obračunatih i isplaćenih razlika plaća, dok je odbijen isti apelanticin zahtjev.

27. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelantica je istakla da je 3. juna 2010. godine podnijela tužbu, a da u vrijeme podnošenja apelacije postupak nije okončan u cijelosti iako se u konkretnom slučaju radi o parnici iz radnih odnosa (član

420. ZPP).

28. Apelantica je u dopuni apelacije istakla da je predmetni postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 15. augusta 2016. godine, te da, u skladu s tim, povećava iznos potraživane naknade nematerijalne štete od 1.800,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je naveo datum kada je zaprimio konkretni predmet i kada je donio rješenje kojim je odlučio o izjavljenoj reviziji.

30. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te da je presuda od 26. februara 2015. godine zakonita i pravilna. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelacione navode u pogledu dužine trajanja predmetnog postupka smatra neosnovanim, zbog čega je predložio da se apelacija odbije.

31. Općinski sud je naveo da je predmetni postupak pokrenut 3. juna 2010. godine, da je 16. jula 2010. godine zaprimio odgovor na tužbu tužene, nakon čega je zakazao pripremno ročište za 21. decembar 2010. godine, kada je i održano. Nadalje, Općinski sud je naveo da je glavna rasprava zakazana i odgađana u osam navrata na prijedlog stranaka (9. marta, 19. maja, 28. juna, 26. septembra 2011. godine, 7. februara, 5. septembra, 31. oktobra 2012. godine i 24. maja 2013. godine) i konačno održana i zaključena 26. augusta 2013. godine. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u konkretnom predmetu postupao u skladu sa članom 10. ZPP i članom 6. Evropske konvencije, vodeći računa o procesnim načelima, posebno načelu ekonomičnosti postupka. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

32. Tužena je navela da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, te da u cijelosti ostaje kod navoda koje je isticala tokom postupka. U pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, tužena je istakla da kao stranka u postupku nije mogla utjecati na dužinu trajanja prvostepenog i drugostepenog postupka, te da se predmeti pred sudovima rješavaju u skladu sa planom rješavanja predmeta na koje nema utjecaj. Također je istakla da je visina naknade nematerijalne štete paušalno postavljena i da nije ničim dokazana, pa je predložila da Ustavni sud podnesenu apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

34. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. decembra 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. st. 2. i 3.

Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.

Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u FBiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu bude planirani, a ukoliko priliv u budžetu budu manji, osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.

Član 35.

Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.

Član 36.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020936 14 Rsž od 26. februara 2015. godine

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je tužena izjavila reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020936 14 Rsž od 26. februara 2015. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku prvobitno osporena Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020936 14 Rsž od 26. februara 2015. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020936 14 Rsž od 26. februara 2015. godine u odbijajućem dijelu protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

Dopustivost apelacije u odnosu na „suđenje u razumnom roku“ u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020936 16 Rsž 2 od 15.

augusta 2016. godine

38. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva iako je predmetni postupak okončan nakon podnošenja apelacije Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020936 16 Rsž 2 od 15. augusta 2016. godine, budući da apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelantica pobija prvostepenu i drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (opća zabrana diskriminacije).

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Suđenje u razumnom roku

43. U odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 3. juna 2010. godine i da je postupak okončan nakon podnošenja apelacije Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020936 16 Rsž 2 od 15. augusta 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao više od šest godina, od čega je pred prvostepenim sudom trajao tri godine i dva mjeseca, pred drugostepenim jednu i po godinu, dok je revizioni postupak okončan u relativno kratkom vremenu, odnosno nakon osam mjeseci. Budući da je drugostepeni sud u jednom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i vratio je tom sudu na ponovno suđenje, prvostepeni sud je u relativno kratkom roku donio presudu, odnosno nakon sedam mjeseci, koju je potvrdio drugostepeni sud rješenjem nakon 10 mjeseci. Pri tome Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku iz radnih odnosa u kojem su sudovi, u skladu sa odredbom člana 420. ZPP, dužni uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja. Također, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem je apelantica prema tuženoj istakla više tužbenih zahtjeva, te da se, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o relativno složenom postupku. Osim toga, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa koje tužena nije isplatila apelantici, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu.

44. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je postupak pretjerano dugo trajao, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

45. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine, st. 89-98, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

46. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15. Zbog istih razloga, i ova odluka također se dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 4101/15 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenih apelanata, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, solidarno plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje-primjena prava

50. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da su u svojim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

51. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

52. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

53. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

54. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku donio presudu kojom je, između ostalog, potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu za tražene razlike plaća, kao i u odbijajućem dijelu za tražene doprinose na te tražene razlike plaća. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi kako je vještak, suprotno sadržini odredbe člana 2. stav 3. Pravilnika o plaćama i navedenog sporazuma, izvršio obračun plaće i naknade plaće za utuženi period na način što je kao osnovicu za obračun plaće uzeo 70% prosječno ostvarene plaće u Federaciji BiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen, u odnosu na mjesečnu plaću za koji se plaća isplaćuje, umjesto osnova za plaću od 70% od utvrđenog iznosa, budući da je tužena u utuženom periodu imala manji priliv sredstava u budžetu. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.

55. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je, shodno tome, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelacija neosnovana.

Pravo na imovinu

56. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa pošto je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Zabrana diskriminacije

57. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

58. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

59. Iako apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da joj je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

60. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda. Naime, apelantica je navela da je Kantonalni sud u Presudi broj 33 0 P 010584 12 Gž od 11. novembra 2013. godine zauzeo drugačiji pravni stav kada je tužiteljima dosudio razlike na ime manje obračunatih i isplaćenih razlika plaća. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, jer prvostepeni sud nije primijenio odredbe Pravilnika o plaćama, odnosno i u toj presudi su primijenjene odredbe Pravilnika o plaćama tužene, kao i u osporenoj presudi, s tim da su u osporenoj presudi sporne apelanticine tvrdnje i shvatanja o načinu primjene tog pravilnika. Iz navedenog, dakle, proizlazi da se ne radi o identičnim situacijama, tako da Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Zabrana zloupotrebe prava

61. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak trajao više od šest godina za šta najveću odgovornost snosi Općinski sud, koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.

63. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti na koju je apelantica ukazala.

64. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

65. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kršenja člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica nije ponudila dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bila različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

66. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

67. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2385/15 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio