Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3516/17 (D.S.B.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3516/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu D.S.B. broj AP-3516/17 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev D.S.B. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. D.S.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. avgusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 015917 16 Rev od 16. maja 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 015917 15 Gž od 11. januara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 015917 12 P od 17. jula 2015. godine. Istovremeno apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se odgodio izvršni postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Bijeljini, pod brojem 80 0 I 077437 16 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

Uvodne napomene

2. Pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Bijeljini od 29. juna 2012. godine apelantičin bivši suprug Radenko Božić je obavezan da Vidosavi i Jelki Blagojević isplati iznos od 85.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene primljen po osnovu prodaje nekretnina po kupoprodajnom ugovoru iz 1998. godine.

3. Vidosav i Jelka Blagojević su pokrenuli izvršni postupak protiv apelntičinog supurga radi prinudnog namirenja duga, ali bezuspješno, budući da apelantičin bivši suprug ne posjeduje imovinu upisanu u javnim evidencijama na svoje ime.

Osporene presude

4. Tužitelji Vidosava i Jelke Blagojević (u daljnjem tekstu: tužitelji) su tužbom 20. avgusta 2012. godine pokrenuli predmetni parnični postupak protiv apelantice tražeći da se utvrdi da je notarski obrađen ugovor o podjeli zajedničke bračne imovine od 6. jula 2011. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim je Radenko Božić (u daljnjem tekstu: apelantičin bivši suprug) bez naknade apelantici ustupio svoje nekretnine bez učinka u odnosu na tužitelje za ispunjenje njihovog potraživanja prema apelantičinom bivšem suprugu, što je apelantica dužna da trpi i dopusti da tužitelji svoje potraživanje namire prodajom nekretnina koje su obuhvaćene Ugovorom.

5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je Presudom broj 83 0 P 015917 12 P od 17. jula 2015. godine utvrdio da Ugovor u dijelu kojim su se bivši supružnici saglasili da zajednički stečena imovina u braku pripadne apelantici, nema pravno dejstvo prema tužiteljima do visine njihovog potraživanja prema apelantičinom bivšem suprugu u iznosu od 90.775,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 85.000,00 KM, te je apelantica obavezana da trpi i dopusti da tužitelji svoje potraživanje namire prodajom te imovine, te na naknadu troškova postupka, dok su sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelji odbijeni (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Sporno pitanje koje se tokom postupka postavilo jeste pitanje da li imovina koja je obuhvaćena Ugovorom predstavlja bračnu imovinu, pa je to pitanje Osnovni sud, shodno odredbi člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sam riješio

7. Cijeneći sve provedene dokaze, u smislu člana 8. ZPP-a, Osnovni sud je utvrdio da imovina koja je obuhvaćena Ugovorom predstavlja zajedničku imovinu apelantice i njenog bivšeg supruga koja je stečena u bračnoj zajednici shodno članu 270. stav 2. Porodičnog zakona (brak je trajao od 22. jula 1995. godine do 31. marta 2011. godine kada je pravosnažno razveden). Nadalje se Osnovni sud pozvao na odredbu člana 280. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja propisuje da svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca, dok je stavom 2. citirane odredbe propisano da se smatra da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerioca ako usljed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživaja. Potom se Osnovni sud pozvao i citirao odredbe člana 281. stav (3) i člana 283. stav (2) kojima je precizirano da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima i za pobijanje tih radnji zahtjeva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato, odnosno da se tužba za pobijanje podnosi protiv trećeg lica sa kojim je ili u čiju korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sljedbenika.

8. Potom je Osnovni sud pojasnio da je apelantičin bivši suprug pravosnažno obavezan na isplatu iznosa od 85.000,00 KM, zajedno sa kamatama i troškovima postupka. Shodno tome Osnovni sud je pojasnio da obaveza apelantičinog bivšeg supruga nije nastala pravosnažnošću presude broj 80 0 P 003896 08 P koja je u dijelu glavnog duga i troškova postupka postala pravosnažna 16. novembra 2012. godine, već su nastanak i dospijeće iste bili uslovi za usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja u tom postupku, s obzirom da je apelantičin bivši suprug u tom postupku osporavao svoju obavezu jer je obaveza povrata datog zasnovana na odredbi člana 104. ZOO-a, tako da presuda ima samo deklarativni karakter i tužiteljima daje pravo da prinudnim putem namire potraživanje koje dužnik neće dobrovoljno da ispuni. Budući da su drugostepenom presudom na iznos glavnog duga zakonske zatezne kamate dosuđene od dana podnošenje tužbe (17. januar 2008. godine) to je, prema ocjeni Osnovnog suda, datum od kada se može cijeniti rok dospijeća obaveze, pa kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 20. avgusta 2012. godine, potraživanje tužitelja je prema shvatanju Osnovnog suda, dospjelo prije predmetnog pobijanja dužnikove pravne radnje.

9. Kako je Osnovni sud utvrdio da za pobijanje dužnikovih pravnih radnji povjeriocu nije potrebna prethodna izvršna isprava kojom bi dokazivao postojanje svog potraživanja prema dužniku, te kako je sud utvrdio da su za obaveze prema tužiteljima, kao povjeriocima, po osnovu ništavog ugovora odgovorni i apelantica i njen bivši suprug, u smislu člana 278. Porodičnog zakona to za namirenje tužitelja iz njihove zajedničke imovine nije neophodno i utvrđivanje njihovih suvlasničkih dijelova za koje prema članu 272. navedenog zakona postoji zakonska pretpostavka da su jednaki, pa je shodno svemu navedenom odlučeno kao u izreci presude.

10. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 015917 15 Gž od 11. januara 2016. godine djelimično je usvojena žalba apelantice i prvostepena presuda preinačena na način da je utvrđeno da Ugovor nema pravno dejstvo prema tužiteljima u visini od ½ na predmetnoj imovini i da je apelantica dužna da trpi da se tužitelji sa potraživanjem mogu namiriti prodajom ½ te imovine, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. Okružni sud je ispitujući osporenu presudu, između ostalog, prihvatio da odluka o tužbenom zahtjevu tužitelja zavisi od utvrđenja statusa predmetne imovine i statusa dužnika na imovini koja je obuhvaćena Ugovorom, pojasnivši da je prvostepeni sud mogao sam raspraviti to pitanje budući da o tom pitanju prethodno nije donesena sudska odluka. Međutim, Okružni sud je za razliku od prvostepenog suda ocijenio da apelantica ne može biti odgovorna za dugove svog bivšeg supruga, jer to izlazi iz okvira utvrđenja činjenica podobnih za primjenu relevantnih odredaba ZOO-a. Tako je Okružni sud na pravilnom utvrđenju prvostepenog suda da imovina iz Ugovora ima status zajedničke bračne imovine, koju su apelantica i njen bivši suprug stekli u braku radom, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu odredbe člana 272. stav 1. Porodičnog zakona (koja propisuje da svakome od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine), primjenom člana 270. stav 5 Porodičnog zakona djelimično preinačio prvostepenu presudu i odlučio kao u izreci presude, odnosno da tužitelji svoje potraživanje mogu namiriti prodajom samo ½ imovine iz Ugovora.

12. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelantice donio Presudu broj 83 0 P 015917 16 Rev od 16. maja 2017. godine kojom je reviziju odbio i osporenu presudu potvrdio dok je reviziju apelantice podnesenu protiv rješenja Okružnog suda koje je doneseno istog dana i pod istim poslovnim brojem kao osporena presuda Vrhovni sud odbacio kao nedozvoljenu (rješenje se odnosi na mjeru objezbjeđenja koja je određena rješenjem kojim je zabranjeno otuđenje i raspolaganje sa dijelom ½ imovine iz Ugovora).

13. Vrhovni sud je iscrpnom obrazloženju, između ostalog, naveo da je apelatničin bivši suprug insolventan dužnik od koga se tužitelji ne mogu naplatiti, pa predmetnom tužbom traže da se naplate iz vrijednosti koje više ne pripadaju dužnikovoj imovini, već imovini trećih lica, dužnikovih pravnih slijednika na tim vrijednostima, pa upravo iz tog razloga tužitelji i traže da se utvrdi da su bez pravnog dejstva pravne radnje koje je preduzeo dužnik (apelantičin bivši suprug) koje se tiču njegove imovine. Prema ocjeni Vrhovnog sud kako je sporno raspolaganje imovinom učinjeno Ugovorom to se takvo imovinsko pravno raspolaganja mora sagledati u svjetlu relevantnih odredaba Porodičnog zakona kako bi se utvrdilo da li je svoj suvlasnički dio u zajedničkoj imovini dužnik prenio na apelanticu kako bi osujetio namirenje tužitelja. U tom pravcu Vrhovni sud je pojasnio da ugovori o diobi zajedničke imovine, u smislu člana 272. stav 2. Porodičnog zakona, nemaju za posljedicu izmjenu zakonskog imovinskog režima, već imaju dejstvo samo na imovinu koju su supružnici stekli od zaključenja braka do zaključenja tog ugovora, pri čemu supružnici nisu obavezni da u sporazumu o diobu odrede veličinu udjela u zajedničkoj imovini, shodno članu 272. stav 1. Porodičnog zakona, tako da jednom supružniku može pripasti veći dio zajedničke imovine ili sva zajednička imovina.

14. Vrhovni sud je nadalje istakao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o diobi zajedničke imovine, bez obzira što su ugovorne strane u Ugovoru naveli da je imovina koja je obuhvaćena Ugovorom koja je stečena u braku zapravo imovina koja je stečena iz sredstava apelantice jer je režim zajedničke imovine određen imperativnim propisima, pa ga stranke ne mogu mijenjati ugovorom o diobi. Prema tome, kako je istakao Vrhovni sud, apelantičin bivši suprug se Ugovorom nije mogao odreći sticanja zajedničke imovine, već se Ugovorom odrekao samo svog dijela zajedničke imovine u korist apelantice, a kako taj dio nije određen, primjenjuje se zakonska pretpostavka iz člana 272. stav 1. Porodičnog zakona da se radi o ½ dijela. Budući da apelantičin bivši suprug nema posebnu imovinu iz koje bi se tužitelji mogli naplatiti, ali za svoj dug odgovora svojom zajedničkom imovinom koju je ustupio apelantici i to do ½ dijela nekretnina, prema ocjeni Vrhovnog suda valjalo je udovoljiti zahtjevu tužitelja da je Ugovor bez dejstva do ½ dijela imovine, te apelantici naložiti da trpi i dozvoli namirenje potraživanja prodajom tog dijela imovine.

15. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji potkrijepljenoj brojnim dokumentima, između ostalog, hronološki opisuje tok predmetnog i drugih postupaka koji su mu prethodili. Ukazuje također na procesne propuste Osnovnog suda, odnosno kršenje člana 81. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer taj sud na pripremnom ročištu nije decidno odlučio o čemu će raspravljati na glavnoj raspravi, odnosno nije odlučio da će se o apelantičinoj imovni raspravljati kao o prethodnom pitanju pa je na taj način povrijeđeno raspravno načelo. Nadalje tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na pravnu sigurnost jer tokom postupka nije znala da će se o njenoj imovini raspravljati kao o zajedničkoj imovni po Porodičnom zakonu, pa sve navedeno je dovelo do kršenja odredaba čl. 4. 5. i 7. ZPP-a. U tom pravcu sugerira da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali dvije mogućnosti da o apelantičinoj imovine rasprave i to da to pitanje rasprave kao prethodno pitanje ali po pravilima parničnog postupka ili da prekinu predmetni postupak i apelanticu uputi na parnični postupak kako bi se to pitanje raspravilo. Ovakvim postupanjem redovni sudovi su počinili povredu materijalnog prava koje je propisano odredbama člana 209. stav 2. tačka 11., te člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a, pa je shodno tome Vrhovni sud dužan da ukine nižestepene presude. Apelantica dalje kritikuje stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o zajedničkoj imovini jer je u Ugovoru jasno navedeno da su se ugovarači sporazumjeli da je imovina iz Ugovora kupljena tokom braka, ali od sredstava koja nisu sticana tokom braka nego iz posebnih sredstava apelantice i da kao takva predstavlja isključivo njenu imovinu. U tom pravcu je naglasila da je imovinu koja je obuhvaćena Ugovorom stekla od novčanih sredstava koje je dobila od oca. Nadalje, apelantica detaljno ukazuje na dijelove presuda za koje smatra da su kontradiktorni iznoseći svoje viđenje cijelog slučaju ukazujući kako i na koji način su sudovi trebali odlučiti, pri čemu citira dijelove iz odluka sa kojima se ne slaže u kontekstu primjene materijalnog prava i to ZOO-a.

16. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelantica je navela da su tužitelji pred Osnovnim sudom u Bijeljini 15. juna 2016. godine pokrenuli izvršni postupak protiv nje koji je još uvijek u toku budući da su tužitelji kao tražitelji izvršenja 30. maja 2017. godine podnijeli žalbu Okružnom sudu protiv prvostepenog rješenja kojim je usvojen prigovor apelantice, te rješenje o izvršenju ukinuto uključujući sve provedene radnje u izvršnom postupku. Kako iz svega navedenog proizlazi da su svi postupci nepravilno vođeni i kako su redovni sudovi apsolutno zanemarili i pogrešno primijenili Porodični zakon, ZPP, ZOO, te Zakon o izvršnom postupku, te kako su zbog proizvoljne primjene prava prekršena apelantičina prava na koja se u apelaciji pozvala, prema ocjeni apelantice, stekli su se uslovi da u skladu s Pravilima Ustavnog suda traži donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi izvršni postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Bijeljini.

17. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

19. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

20. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

21. Osim navedenog, Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere suštinski temelji na prigovorima vezanim za kršenje njenih ustavnih prava u parničnom postupku što, kako je već istaknuto, per se ne može biti osnov za razmatranje osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, u konkretnom slučaju, osim prigovora vezanih za kršenje apelantičinih ustavnih prava u parničnom postupku koji apelantica osporava predmetnom apelacijom, apelantica ne nudi nikakve druge relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da apelantica u okolnostima konkretnog slučaja nije predočila relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

22. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

23. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3516/17 (D.S.B.) | Sudska praksa | Aktio