Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2152/17 (R.P. iz Tuzle)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Krivični postupak
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2152/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2152/17, rješavajući apelaciju R. P. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R. P. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 289913 17 Kž 10 od 26. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 289913 17 Kv 16 od 18. aprila 2017. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. P. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 289913 17 Kž 10 od 26. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 289913 17 Kv 16 od 18. aprila 2017. godine u odnosu član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ivo Antić, advokat iz Tuzle, podnio je 31. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 289913 17 Kž 10 od 26. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 289913 17 Kv 16 od 18. aprila 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 27. juna 2017. godine.
III.Činjenično stanje Uvodne napomene
4. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 289913 16 Kpp od 11. novembra 2016. godine apelantu i ostaloj četvorici saosumnjičenih lica određen je pritvor u trajanju od jedan mjesec, i to apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) iz razloga propisanog odredbama člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), koji je zatim, odlukama funkcionalno nadležnog sudije/vijeća Općinskog suda, produžavan u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a.
5. Općinski sud je 6. februara 2017. godine protiv apelanta potvrdio Optužnicu broj T03 0 KT 0062517 16 od 3. februara 2017. godine. Ustavni sud konstatira da je u optužnici (koju je dostavio apelant) navedeno da je apelant „do sada osuđivan Presudom Općinskog suda u Tuzli broj K- 1206/79 od 22. 3. 1984. godine [...], tri mjeseca zatvora. Navedena kazna je brisana 19. novembra 2013. godine; Presudom Osnovnog suda u Tuzli broj K-406/88 od 26. marta 1990. godine [...], novčana kazna u iznosu od 400,00 dinara. Po navedenoj kazni je nastupila zakonska rehabilitacija. Navedena kazna je brisana 19. novembra 2013. godine; Presudom Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 016695 09 K od 21. oktobra 2010. godine [...], šest mjeseca zatvora – uvjetno dvije godine. Navedena kazna je brisana 4. juna 2014. godine i Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 103909 11 K od 20. decembra 2011. godine [...], novčana kazna u iznosu od 500,00 KM“.
6. Nakon potvrđivanja optužnice Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 K 289913 17 Kv 8 od 6. februara 2017. godine kojim je uvažio prijedlog Kantonalnog tužilaštva sadržan u optužnici, te apelantu i ostalim optuženim produžio pritvor, odredio da pritvor može trajati najduže godinu dana od dana potvrđivanja optužnice, te da se kontrola opravdanosti mjere pritvora vrši svaka dva mjeseca. Po tom rješenju, apelantov pritvor je mogao trajati do 6. aprila 2017. godine.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 289913 17 Kv 15 od 5. aprila 2017. godine „odbijen je prijedlog tužioca“ da se apelantu i optuženim D. Dž. i N. I. nakon potvrđivanja optužnice i po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru […] produži mjera pritvora. Određeno je da se pritvor ukida i optuženi se imaju odmah pustiti na slobodu. Umjesto mjere pritvora, optuženim se određene mjere zabrane: […]“.
8. Odlučujući o žalbi Kantonalnog tužilaštva, Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 289913 17 Kž 10 od 13. aprila 2017. godine žalbu uvažio i Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 289913 17 Kv 15 od 5. aprila 2017. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije bilo prijedloga da se optuženim produži mjera pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, već se samo vršila kontrola opravdanosti pritvora. Također je utvrđeno da je izreka ovog rješenja protivrječna samoj sebi i razlozima iznesenim u obrazloženju.
Osporena rješenja
9. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 K 289913 17 Kv 16 od 18. aprila 2017. godine kojim je apelantu i saoptuženim D. Dž. i N. I. produžio pritvor tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže dva mjeseca od dana i časa lišenja slobode ili do nove odluke suda, s tim da će se kontrola opravdanosti mjere pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
10. Navedeno je da je na sjednici vijeća od 5. aprila 2017. godine apelantov branilac, između ostalog, istakao da je apelant lice „teško narušenog zdravstvenog stanja, da boravak u pritvoru i ishrana dodatno utječu na pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja, da je već i tokom boravka u pritvoru 20 dana morao ležati u bolnici“, te da ne postoji bilo kakva iteracijska opasnost u odnosu na njegovog branjenika, posebno kada se ima u vidu i da su svi predmeti koji bi se mogli eventualno dovesti u vezu s krivičnim djelom od apelanta oduzeti.
11. Navedeno je da iz potvrđene optužnice i priloga uz nju proizlazi da nije sporno da su apelant i saoptuženi D. Dž. i N. I. osnovano sumnjivi da su kritičnih prilika počinili predmetna krivična djela. Takvo stanje stvari proizlazi iz dokaza dostavljenih uz potvrđenu optužnicu koji su u tom rješenju taksativno navedeni. Osim toga, u rješenju su parafrazirani i iskazi svjedoka iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale optužene. Navedeno je da činjenice na osnovu kojih se može potvrditi da postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično-pravne radnje proizlazi, također, i iz transkripata presretnutih razgovora, izvještaja o preduzimanju posebnih istražnih radnji, tajnog praćenja, snimanja osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, a po Naredbi Općinskog broj 32 0 K 281889 Kpp od 30. augusta 2016. godine.
12. Navedeno je da osnovana sumnja za apelanta proizlazi i iz transkripata presretnutih razgovora koji se odnose na apelanta, i to iz sadržaja transkripata presretnutih razgovora označenih kao razgovori br. 23, 11, 62, 268, 9, 86, 11, 67, 94, 126, 136, 137, 167, 9, 03, 71, 76, 85, 104, kao i razgovori br. 270, 276, 305, 318, 320, 322, 328, 368, 410, 415, 445, 591, 600, 606, 637, 641, 686. U razgovorima apelanta (koji je označen kao Meta 5. i 9) br. 27, 35, 46, 47, 51, 52, 60, 308, 312, 327, 335, 416, 424, 425, 427,428, 628, 82, 83, 93, 94, 95, 102 zabilježene su narudžbe trećih lica za kupovinu drva. Sadržaji presretnutih razgovora između optuženih dovedeni su u vezu s izjavama poimenično navedenih svjedoka i s ostalim dokazima prikupljenim tokom provođenja istrage, prijavama građana i vlasnika šume da se čine radnje nelegalne sječe šume, izvodima iz službenih evidencija MUPTK o prijavama građana naselja Husino, Pasci, Lipnica o nelegalnoj sječi šume, o čemu su obavještavani i nadležni šumari. Osim toga, istaknuto je da iz dokaza proizlazi da su vršeni i uviđaji na licu mjesta od strane policije, te da potvrde o privremeno oduzetim predmetima od osumnjičenih, sačinjene službene zabilješke o operativnim saznanjima službenika MUPTK u kojima se navodi da se na lokalitetu naselja Brgule, Mihatovići, Husino, Ljubače, Par Selo od strane optuženih lica vrši nelegalan iskop uglja i nelegalna sječa šume.
13. Općinski sud je dalje naveo da iz izvoda iz kaznene evidencije proizlazi da su apelant i saoptuženi D. Dž. i N. I. do sada osuđivani na način naveden u dispozitivu optužnice. Slijedom toga, Općinski sud je naveo da su apelant i saoptuženi D. Dž. i N. I. osnovano sumnjivi da su kritičnih prilika počinili krivična djela koja su im optužbom stavljena na teret, tim prije ako se zna da je protiv njih potvrđena optužnica, uz koju su dostavljeni dokazi koji potvrđuju i potkrepljuju činjenične navode iz dispozitiva optužnice, prije svega transkripti - rezultati o presretnutim telefonskim razgovorima koji pouzdano ukazuju da su optuženi međusobno komunicirali prilikom činjenja predmetnih krivičnih djela, kao i sa svjedocima optužbe koji su radili za optužene na sječi i izvlačenju iz šume radi transporta drvene građe, koji su od optuženih koristili proizvode nelegalne sječe šumskih stabala. Osim toga, navedeno je da iz zapisnika o saslušanju 11 imenovanih svjedoka proizlazi da terete apelanta, kako je to pobliže navedeno njihovim kazivanjem, te zapisnika o uviđaju, zapisnika o pretresanju, zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, fotodokumentacije o izvršenju posebne istražne radnje o tehničkom snimanju, kojima je na primjeren način prikazan način izvršenja predmetnih krivičnih djela, kao i druga materijalna dokumentacija koja potkrepljuje činjenične navode optužbe iz dispozitiva optužnice.
14. Cijeneći okolnosti iz prijedloga tužioca za produženje mjere pritvora, kao i okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o optuženima koji su do sada više puta osuđivani za raznovrsna krivična djela, pa i za istovrsna, a apelant i za isto krivično djelo, na koje do sada izrečene sankcije nisu imale utjecaja, da su predmetnim krivičnim djelima pričinili veću materijalnu štetu, što ukazuje na njihovu odlučnost i upornost u činjenju predmetnih krivičnih djela, koja su počinili iz koristoljublja, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi. Navedeno je i da su apelant i optuženi N. I. nezaposleni i bez redovnih sredstava za život i da se za počinjena krivična djela može izreći kazna zatvora preko tri godine, pa zapravo te naročite okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant i saoptuženi D. Dž. i N. I., boravkom na slobodi, ponovili krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
15. Navedeno je da prijedlozi optuženih i njihovih branilaca da im se eventualno umjesto mjere pritvora odrede mjere zabrane za sada nisu prihvatljivi jer je izvjesno da ove mjere ne mogu biti adekvatna - sigurna zamjena za pritvor, zbog razloga zbog kojih se pritvor određuje, da se otkloni opasnost od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, i da se mjerama zabrane ne bi mogla umanjiti ta opasnost.
16. Pored toga, Općinski sud je istakao da je razmotrio i zahtjev apelanta i njegovog branioca da mu se pritvor ukine zbog lošeg zdravstvenog stanja i adekvatnog liječenja, te zaključio da zahtjev nije osnovan jer u KPZ-u Tuzla postoji primjerena zdravstvena služba, a nije isključena ni mogućnost, u slučaju potrebe, da se nastavi apelantovo liječenje i van kruga Zavoda, kao što mu je i do sada to bilo osigurano.
17. Odlučujući o žalbama apelantovog branioca i branilaca drugih optuženih, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 K 289913 17 Kž 11 od 26. aprila 2017. godine kojim je sve žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi optuženih da Općinski sud nije dao valjane razloge o odlučnim činjenicama kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora ovim optuženim tako i u pogledu postojanja naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Istaknuto je da je, postupajući po uputama drugostepenog rješenja, prvostepeni sud izvršio uvid u dokaze koji su dostavljeni uz potvrđenu optužnicu za svakog optuženog, te je pravilno zaključio da osnovana sumnja kao viši stepen sumnje proizlazi iz ovih dokaza koji upućuju na zaključak da su optuženi u mjestu, na način i u vrijeme, kako je to navedeno u potvrđenoj optužnici, počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Sve subjektivne i materijalne dokaze prvostepeni sud je iznio i detaljno analizirao, te na osnovu iznijete činjenične građe pravilno zaključio da su optuženi osnovano sumnjivi da su kritične prilike počinili krivična djela koja su im potvrđenom optužnicom stavljena na teret jer su uz optužnicu dostavljeni svi dokazi koji su prikupljeni tokom istrage i koji potkrepljuju činjenične navode iz dispozitiva optužnice čija je sadržina detaljno navedena u obrazloženju rješenja za svakog optuženog, pa je nema potrebe ponavljati.
18. Utvrđeno je da se neosnovano u žalbama branilaca optuženih prigovara da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na način da prvostepeni sud nije dao valjane razloge za posebni uvjet za produženje pritvora ovim optuženim iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a jer je za svakog optuženog prvostepeni sud detaljno obrazložio ovaj posebni uvjet koji ukazuje na naročite okolnosti da bi optuženi, puštanjem na slobodu, ometali krivični postupak (utjecajem na svjedoke, odnosno naročite okolnosti koje ukazuju da bi optuženi, puštanjem na slobodu, počinili novo krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, tako da i Kantonalni sud prihvaća ovakve navode iz obrazloženja pobijanog rješenja, pa ih nema potrebe ponavljati.
19. Naglašeno je da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud dao valjane razloge iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su optuženi počinili krivična djela koja su im potvrđenom optužnicom stavljena na teret, što se žalbenim prigovorima branilaca ovih optuženih samo paušalno osporava, uz izvođenje vlastitih zaključaka iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu. Međutim, branioci optuženih zanemaruju sadržinu dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu i koji potkrepljuju činjenične navode iz dispozitiva optužnice, prije svega transkripte - rezultate o presretnutim telefonskim razgovorima koji pouzdano ukazuju da su optuženi međusobno komunicirali prilikom činjenja krivičnih djela, kao i sa svjedocima optužbe koji su radili za optužene na sječi i izvlačenju šume radi transporta drvene građe i koji su im pomagali na iskopu uglja i pijeska, te koji su od optuženih koristili proizvode od nelegalne sječe stabala, odnosno iskopa pijeska i uglja, na što upućuju zapisnici o saslušanju osam poimenično navedenih svjedoka koji terete apelanta, te zapisnici o uviđaju, zapisnici o pretresanju, zapisnici o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta, potvrde o privremeno oduzetim predmetima, fotodokumentacija o izvršenju posebne istražne radnje tehničkog snimanja, kojima je na primjeren način prikazan način izvršenja predmetnih krivičnih djela, kao i druga materijalna dokumentacija koja potkrepljuje činjenične navode iz dispozitiva potvrđene optužnice.
20. Uostalom, kako je istakao Kantonalni sud, u ovoj fazi krivičnog postupka, utvrđuje se postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje odnosno produženje pritvora, tako da se ne radi se o apsolutnoj dokazanosti činjenica na kojima se zasniva krivica da li su ovi optuženi učinili krivična djela koja su im stavljena na teret potvrđenom optužnicom. Iz tih razloga, da li su iskazi navedenih svjedoka u pogledu činjenica koje se u žalbi navode, te materijalni dokazi uvjerljivi ili nisu su pitanja o kojima će se raspraviti u toku glavnog pretresa, a ocjenu njihove vjerodostojnosti će dati sud tako da za sada žalbeni prigovori branilaca ovih optuženih ne dovode u pitanje pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora ovim optuženim, kao ni postojanje posebnih uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
21. Ocijenjeni su neosnovanim navodi branilaca optuženih, a u obrazloženju pobijanog rješenja nisu dati valjani razlozi zašto se predloženim mjerama zabrane ne bi ostvarila ista svrha kao i sa mjerom pritvora jer je, razmatrajući prijedloge branilaca ovih optuženih na ročištu održanom povodom kontrole pritvora, nakon potvrđivanja optužnice i po službenoj dužnosti za izricanje mjera zabrane iz čl. 140. i 140.a) ZKP-a, u smislu čl. 137. i 145. stav 1. ZKP-a, prvostepeni sud pravilno zaključio da ove mjere zabrane imaju za cilj osiguranje optuženih za uspješno vođenje krivičnog postupka, a pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, po kome je produžen pritvor optuženima povodom kontrole pritvora nakon potvrđivanja optužnice imaju za cilj, prije svega, da svojim preventivnim djelovanjem eliminiraju opasnost da bi optuženi, boravkom na slobodi, mogli da počine krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Tom prilikom prvostepeni sud je imao u vidu prirodu krivičnih djela koja su optuženima stavljena na teret potvrđenom optužnicom i razloge na osnovu kojih je optuženim pritvor produžen.
22. Ustavni sud konstatira da iz odgovora Kantonalnog tužilaštva proizlazi da je Općinski sud donio Rješenje broj 32 0 K 304949 17 K od 2. juna 2017. godine kojim je apelantu mjera pritvora zamijenjena mjerom zabrane napuštanja boravišta.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
23. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Apelant je također naveo i povredu prava iz čl. 7. i 8. Evropske konvencije. Apelant je u obimnoj apelaciji opisao hronologiju predmetnog postupka. Apelant je istakao da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava jer nisu cijenjeni navodi odbrane, proizvoljno je primijenjeno pravo, proizvoljno je utvrđeno postajanje i općih i posebnih pritvorskih razloga bez jasne distinkcije u odnosu na svakog optuženika pojedinačno i da je evidentno da je riječ o stereotipnim obrazloženjima pritvorskih razloga. Smatra da sud nije cijenio svaki dokaz pojedinačno i dovodio ih u međusobnu vezu. Dalje, apelant prigovara obrazloženju redovnog suda u osporenim odlukama da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje mjera zabrane. Ističe da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije, a ti navodi se odnose na apelantovo tumačenje postupanja Kantonalnog tužilaštva i Općinskog te Kantonalnog suda, te odredaba ZKP-a, te se posebno osvrnuo na dio postupka vezanog za potvrđivanje optužnice. Osim toga, apelant je ukazao na, prema njegovom mišljenju, mnoge nepravilnosti u postupanju redovnih sudova do donošenja osporenih rješenja koje Ustavni sud neće ponavljati budući da apelant nije iskoristio mogućnost da, u tom pogledu, do donošenja osporenih rješenja, blagovremeno podnese apelaciju Ustavnom sudu, na koji način bi bile ispitane eventualne povrede ljudskih prava. Dalje apelant ukazuje da je 18. aprila 2017. godine ponovno hospitaliziran zbog zarazne tuberkuloze pluća koju je zadobio kao posljedicu loših uvjeta u pritvorskim i jedinicama i neadekvatnom tretmanu koji je bio neophodan kako bi se bolesti držale pod kontrolom, te je u prilog tome dostavio potvrdu Klinike za plućne bolesti Tuzla od 19. aprila 2017. godine. Naglašava da je na ročištu, ali i u žalbama isticao argumente, ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ukazivao na Zakon o šumama TK, ulagao i odluke suda za prekršaje, ali i ulagao dokaze - izjave nasljednika „oštećenih”, ovjerene kod notara, jer je evidentno da uz optužnicu nema istaknutih imovinsko-pravnih zahtjeva, ali i da jedna parcela, uopće nije u vlasništvu navedenih lica. Apelant ističe da naredba za provođenje posebnih istražnih radnji ne sadrži obrazloženje, slijedom čega je učinjena povreda apelantovog prava iz člana 8. Evropske konvencije. Ističe da sud posebne pritvorske razloge zasniva isključivo i samo na ranijoj uvjetnoj osudi apelanta koja je brisana ili je trebala biti brisana.
II.Odgovor na apelaciju
24. Općinski sud je istakao da su prilikom donošenja osporenih rješenja u potpunosti ispoštovana pravila ZKP-a.
25. Kantonalni sud je istakao da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva i to obrazložio.
26. Tužilaštvo je istaklo da postojanje nezadovoljstva donesenim odlukama ne znači da je došlo do kršenja apelantovog prava. Predloženo je da se apelacija u odnosu na navode o povredi čl. 7. i 8. odbaci jer se apelant ni jednom konstatacijom, a posebno ne argumentom ili dokazom ne koristi u činjeničnom opisu apelacije da bi obrazložio navode o povredi tih prava. Kod ovakvog stanja i neobrazloženosti iste, jasno je da je pozivanje na ovu povredu paušalno, vjerovatno i tehnička pogreška u navođenju odredbi koje su navodno povrijeđene. Konačno, u odgovoru je istaknuto da je Općinski sud donio Rješenje broj 32 0 K 304949 17 K od 2. juna 2017. godine kojim je u odnosu na apelanta odlučeno da mjera pritvora više nije neophodna i da se ista svrha kojom se sprečava opasnost od ponavljanja krivičnog djela od strane apelanta može postići i izricanjem blažih mjera zabrane. Što se tiče zdravstvenog stanja podnosioca apelacije, eventualnu elaboraciju učinka pritvora na pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja, odbrana bi mogla, mada prema mišljenju Tužilaštva neuspješno, iznositi u okviru argumentacije navodne povrede člana 3. Evropske konvencije, predmetna argumentacija je izostala što upravo ukazuje na činjenicu da puko konstatiranje zdravstvenog stanja lica ne može biti osnov za neodređivanje mjere pritvora bez obzira na pretpostavku nevinosti, nego je na podnosiocu apelacije da dokaže da je do pogoršanja zdravstvenog stanja došlo za vrijeme trajanja pritvora ili aktivnostima koje se eventualno mogu staviti na teret predstavnicima države.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03,37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 145. stav (1) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna.
Član 151. stav (1) i stav (2) tačka a) Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina;
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije
30. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
31. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojima mu je određen/produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
32. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na ostala prava
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 32 0 K 289913 17 Kž 10 od 26. aprila 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije u dijelu koji se odnosi na ostale navode ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Također, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana 6. stav 2. i „čl. 7. i 8.“ Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
38. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima kojima mu je produžen pritvor povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, te da nedostaju naročite okolnosti koje bi uputile na ispunjenost uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi su propustili cijeniti i nisu dali valjana razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta izricanju blažih mjera od mjere pritvora.
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311. i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
40. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
41. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
42. Najzad, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001).
43. U vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, a dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv apelanta potvrđena optužnica za krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Nadalje, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje prvostepeni sud je cijenio obimnu dokaznu građu predočenu od Kantonalnog tužilaštva, a naročito je ukazao da osnovana sumnja proizlazi iz dokaza dostavljenih uz potvrđenu optužnicu koji su u tom rješenju taksativno navedeni. Osim toga, u rješenju su parafrazirani i iskazi svjedoka iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale optužene. Navedeno je da činjenice na osnovu kojih se može potvrditi da postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično-pravne radnje proizlazi, također, i iz transkripata presretnutih razgovora, izvještaja o preduzimanju posebnih istražnih radnji, tajnog praćenja, snimanja osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, a po Naredbi Općinskog broj 32 0 K 281889 Kpp od 30. augusta 2016. godine. Na osnovu navedenih dokaza i kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, a koje je kako proizlazi iz činjenica predmeta u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
44. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
45. Nadalje, apelant tvrdi da su izostale naročite okolnosti koje bi uputile na zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
46. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, naročito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225. Uz to, kad se doma će vlasti pozivaju na prethodni krivični progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključuju ći jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009).
47. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001. godine).
48. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je preduzimanjem inkriminiranih radnji počinio krivično djelo šumske krađe. U konkretnom slučaju, opasnost od ponavljanja krivičnog djela iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a redovni sudovi su zasnivali kako na postojanju objektivnih okolnosti vezanih za ovaj pritvorski razlog (apelantu se stavlja na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna) tako i na postojanju subjektivnih okolnosti vezanih za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu i apelantovu raniju osuđivanost, te okolnost da na apelanta do sada izrečene sankcije nisu imale utjecaja, da je predmetnim krivičnim djelima pričinjena veća materijalna šteta, što ukazuje na njihovu odlučnost i upornost u činjenju predmetnih krivičnih djela, koje je počinjeno iz koristoljublja, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, da je apelant nezaposlen i bez redovnih sredstava za život. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja, suprotno apelantovim navodima, nije moguće zaključiti da su redovni sudovi cijenili samo apelantovu raniju osuđivanost, nego su cijenili i druge okolnosti. Naime, ova činjenica je cijenjena u vezi s okolnošću da je apelant lice bez zaposlenja i stalnih izvora prihoda, te s kontinuitetom i brojnošću iskazanih radnji i iskazanom odlučnošću i upornošću u njihovom vršenju.
49. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o produženju mjere pritvora apelantu proizlazi i da su redovni sudovi, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, način njegovog izvršenja, te već iznijete okolnosti u vezi s apelantovom ličnošću, zaključili da se izricanjem mjera zabrane ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka o čemu su, suprotno apelacionim navodima, dali valjane razloge i obrazloženja zašto je apelantu umjesto izrečenih mjera zabrane određen pritvor.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
51. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana 6. stav 2. i „čl. 7. i 8.“ Evropske konvencije.
52. U vezi s navodima iz kojih proizlazi da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji navodi da je 18. aprila 2017. godine hospitaliziran u bolnici zbog zarazne tuberkuloze „koju je zaradio upravo zbog boravka u neadekvatnim uvjetima i nedovoljnom medicinskom tretmanu u KPZ Tuzla“. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz apelacije, kao i iz osporenih odluka, te iz dostavljenih dokaza (ne) proizlazi da je apelant ove navode isticao u redovnom postupku, iz čega proizlazi da ih po prvi put iznosi u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode po prvi put ističu u apelaciji, Ustavni sud ističe da ove navode apelant ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je prvo trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP 1808/10 od 15. januara 2014 godine, tačka 29, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
53. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 8. Evropske konvencije jer „Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji ne sadrži obrazloženje“. Međutim, apelant nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakvu naredbu niti je, u skladu sa članom 21. stav (2) tačka d) Pravila Ustavnog suda naveo razloge za podnošenje apelacije u nedostatku osporenih odluka. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
54. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji ukazao i na povrede prava iz člana 6. stav 2. i člana 7. Evropske konvencije, ali nije ni ukazao na koji način je došlo do povrede tih prava, pa stoga Ustavni sud neće razmatrati te navode.
55. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da su ostali apelantovi navodi neosnovani. VIII.Zaključak
56. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada odluke o produženju pritvora sadrže dovoljne, konkretne i jasne razloge za produženje pritvora u skladu s općim uvjetom i posebnim pritvorskim razlozima iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
57. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman