Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-425/15 (G. T.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-425/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 425/15, rješavajući apelaciju Gordane Todić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Todić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 036258 14 Gž od 13. novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Todić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 26. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 036258 14 Gž od 13. novembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), punomoćnika Ivane Kovačević (u daljnjem tekstu: prvotužena) i „Tehnika inženjering“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 7. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i drugotužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 14. do 28. aprila 2017. godine, dok prvotužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelantkinja je tužbom 30. decembra 2011. godine pokrenula predmetni parnični postupak radi utvrđenja da ugovor o kupoprodaji stana u Bijeljini, koji su 24. oktobra 2003. godine (ovjeren kod suda 28. novembra 2003. godine pod brojem Ov. 6019/03) zaključili apelantkinja i drugotuženi (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), ima jači pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: predmetni stan) od ugovora o zajedničkoj izgradnji nepokretnosti od 30. januara 2007. godine i ugovora o diobi zajednički izgrađenih nepokretnosti od 30. januara 2007. godine koji su zaključili prvotužena i drugotuženi, što je prvotužena dužna priznati i dozvoliti da se apelantkinja u javnim evidencijama upiše kao vlasnik i posjednik predmetnog stana. Apelantkinja je u tužbi istakla i eventualni zahtjev kojim je tražila „raskid spornog ugovora“, te obavezivanje drugotuženog na isplatu iznosa od 14.600,00 KM po osnovu raskida ugovora, zajedno s kamatama, te prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja kojim je tražila da se na njen trošak i rizik odloži izvršenje u predmetu Osnovnog suda broj 80 0 I 48816 13 i do pravosnažnog okončanja predmetnog postupku, tražeći i naknadu troškova postupka.

6. Odlučujući o postavljenim zahtjevima tužiteljke, Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 036258 12 P 3 od 11. jula 2014. godine kojom je sve apelantkinjine tužbene zahtjeve odbio kao neosnovane, uz obavezivanje apelantkinje na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u tačkama od I do IV izreke presude).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio da su apelantkinja kao kupac i drugotuženi kao prodavac 24. oktobra 2003. godine zaključili sporni ugovor kojim je tužiteljka kupila predmetni stan koji je sagrađen na osnovu ugovora o zajedničkoj izgradnji od 22. septembra 2003. godine zaključenog između prvotužene i Tomke Stevanović, koje su u ugovor unijele svoje zemljište, te drugotuženog, koji se navedenim ugovorom obavezao da izgradi objekat na tom zemljištu, a kojim ugovorom je i dogovoreno da će predmetni stan nakon izgradnje pripasti prvotuženoj. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja prije zaključenja spornog ugovora od 24. oktobra 2003. godine zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana s prodavcem Mihajlom Đukićem, kojem je „isplatila avans (dio kupoprodajne cijene)“, da je za isplatu ostatka cijene morala da podigne kredit kod banke, te da su apelantkinja i Mihajlo Đukić zamolili Mitra Gajića kao zakonskog zastupnika drugotuženog da njegova firma (drugotuženi) zaključi s apelantkinjom ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zato što banka ne prihvata fizičko lice - Mihajla Đukića kao prodavca, što je zakonski zastupnik drugotuženog prihvatio, te su apelantkinja i drugotuženi i zaključili sporni ugovor. Nakon toga, banka je apelantkinji odobrila kredit u iznosu od 14.600,00 KM koji je u skladu s ugovorom o kreditu banka uplatila na račun drugotuženog, koji je zatim uplaćeni novac (iznos od 14.600,00 KM) proslijedio Mihajlu Đukiću kao stvarnom prodavcu.

8. Shodno svemu navedenom, Osnovni sud je zaključio da je sporni kupoprodajni ugovor fiktivan pravni posao koji u smislu člana 66 stav 1 ZOO nema (i nije proizveo) dejstvo među ugovornim stranama. Naime, Osnovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da sporni ugovor, zaključen između apelantkinje i drugotuženog nije proizveo nikakva pravna dejstva jer apelantkinja nije isplatila drugotuženom kupoprodajnu cijenu predmetnog stana, već Mihajlu Đukiću od koga je kupila predmetni stan i koji joj ga je predao u posjed, a ne drugotuženi koji je u ugovoru naveden kao prodavac. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja predmetni stan kupila od nevlasnika Mihajla Đukića, koji nije bio vlasnik ni zemljišta na kojem je stambena zgrada sagrađena, niti je gradio tu stambenu zgradu, zbog čega, prema mišljenju Osnovnog suda, nije ni mogao da stekne nikakva prava na predmetnom stanu jer se svojina ne može steći od nevlasnika.

9. U vezi s neosnovanošću eventualnog zahtjeva (kojim je traženo da se sporni ugovor raskine i drugotuženi obaveže na isplatu iznosa od 14.600,00 KM), Osnovni sud je naveo da je iz svih provedenih dokaza proizašlo da apelantkinja novac za predmetni stan nije dala drugotuženom, već Mihajlu Đukiću (s kojim je zapravo i zaključila kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog stana). Osnovni sud je takođe naveo da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom ugovoru koji nije proizveo nikakvo pravno dejstvo među ugovornim stranama jer je takav pravni posao apsolutno ništav, te da stoga nema osnova za primjenu odredaba čl. 127, 132 i 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na koje se apelantkinja pozvala.

10. S obzirom na navedeno Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nema valjanog pravnog osnova za sticanje prava svojine i upis tog prava u zemljišne knjige, te da su stoga i tužbeni i eventualni zahtjev neosnovani, kao i prijedlog za donošenje mjere obezbjeđenja.

11. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 036258 14 Gž od 13. novembra 2014. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu (dio eventualnog zahtjeva) i u odnosu na troškove postupka (st. II i IV izreke prvostepene presude), tako da je drugotuženi obavezan da apelantkinji isplati iznos od 14.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom drugotuženi je obavezan na isplatu troškova žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

12. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično stanje u prvostepenom postupku, te u vezi s tim zaključio da je sporni ugovor fiktivan pravni posao koji u smislu člana 66 stav 1 ZOO nema (i nije proizveo) dejstvo među ugovornim stranama i za fiktivnost ugovora znale su obje strane. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da sporni ugovor prikriva kupoprodajni ugovor zaključen između apelantkinje i Mihajla Đukića kao prodavca, a koji takođe ne može proizvesti pravno dejstvo jer ne ispunjava uslove pravne valjanosti ni u pogledu forme, niti u pogledu postojanja ovlašćenja (ni naknadnog odobrenja) prvotužene za zaključenje takvog ugovora. Naime, Okružni sud je zaključio da se u kontekstu svih utvrđenih činjenica u konkretnom slučaju ne može raspravljati o konkurenciji ugovora - jačeg pravnog osnova za sticanje prava svojine budući da apelantkinja uopšte nema pravni osnov za sticanje tog prava jer je njen kupoprodajni ugovor ništav pravni posao s obzirom na to da sporni ugovor niti je zaključen s vlasnikom, niti je apelantkinja savjesna jer je znala (mogla je znati) da je sporni ugovor zaključila s nevlasnikom s obzirom na stanje u zemljišnim knjigama.

13. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je članom 23 stav 2 Zakona o stvarnim pravima propisano da „pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu“. Takođe, u smislu člana 55 stav 2 istog zakona, sticalac je u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu“. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da apelantkinja nema valjanog pravnog osnova za sticanje prava svojine na predmetnom stanu i upis tog prava u zemljišne knjige, pa je s tim u vezi zaključio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan. Shodno tome, prema ocjeni Okružnog suda, nisu ispunjeni ni uslovi da se usvoji predložena mjera obezbjeđenja u smislu odredaba člana 269 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

14. U vezi s osnovanošću žalbenih prigovora u dijelu odluke o eventualnom apelantkinjinom zahtjevu kojim je tražen raskid spornog kupoprodajnog ugovora i povrat isplaćenog novčanog iznosa, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u tom dijelu donio odluku na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim Okružni sud je pojasnio da je kupoprodajni ugovor fiktivan pravni posao, koji nije ni nastao, te kao takav nema dejstva među strankama jer se radi o ništavom pravnom poslu, a posljedice ništavosti su regulisane članom 104 stav 1 ZOO koji propisuje da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna da drugoj strani vrati sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju drugotuženi ugovorna strana iz ništavog ugovora koji je na osnovu predmetnog ugovora primio iznos od 14.600,00 KM koji mu je banka isplatila na ime kupoprodajne cijene. Prema ocjeni Okružnog suda, irelevantno je kod posljedica ništavosti ugovora za šta je ugovorna strana taj novac iskoristila jer je obaveza iz ugovora ispunjena isplatom navedenog novčanog iznosa koji mora da se vrati drugoj strani.

15. Okružni sud je zatim ocijenio da u konkretnom slučaju nije odlučujuće što apelantkinja traži isplatu po osnovu raskida ugovora jer je tačno da se u konkretnom slučaju ne radi o raskidu ugovora, pa bi takav zahtjev bio neosnovan, ali da je ipak zahtjev za isplatu osnovan, ali iz drugog pravnog osnova. Okružni sud je ukazao da sud nije vezan za pravni osnov zahtjeva u smislu člana 2 stav 3 ZPP ukoliko je pravo moguće drugačije primijeniti, ali naravno u okvirima ponuđenih i utvrđenih činjenica, što je u konkretnom slučaju bilo moguće, pa je eventualni zahtjev za isplatu osnovan. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer je po njenom mišljenju zauzet pogrešan stav da je predmetni kupoprodajni ugovor fiktivni pravni posao, koji u smislu člana 66 ZOO nije proizveo dejstvo među ugovorenim stranama. U vezi s tim navodi da je apelantkinja zaključila predmetni ugovor s drugotuženim i da je „savjesni sticalac prava svojine za razliku od prvotužene koja je nesavjesna jer iako je kasnije ishodila upis u zemljišne knjige znala je da je apelantkinja u posjedu stana“. Pored toga, smatra da je „pogrešan zaključak da je apelantkinja zaključila predmetni ugovor s drugotuženim da bi dobila kredit od banke jer iz predmetnog ugovora i priznanice nesumnjivo proizlazi da je apelantkinja kredit u iznosu od 14.600,00 KM (član 1 ugovora o kreditu) podigla na osnovu predmetnog ugovora, te da je banka isti iznos isplatila drugotuženom (član 2 ugovora o kreditu), a dugotuženi isti iznos isplatio Mihajlu Đukiću (priznanica od 30. decembra 2003. godine)“.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena Ustavom zaštićena apelantkinjina prava. Takođe je naveo da je sud odluku donio imajući u vidu sve navode stranaka i provedene dokaze, te da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude.

18. Osnovni sud je naveo da u toku postupka pred tim sudom nije došlo do povrede apelantkinjinih ustavnih prava na koja se pozvala u apelaciji, te da su neosnovani apelantkinjini navodi koji su izneseni u predmetnoj apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Punomoćnik drugotuženog je naveo da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da apelantkinja nije kupila predmetni stan od drugotuženog, te da drugotuženi po osnovu predmetnog ugovora zaključenog s apelantkinjom 24. oktobra 2003. godine nije ništa primio jer je apelantkinja sporni stan kupila od Mihajla Đukića kojem je, po apelantkinjinom nalogu, drugotuženi sporni novčani iznos i proslijedio, o čemu je izdao i potvrdu. Dalje se ukazuje da apelantkinja nije kupila predmetni stan od drugotuženog i da je sporni ugovor poslužio apelantkinji samo za podizanje kredita kod banke. Navedeno je takođe da se apelantkinja od 2003. godine drugotuženom nikada nije obratila s bilo kojim zahtjevom u pogledu spornog stana, posebno ne za vraćanje spornog iznosa. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase: Prividan ugovor Član 66.

(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

(2) Ali, ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.

Ništavost Član 103. stav (1) (1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 2.

1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

[…] 3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. […] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 036258 14 Gž od 13. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 28. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantkinja pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđenja i isplate novčanog iznosa, pa proizlazi da se radilo o postupku građanskopravne prirode, tako da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak u konkretnom slučaju bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u vezi s apelantkinjinim zahtjevom kojim je tražila utvrđenje da je predmetni ugovor o kupoprodaji jači pravni osnov za sticanje prava svojine na spornom stanu od ugovora o zajedničkoj izgradnji nepokretnosti od 30. januara 2007. godine koji su zaključili prvotužena i drugotuženi, potvrđujući u tom dijelu prvostepenu presudu, dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na osnovu činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji fiktivan pravni posao, koji nije ni nastao, te kao takav nema dejstvo među ugovornim stranama shodno odredbama člana 66 stav 1 ZOO budući da je predmetni ugovor zaključen na apelantkinjino insistiranje radi dobijanja stambenog kredita od banke, a da je sporni iznos koji je banka uplatila na račun drugotuženog po osnovu predmetnog ugovora drugotuženi prebacio na račun Mihajla Đukića kao prodavca, što je tokom postupka nesporno i utvrđeno. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da kod prividnog (simuliranog) pravnog ugovora (član 66 ZOO) postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana volje), a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih lica izazvao lažan dojam iako one žele da ugovor nastane i pravno djeluje. Prema članu 66 stav (1) ZOO prividan (fiktivan) ugovor nema učinka prema ugovornim stranama jer je u takvom ugovoru riječ o neskladu između volje i očitovanja, a posljedica mu je ništavost. Dakle, kod prividnog ugovora postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana) volje, a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih lica izazvao lažni dojam iako ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje. Između ugovornih strana nema pravnog učinka, ništav je i s njim se postupa kao da nije ni sklopljen.

33. S obzirom da u konkretnom slučaju apelantkinja nije ni bila u ugovornom odnosu s drugotuženim kao eventualnim vlasnikom predmetnog stana, već je bila u ugovornom odnosu s Mihajlom Đukićem s kojim je prethodno zaključila kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog stana i kojem je apelantkinja isplatila kupoprodajnu cijenu za predmetni stan, Okružni sud je zaključio da je apelantkinjin zahtjev za utvrđenje da je predmetni ugovor o kupoprodaji jači pravni osnov za sticanje prava svojine na spornom stanu neosnovan budući da apelantkinja nema pravni osnov za sticanje svojine na spornom stanu jer je tokom postupka utvrđeno da je predmetni ugovor na kojem je apelantkinja zasnivala svoj zahtjev fiktivan i samim tim apsolutno ništav (član 103 ZOO).

34. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje apelantkinja ni u apelaciji ne osporava, već ih praktično potvrđuje, i relevantne odredbe čl. 66 stav 1 i 103 ZOO na kojima je Okružni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku da je predmetni ugovor fiktivan, a samim tim apsolutno ništav u smislu člana 103 ZOO, te da apelantkinja nema pravni osnov za sticanje prava svojine na spornom stanu.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZOO, niti je apelantkinja svojim navodima dovela u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-425/15 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio