Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3257/17 (Z. B., Z. V., Š. S., S. K., A. D., N. S., Z. V. i A. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3257/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3257/17, rješavajući apelacije Zamira Bulbulušića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zamir Bulbulušić, Zijad Velić i Šaban Sarajlić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 053291 17 Rsž od 22. maja 2017. godine;

Sulejman Kamenjašević, Adnan Dinar i Nermin Suljagić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 053290 17 Rsž od 11. maja 2017. godine;

Zihnija Velić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 053296 17 Rsž od 24. aprila 2017. godine i Adis Korjenić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 053294 16 Rsž od 11. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3257/17

1. Zamir Bulbulušić iz Breze, Zijad Velić iz Ilijaša i Šaban Sarajlić iz Vogošće (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 1. avgust 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 053291 17 Rsž od 22. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 053291 15 Rs od 18. novembra 2016. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se poništi kao protivzakonito Rješenje o prestanku ugovora o radu i otkazu ugovora o radu apelanatima koju je donio tuženi („E.S.C.“ d.o.o. Breza) te da se tuženom naloži da apelantima uspostavi radnopravni status na poslovima (Zamir Bulbulušić na poslovima strugara, Zijad Velić na poslovima operater na laseru i Šaban Sarajlić na poslovima radnika na makazama), kao i da isplati naknade plaća i uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, za određene vremenske periode u određenim novčanim iznosima.

2. AP-3258/17

2. Sulejman Kamenjašević iz Vogošće, Adnan Dinar iz Breze i Nermin Suljagić iz Breze (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 1. avgust 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 053290 17 Rsž od 11. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 053290 15 Rs od 1. novembra 2016. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se poništi kao protivzakonito Rješenje o prestanku ugovora o radu i otkazu ugovora o radu apelanatima koju je donio tuženi („E.S.C.“ d.o.o. Breza) te da se tuženom naloži da apelantima uspostavi radnopravni status na poslovima (Sulejman Kamenjašević na poslovima radnika na makazama, Adnan Dinar na poslovima pomoćnog radnika i Nermin Suljagić na poslovima radnika na ispitnoj stanici), kao i da isplati naknade plaća i uplati razliku doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, za određene vremenske periode u određenim novčanim iznosima.

3. AP-3259/17

3. Zihnija Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. avgust 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 053296 17 Rsž od 24. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 053296 15 Rs od 10. oktobra 2016. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se poništi Rješenje o prestanku ugovora o radu i otkazu ugovora o radu apelantu koju je donio tuženi („E.S.C.“ d.o.o. Breza) te da se tuženom naloži da apelantu uspostavi radnopravni status na poslovima rukovodilac rol mašinom, kao i da isplati naknadu plaće i uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje, za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima.

4. AP-3260/17

4. Adis Korjenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. avgust 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 053294 16 Rsž od 11. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 053294 15 Rs od 13. maja 2016. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se poništi kao protivzakonito Rješenje o prestanku ugovora o radu i otkazu ugovora o radu apelanta koju je donio tuženi („E.S.C.“ d.o.o. Breza) te da se tuženom naloži da apelantu uspostavi radnopravni status na poslovima rukovodilac alatnom mašinom-kontrolor na ispitnoj stanici, kao i da isplati naknadu plaće i uplati razliku doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3257/17.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

7. U obrazloženjima osporenih odluka Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su apelanti bili zaposlenici tuženog, te da je tuženi donio rješenja o prestanku radnog odnosa i otkaz ugovora o radu apelantima, a kao razloge je naveden tehnološki višak u smislu čl. 87. i 98. Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da su apelanti u svojim iskazima saglasno naveli da nisu imali Vijeće zaposlenika, a ni Sindikat, te da nije bilo pokušaja da se riješi višak zaposlenika, a da su se na posao nakon otkaza vratila samo dva zaposlenika. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo, da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da je tuženi u cjelosti postupio u skladu sa odredbama člana 87. stav 1. tačka 1. i čl. 98. i 99. Zakona o radu, a kojim je propisan postupak i način otkazivanja ugovora o radu u slučajevima kad je otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio činjenicu da je tuženi imao ekonomske poteškoće, a da to proizilazi iz tabelarnog pregleda narudžbi, kao da je o istim direktor tuženog obavijestio zaposlenike. Kantonalni sud je ukazao da je članom 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu izmijenjen član 87. Zakona o radu, te da je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, a da je stavom 2. pomenutog člana Zakona propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu iz ekonomskih razloga ako se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Kantonalni sud je dalje naveo da je izmijenjenim članom 98. Zakona o radu propisano da poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, dužan da se konsultirati sa Vijećem zaposlenika, odnosno sa Sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika. Takođe, Kantonalni sud je naveo da članom 99. stav 3. Zakona o radu je propisano da ako u periodu od 1 godine od otkazivanja Ugovora o radu u smislu člana 98. ovog Zakona poslodavac namjerava da zaposli zaposlenike sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme prije zapošljavanja drugih lica će ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su Ugovori o radu otkazani. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani prigovori apelanata koji se odnose na primjenu člana 23, 25. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika, s obzirom da zaposlenici tuženog nisu formirali Vijeće zaposlenika niti Sindikat, zbog čega tuženi nije bio u mogućnosti da se konsultuje sa istim, a neformiranje Vijeća i Sindikata ne može se staviti na teret tuženog jer zaposlenici primjenom člana 9. stav 1. Zakona o radu imaju pravo, po slobodnom izboru organizovati Sindikat, te se u njega učlaniti u skladu sa statutom ili pravilnikom tog Sindikata. Pored toga, Kantonalni sud je naglasio da nije postojala zakonska obaveza tuženog da se konsultira sa granskim sindikatom kako to pogrešno apelanti u žalbi tumače, jer je navedena zakonska odredba propisala obavezu konsultiranja sa Sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika, misleći pri tome na zaposlenike tog poslodavca. Kantonalni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali da je tuženi raspolagao sa odgovarajućim radnim mjestom na koje bi ih prerasporedio, a nakon što su njihova mjesta ukinuta, niti radno mjesto na kome bi mogli raditi uz dodatno osposobljavanje za rad. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da upravo suprotno iz provedenih dokaza tuženog proizilazi da je dokazao da su postojali razlozi za poslovno uvjetovani otkaz i to ekonomski razlozi da je imao slabije poslovne rezultate, te organizacijski razlozi da je došlo do smanjenja broja izvršilaca poslova, pa cijeneći veličinu i kapacitet tuženog, tuženi je dokazao da ne postoji potreba za prekvalifikacijom i dokvalifikacijom za poslove koji bi odgovarali apelantima. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je tuženi tokom postupka dokazao da nema mogućnosti da apelante rasporedi na bilo kakve poslove. S obzirom da u toku postupka nije dokazano da su rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa nezakonita, Kantonalni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno primjenio i odredbe člana 87. stav 1. i 2. Zakona o radu, kad je zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane. Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su im povrijeđena navedena prava jer su u konkretnim slučajevima redovni sudovi proizvoljno primijenili ili nisu primijenili relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja su apelanti ukazali u apelacijama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu. S obzirom na to, Ustavni sud o ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3257/17 (Z. B., Z. V., Š. S., S. K., A… | Sudska praksa | Aktio