Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3419/17 (Z. H. iz Sarajeva)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3419/17
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3419/17, rješavajući apelaciju Zehrida Hasanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zehrida Hasanovića podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine i S1 2 K 022869 17 Kv od 22.
juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zehrid Hasanović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. augusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine i S1 2 K 022869 17 Kv od 22. juna 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi osporena rješenja bila ukinuta i naloženo njegovo puštanje na slobodu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 15. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore 21. augusta 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 022869 17 Kv od 22. juna 2017. godine apelantu i još šesterici osumnjičenih produžio pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, tj. do 22. augusta 2017. godine.
6. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je produžen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima pranje novca iz člana 209, porezna utaja ili prevara iz člana 210, carinska prevara iz člana 216. i davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. KZBiH. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je produžen iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
7. Sud BiH je detaljno interpretirao dokaze koje je ocijenio pojedinačno i uzajamnoj vezi a na temelju kojih je zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant, te ostali osumnjičeni počinili djela koja im se stavljaju na teret. Naime, Sud BiH je zaključio da postoji osnovana sumnja da se radi o organiziranoj kriminalnoj grupi koja se bavila uvozom tekstilne robe, obuće i galanterije porijeklom iz Kine, odnosno robe koja se u BiH uvozi iz Italije, Mađarske i Turske, da iz tih dokaza proizlazi da osumnjičeni i pravna lica u kojima su oni bili zaposleni nisu uvoznici, jer nisu bili stvarni vlasnici robe koju uvoze, niti je njihovo plaćanje uvoznih faktura prema dobavljačima stvarno, jer je u stvarnosti roba vlasništvo kupaca sa tržnice „Arizona“, Gradačačke pijace i drugih područja u BiH, da je ista roba uvezena po višestruko potcijenjenim fakturnim vrijednostima, te je kao takva bila oslobođena dijela uvoznih obaveza, carine PDV-a, a koja je, kako se to osnovano sumnja, distribuirana stvarnim vlasnicima, nakon čega je vršeno fiktivno knjigovodstveno razduživanje kroz maloprodaju i veleprodaju, a za uslugu posredovanja kod carinskih organa i uslugu transporta robe stvarni kupci su uvozniku plaćali unaprijed dogovorenu cijenu od 900 do 1.200 KM po m3.
8. Ocjenjujući postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da se postojanje ovog pritvorskog razloga može zasnovati i na okolnostima da postoji ozbiljan rizik da će doći do zabranjenog utjecaja u smislu citirane odredbe. S tim u vezi, ukazano je na odluke Ustavnog suda br. AP 6/08 i AP 1551/15, te je citiran stav: „Tužilaštvo jeste primarno dužno dokazati konkretan utjecaj na svjedoke, a tek u izuzetnim okolnostima, pritvor se po ovom osnovu može odrediti i ako postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog utjecaja doći.“
9. Sud BiH je dalje istakao da se u konkretnom slučaju apelant i ostali osumnjičeni nalaze u de facto procesnoj, a s obzirom na sadržaj dokaza u spisu i činjeničnoj zajednici, pa da je u takvoj situaciji utjecaj jednog od osumnjičenih na svjedoke predmetnog događaja od nesumnjive koristi i za ostale osumnjičene. Stoga je najprije ocijenjena činjenica da Tužilaštvo BiH u narednom periodu namjerava da sasluša još nekoliko desetina svjedoka, vlasnika štandova, trgovinskih radnji ili firmi koji se bave prodajom tekstila, kao i knjigovođe i službenike Uprave za indirektno oporezivanje i carinske službenike CI Gradiška, te lica za koja se, nakon pretresa oduzetih mobilnih telefona i analize materijalne dokumentacije, utvrdi da ih je potrebno saslušati u svojstvu svjedoka ili osumnjičenih. Nadalje, Sud BiH je imao u vidu i da se radi o svjedocima koji u dosadašnjem toku postupka nisu saslušani iz razloga očuvanja tajnosti istrage, pri čemu se radi o licima koja se bave tekstilnom djelatnošću, zaposlenim radnicima u firmama osumnjičenih, a koje sa osumnjičenim vežu dugogodišnja poslovna saradnja i poznanstvo, te, kako se osnovano sumnja, zajedničko učešće u nezakonitim radnjama u vezi sa fiktivnim fakturama kojim je roba razduživana po cijenama nižim od stvarne i fiktivno prikazivana kao roba osumnjičenih. Stoga je zaključeno da između navedenih svjedoka i osumnjičenih postoji odnos zavisnosti, ali i da svjedoci imaju interes da zaštite sebe i svoje radnje, pa da su zbog toga itekako podložni utjecaju osumnjičenih. Slijedom navedenog, zaključeno je da je prijedlog Tužilaštva BiH u dovoljnoj mjeri konkretiziran u pogledu identifikacije svjedoka u odnosu na koje postoji bojazan od utjecaja. Nadalje, Sud BiH je istakao i da se postupak nalazi u početnoj fazi istrage kad se prikupljaju dokazi o postojanju osnovane sumnje, te imajući u vidu prirodu djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret i modus operandi djelovanja osumnjičenih, brojnost lica uključenih u inkriminirane radnje, to podrazumijeva i postojanje organizirane i komunikacijski povezane mreže lica uz čiju pomoć bi osumnjičeni lako mogli stupiti u kontakt s drugim saučesnicima kako identificiranim, tako i neidentificiranim. Pri tome ukazano je i na činjenicu da su dvojica osumnjičenih u bjekstvu. Nadalje, ukazano je i da iz do sada iznesenih dokaza proizlazi osnovana sumnja o detaljnom planiranju i unaprijed pripremljenom djelovanju organizirane kriminalne grupe, zbog čega Tužilaštvo BiH u ovoj fazi postupka još uvijek nije uspjelo proniknuti u sve segmente krivičnopravnih radnji za koje se osumnjičeni terete, te da nisu razotkrivena ni imena svih lica koja su u njihovo izvršenje uključena. Najzad, ukazano je i da se radi o istrazi sa prekograničnim elementom, te da su osumnjičeni, suočeni sa dosadašnjim dokazima, nesumnjivo svjesni djela za koja se terete i visine zaprijećene kazne.
10. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i ostalih osumnjičenih podnesenu protiv prvostepenog rješenja.
11. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene. S tim u vezi je ukazano da se radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu sa većim brojem osumnjičenih lica, te da postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Okolnosti kao što su veliki broj lica koji je involviran u izvršenja djela, njihova međusobna povezanost, činjenica da potencijalni saučesnici i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani, u svojoj ukupnosti čine naročite okolnosti koje opravdavaju ovaj pritvorski razlog. Dakle, posebno se ocjenjuje činjenica da je pred Tužilaštvom BiH još uvijek zahtjevan proces osiguravanja dokaza i daljeg provođenja istrage, imajući u vidu osjetljivu fazu postupka, kao i sam značaj krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret. Zbog svega navedenog, sasvim se osnovanim, kako je naveo Sud BiH, čini odluka u pobijanom rješenju kojom je utvrđeno postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a žalbeni prigovori branilaca od kojih se zahtijeva konkretno navođenje svjedoka na koje bi osumnjičeni mogli izvršiti utjecaj kao neosnovani. Naime, nesporna je činjenica da nije dovoljno postojanje apstraktnih mogućnosti utjecaja na svjedoke, ali je sasvim dovoljno ukoliko se predoče dokazi, a što je u konkretnom slučaju učinilo Tužilaštvo, iz kojih proizlazi „realna sumnja“ u postojanje utjecaja na svjedoke. Navedeno u principu znači da nije moguće zahtijevati od Tužilaštva da nesumnjivo dokazuje utjecaj na svjedoke, odnosno da provodi istražne radnje u tom pravcu, budući da bi se takvim radnjama, ustvari, istraživalo zasebno krivično djelo, predviđeno odredbama člana 241. KZBiH, koje bi kao takvo, eventualno, bilo predmet nekog drugog krivičnog postupka, a ni u kom slučaju ne bi predstavljalo okolnost koja bi mogla zadovoljiti kriterij „postojanje određenih naročitih okolnosti“ na osnovu kojih bi bili ispunjeni uvjeti za određivanje ili produženje pritvora, predviđeni članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, kako se to pogrešno tumači u žalbama branilaca osumnjičenih.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Apelant ističe da je osporeno prvostepeno rješenje u suprotnosti sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije s obzirom na to da nije konkretizirano postojanje stvarne opasnosti da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, eventualno utjecao na svjedoke, saučesnike i prikrivače. Po njegovom mišljenju, u tom pravcu navode se samo hipotetičke pretpostavke, ali ne i konkretne činjenice. Nadalje, apelant smatra neprihvatljivim navod Suda BiH da je Tužilaštvo BiH predočilo dokaze iz kojih proizlazi realna sumnja o utjecaju na svjedoke. On tvrdi da Tužilaštvo BiH nije predočilo niti jedan dokaz iz kog se vidi realna sumnja o postojanju utjecaja na svjedoke, već upravo suprotno. Po njegovom mišljenju, pritvor mu je produžen bez individualizacije razloga zbog čega je potrebno da i dalje bude zadržan u pritvoru. Također, tvrdi da Sud BiH uopće nije razmatrao niti jednu činjenicu koju je istakao na ročištu za produženje pritvora. S tim u vezi, ukazuje da nije zaposlen u pravnom licu „Eurooptimus“ za koje ga Tužilaštvo BiH vezuje, kao i da nije zaposlen u bilo kojem drugom pravnom licu protiv kog se vodi istraga. Također, ističe i da su zaposleni u ovom preduzeću već saslušani kao svjedoci. Apelant tvrdi da je radio samo kao prevoznik robe, bez zaposlenja u bilo kom od pravnih lica protiv kojih se vodi istraga, pa da nije jasno na koji način bi mogao da utječe na zaposlene u ovim licima, kao i da ima bilo kakve ingerencije u odnosu na dokumentaciju nekog od ovih pravnih lica. Također, ističe i da je dao detaljan iskaz u Tužilaštvu BiH 25. maja 2017. godine u kom je objasnio šta je konkretno radio, te da je tom prilikom dao i spisak lica kojim je dostavljao robu. Iz navedenog, po njegovom mišljenju, proizlazi da nema namjeru da bilo šta krije, ili da na bilo koga utječe, jer bi u suprotnom navedene podatke sakrio. Nadalje, smatra da je neprihvatljivo i obrazloženje Suda BiH da je još uvijek u toku proces prikupljanja dokaza i da je istraga u toku, jer pritvor mora biti sveden na najkraću moguću mjeru, a Tužilaštvo BiH je imalo obavezu da hitno postupa u provođenju istražnih radnji od trenutka kada mu je pritvor određen. Apelant ukazuje da je Tužilaštvo BiH posljednjeg svjedoka saslušalo 8. juna 2017. godine, te da do 22. juna 2017. godine nije saslušan niti jedan svjedok, a Sud BiH mu je ponovo produžio pritvor iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Najzad, apelant je istakao da je Sud BiH postojanje osnovane sumnje u odnosu na njega zasnovao na iskazu pojedinačno pobrojanih sedam svjedoka, da Tužilaštvo BiH raspolaže svim dokazima u odnosu na njega. Zbog toga je, po njegovom mišljenju, bio potreban individualni pristup u odnosu na svakog od osumnjičenih kod procjene postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka
b) ZKPBiH. U prilog navedenom tvrdi da svi osumnjičeni nisu u istoj poziciji i da se istraga protiv svakog od osumnjičenih ne nalazi u istoj fazi. Najzad, ističe i da se ne mogu na isti način tretirati organizator grupe i jedan vozač, a što je učinio Sud BiH.
14. Slijedom navedenog, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi osporena rješenja bila ukinuta i naloženo njegovo puštanje na slobodu.
b) Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su u osporenim rješenjima ocijenjene relevantne okolnosti: veliki broj lica koji je involviran u izvršenje djela, njihova međusobna povezanost, činjenica da neki saučesnici i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani. Stoga, kako je istaknuto, posebno je ocijenjena činjenica da je pred Tužilaštvom BiH u toku proces osiguranja dokaza, da je istraga u toku, da se radi o osjetljivoj fazi postupka, te je ocijenjen značaj krivičnih djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret. Najzad, Sud BiH se pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenih rješenja.
16. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da su osporene odluke Suda BiH pravilne i zasnovane na zakonu, te zaključilo da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
(…)
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
(...)
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 7. juli 2017. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 10. august 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
(…)
25. Apelant u suštini tvrdi da su osporena rješenja u suprotnosti sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije s obzirom na to da nije konkretizirano postojanje stvarne opasnosti da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, eventualno utjecao na svjedoke, saučesnike i prikrivače.
26. Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
27. Ustavni sud najprije zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti. Zaključak redovnih sudova u ovom dijelu nije doveden u pitanje ni samom apelacijom s obzirom na to da apelant i sam navodi da je Sud BiH zaključak u ovom dijelu zasnovao na iskazu sedam pojedinačno pobrojanih svjedoka.
28. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen zbog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Prema citiranoj odredbi, pritvor može biti određen, odnosno produžen ako postoji opravdana bojazan da će biti uništeni, sakriveni, izmijenjeni ili krivotvoreni dokazi, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će krivični postupak biti ometan utjecanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stavom 2. istog člana određeno je da će pritvor iz ovog pritvorskog razloga biti ukinut čim se osiguraju dokazi zbog kojih je određen.
29. Slijedom navedenog, proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi provođenja istrage. Međutim, posmatrano dugoročno, zahtjevi istrage sami po sebi ne mogu biti dovoljni da bi bio određen, odnosno produžavan pritvor iz ovog razloga s obzirom na to da se prema redovnom toku stvari navedeni rizici smanjuju protekom vremena, tj. kako se provode istražne radnje (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).
30. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH u osporenim rješenjima zaključio da su se stekli razlozi za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, prije svega, zbog postojanja ozbiljnog rizika da bi, u slučaju da apelant i ostali osumnjičeni budu pušteni na slobodu, moglo doći do utjecaja na svjedoke, saučesnike, te druge dokaze i tragove krivičnih djela za koje se osnovano sumnjiče.
31. Ustavni sud zapaža da se u prilog ovakvom zaključku Sud BiH pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je istakao (vidi tačku 23) „(…) da redovni sud prilikom određivanja pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH prvenstveno mora utvrđivati da li je osumnjičeno lice pokušalo (neposredno ili posredno) da utječe na svjedoke, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke”.
32. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH najprije imao u vidu da se istraga protiv apelanta i ostalih osumnjičenih nalazi u početnoj fazi. Dakle, radi se o fazi postupka u kojoj je od suštinskog značaja za njegov daljnji tok pronaći i osigurati dokaze koji idu u prilog postojanju ili nepostojanju krivičnih djela za koje se apelant i ostali osumnjičeni terete. Nadalje, Sud BiH je imao u vidu da se radi o složenom predmetu, te osnovanu sumnju da se apelant i ostali osumnjičeni terete da su djelovali kao organizirana grupa koja je dijelila zajednički interes a koji kao takav postoji i u odnosu na činjenicu da bilo ko od njih može izvršiti utjecaj na svjedoke, saučesnike i dokaze, odnosno tragove krivičnih djela, koji bi pogodovao svakom od njih. Također, Sud BiH je ocijenio i činjenicu da je Tužilaštvo BiH najavilo i saslušanje desetine svjedoka, kako proizlazi, uglavnom lica sa kojim su članovi kriminalne grupe sarađivali, a koji se nalaze na različitim lokacijama u BiH, te koji, kako je zaključeno, lako mogu biti podložni utjecaju apelanta i ostalih osumnjičenih kako bi zaštitili svoje poslove, odnosno radnje. S tim u vezi je ocijenjena i činjenica da su dvojica osumnjičenih u bjekstvu, kao i da još uvijek nisu identificirani svi članovi organizirane grupe u vezi s kojom postoji osnovana sumnja da je djelovala i preduzimala nezakonite radnje, a s čim u vezi se ne može zanemariti ni činjenica da se radi o istrazi sa prekograničnim elementom. Također, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da je, kao jedna od mjera u svrhu razotkrivanja eventualnih ostalih članova organizirane grupe, te saučesnika i svjedoka, Tužilaštvo BiH najavilo i pretres oduzetih mobilnih telefona i pribavljene materijalne dokumentacije. Najzad, Sud BiH je imao u vidu brojnost i težinu djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret, pa da apelant i ostali osumnjičeni, sada kada su suočeni sa prikupljenim dokazima, imaju interes da utjecajem na svjedoke i saučesnike, te prikrivanjem drugih dokaza nastoje otkloniti postojanje osnovane sumnje i eventualno daljnje procesuiranje za radnje za koje se terete.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih rješenja dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, pobrojani razlozi u svojoj sveukupnosti upućuju na zaključak da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji ozbiljan rizik da bi apelant i ostali osumnjičeni, u slučaju da budu pušteni na slobodu u ovoj fazi postupka, pokušali da utječu na svjedoke, saučesnike, te na eventualno druge dokaze i tragove krivičnog djela. U tom smislu ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je Sud BiH postojanje ovog pritvorskog razloga propustio da ocijeni individualno, jer, kako je to i ukazano u osporenim rješenjima, u konkretnom slučaju se ne radi samo o procesnoj nego i činjeničnoj zajednici iz koje proizlazi interes svakog od osumnjičenih koji dijeli sa ostalim, a koji se ogleda u utjecaju koji bi mogli ostvariti na dokaze i tragove krivičnog djela radi umanjenja ili izbjegavanja odgovornosti. Također, imajući u vidu da je istraga u početnoj fazi, te da u daljnjem toku postupka treba da budu, pored ostalog, rasvijetljene pozicija i uloga svakog od članova organizirane grupe, zaključak Suda BiH o postojanju ovog pritvorskog razloga ne dovodi se u pitanje apelantovim tvrdnjama da je bio samo vozač i da nije zaposlen ni u jednom od pravnih lica koja pripadaju drugim osumnjičenim, da je pri davanju izjave u Tužilaštvu BiH pojasnio šta je radio, te da je predao spisak lica kojim je isporučivao robu, a o kojim tvrdnjama se, kako apelant tvrdi, redovni sudovi i nisu posebno izjašnjavali. Pri tome Ustavni sud zapaža i da je svjedok M.A. izjavio da je apelant zaposlenik pravnog lica „Eurooptimus“, kao i da je svjedok A.K., zaposlenik pravnog lica „Eurooptimus“, izjavio da je postupao po uputama E.H. i I.B., odnosno apelanta, kao i da je apelant postupao po njihovim uputama.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je redovni sud ponudio relevantne i dovoljne razloge koji, u okolnostima konkretnog slučaja, upućuju na zaključak da postoji ozbiljan rizik da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao utjecati na svjedoke, saučesnike, te druge dokaze i tragove krivičnih djela za koje se osnovano sumnjiči.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman