Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-592/15 (S. M., Jasna Krasnići–Muratović i A. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-592/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 592/15, rješavajući apelaciju Sadika Muratovića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sadika Muratovića, Jasne Krasnići Muratović i Amira Muratovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004186 14 Rev od 20. novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sadik Muratović, Jasna Krasnići Muratović i Amir Muratović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 5. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 004186 14 Rev od 20. novembra 2014. godine. Apelanti su na zahtjev Ustavnog suda 4. septembra 2017. godine dopunili apelaciju dostavljanjem punomoći za zastupanje.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, i tužioca Selima Mrkaljevića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 12. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Opštine Bijeljina, zastupane po Pravobranilaštvu Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini, koja je u predmetnom postupku imala poziciju prvotužene (u daljnjem tekstu: prvotužena) odgovor je zatražen 18. jula 2017. godine.

3. Vrhovni sud, tužilac i prvotužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 23. maja do 25. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 004186 05 P od 18. juna 2013. godine, donesenom u ponovnom postupku po tužbi tužioca protiv prvotužene i apelanata („radi utvrđenja prava svojine i prava na posjed građevinskog zemljišta do izuzimanja“), odbijen je tužbeni zahtjev tužioca u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik izgrađenog građevinskog zemljišta, površine 338 m , u Ulici Filipa Višnjića u Bijeljini, koje po važećem regulacionom planu grada Bijeljine služi za redovnu upotrebu građevinskih objekata tužioca, i to stambeno-poslovnog objekta površine 101 m i pomoćnog objekta površine 33,5 m , a koju površinu građevinskog zemljišta čine dijelovi parcela kao u izreci presude, te da su tuženi dužni trpjeti da se tužilac u novoj evidenciji nepokretnosti upiše kao vlasnik ovog zemljišta s dijelom 1/1, te da mu prvotužena i apelanti solidarno naknade troškove parničnog postupka (stav 1 izreke). Stavom 2 iste presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca u dijelu kojim je tražio da sud utvrdi da ima pravo posjeda na građevinskom zemljištu, površine 101 m , koja površina, po tužiocu, predstavlja razliku kupljene površine parcele označene kao u izreci presude po premjeru iz 1957. godine, do izuzimanja dijela tog zemljišta od strane prvotužene, plaćanja tržišne cijene i privođenja navedenog zemljišta namjeni, koje zemljište prema skici vještaka geodetske struke Zorana Gajića od 13. septembra 2012. godine (koja je sastavni dio izreke predmetne presude) predstavlja dijelove parcela, kao u stavu 1 izreke presude, te da su tuženi dužni predati tužiocu u posjed dio ovog zemljišta, površine 10 m , i da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka.

6. Suprotno navedenom, stavom 3 iste presude usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanata, te je naloženo tužiocu da apelantima preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio parcele, preciznije označene kao u izreci presude, prema obliku i dimenzijama, prikazan na skici vještaka geodetske sruke, označen plavom bojom (površine 2 m ) i zelenom bojom (površine 18 m ), da ukloni ogradu i druge prepreke postavljene na toj parceli, te je tužilac obavezan da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

7. Osnovni sud je naveo da je tužilac podnio tužbu protiv tuženih - prvotužene i apelanata radi utvrđivanja prava svojine i prava posjeda na građevinskom zemljištu i taj tužbeni zahtjev je precizirao tek 31. januara 2013. godine. Osnovni sud je utvrdio da je tužilac 15. aprila 1971. godine s pravnim prednikom apelanata (Muhmedom Muratagićem, u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata) zaključio Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti OV. br. 768/71 kojim je od pravnog prednika apelanata kupio kuću i plac, pobliže označen kao u obrazloženju presude, površine 406 m . Navedeno je da je predmetni ugovor proveden u zemljišnoj knjizi, te je tužilac na predmetnim nepokretnostima upisan s trajnim pravom korišćenja, s dijelom 1/1, i da je na osnovu navedenog ugovora tužilac upisan kao posjednik kuće površine 89 m i dvorišta površine 350 m . Dalje je Osnovni sud naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari ovaj sud već odlučivao (16. februara 2010. godine) i ta odluka je po žalbi apelanata ukinuta rješenjem Okružnog suda od 29. aprila 2011. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Budući da je u obrazloženju rješenja Okružnog suda navedeno da tužbeni i protivtužbeni zahtjev treba urediti, što su parnične stranke i učinile nakon dobijanja nalaza i saslušanja vještaka Z. G i M. I.

8. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza u prethodnom postupku i dokaza provedenih u ponovnom postupku (uvida u materijalne dokaze, iskaza saslušanih svjedoka i iskaza parničnih stranaka - i tužioca i tuženih, uvida na licu mjesta i nalaza i mišljenja vještaka geometara Z. G., H. O. i M. I.), čiji je sadržaj detaljno prezentovao u obrazloženju presude, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca neosnovan jer nikad nije bio u posjedu nepokretnosti koje sada traži tužbenim zahtjevom. U vezi s tim je ukazao da tužilac sve do nalaza vještaka praktično nije ni znao šta obuhvata gruntovna parcela koju je kupio. Istaknuto je da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužilac kupio od prodavca parcelu na kojoj se sada nalaze njegovi objekti, da je u vrijeme kupovine dio njegove parcele korišćen kao prolaz i za vlasnike susjednih nepokretnosti, a temelj koji je na skici vještaka označen plavom bojom (2 m ) bio je izgrađen. Prema tome, kako je naveo Osnovni sud, tužilac nikada nije bio u posjedu dijela nepokretnosti koje traži tužbenim zahtjevom. Ocijenjen je neosnovanim i dio tužbenog zahtjeva tužioca kojim traži predaju u posjed dijela nepokretnosti koje u posjedu drže tuženi, a sve do izuzimanja od strane prvotužene Opštine Bijeljina i plaćanja tržišne cijene jer bi to, prema ocjeni suda, značilo da se držanje u posjedu onoga što se traži tužbom određuje neizvjesnom činjenicom da li će biti sproveden određeni pravni postupak ili ne, koji ne zavisi od volje stranaka, a i sam tužilac navodi da je u stvari sporan put i da mu tu nedostaje određena površina. Istaknuto je da je tužilac kupio zemljište na kojem je faktički tada postojao put i koji se koristio i ne može na osnovu upisa u ZK tražiti više prava nego što je imao prodavac, tj. prednik apelanata od kojeg je kupio predmetne nepokretnosti. S druge strane, kako je istakao Osnovni sud, apelanti svoj protivtužbeni zahtjev zasnivaju na nalazu i mišljenu vještaka Zorana Gajića, na premjeru koji je nastao na osnovu avio-snimanja iz 1980. godine. Navedeno je da su granice „koje su tada zatečene na licu mjesta, dakle nekih desetak godina od kupovine zemljišta od strane tužioca su prikazane na novom geodetskom elaboratu, osim u dijelu koji se odnosi na temelj, što je na skici označeno plavom bojom, gdje je vještak Gajić rekao da je došlo do greške dešifracije avio-snimka i prenošenja na geodetske planove“. S obzirom na navedeno Osnovni sud je odbio precizirani tužbeni zahtjev tužioca, a samim tim je usvojio protivtužbeni zahtjev apelanata (kojim je naloženo tužiocu da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje precizirane parcele 18 m plus 2 m spornog zemljišta, a koje se nalaze u sastavu parcele tužioca) shodno članu 127 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP).

9. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 004186 13 Gž 2 od 26. novembra 2013. godine odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i prvotužene i potvrđena presuda prvostepenog suda. Istom presudom odbijen je kao neosnovan i zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka po žalbi u iznosu od 720,00 KM.

10. Okružni sud je u obrazloženju presude prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilo primijenio materijalno pravo, pa te razloge prihvata i Okružni sud kao pravilne i zakonite. Okružni sud smatra da je pravilan stav prvostepenog suda kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužioca, cijeneći da je tužilac predmetno zemljište, parcelu kupio 1971. godine od pravnog prednika apelanata u granicama koje mu je tada on pokazao. Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu tužioca da je po sili zakona postao vlasnik parcele koja služi upotrebi njegovih građevinskih objekata po važećem regulacionom planu Grada Bijeljina, bez obzira što je trajno pravo korišćenja izgrađenog građevinskog zemljišta po članu 42 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 112/06) prešlo u svojinu apelanata, konstatujući da je tužilac mogao tražiti samo kod organa uprave da se utvrdi da je stekao ovo pravo. Okružni sud je takođe odbio kao neosnovanu žalbu tužioca da se prvostepeni sud prilikom donošenja navedene presude nije pozvao ni na jedan materijalni propis, imajući u vidu da je taj sud prvostepenu presudu donio na osnovu odredbe člana 127 ZSP.

11. Okružni sud takođe smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantima dosudio 18 m plus 2 m zemljišta jer se po nalazu vještaka geometra Zorana Gajića radi o zemljištu koje predstavlja sporni temelj (po skici vještaka označen plavom bojom), koji su uradili apelant Sadik Muratović i njegov brat, a što je potvrđeno i iskazima saslušanih svjedoka. Okružni sud je takođe zaključio da tužilac „nema pravo na zemljište označeno zelenom bojom [površine 18 m ] s obzirom na to da je to zemljište u sastavu parcele [apelanata] označenih kao […], te se ne može pozivati tužilac da mu spornih 18 m pripada prema kupljenoj parceli […] po premjeru iz 1957. godine, koji premjer je stavljen van snage prema nalazu vještaka Zorana Gajića, a tužilac nije dokazivao da je posjedovanjem ovih spornih 18 m stekao neko pravo na tim nepokretnostima“. Stoga je Okružni sud odlučio kao u izreci presude na osnovu člana 226 ZPP.

12. Tužilac je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju, a apelanti su dostavili odgovor na reviziju.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 004186 14 Rev od 20. novembra 2014. godine, revizija tužioca je djelimično usvojena i presuda Okružnog suda od 26. novembra 2013. godine preinačena u osporenom dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu apelanata i utvrđeno da se žalba tužioca djelimično usvaja i presuda Osnovnog suda od 18. juna 2013. godine u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu preinačava, tako što se odbija protivtužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se tužiocu naloži da im preda u posjed i slobodno raspolaganje dio parcele označene kao u izreci presude, površine 18 m , i da u tom dijelu ukloni ogradu i druge postavljene prepreke. Istom presudom je preinačena i odluka o troškovima postupka tako što je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu revizija tužioca odbijena.

14. Vrhovni sud je, cijeneći revizione navode tužioca kojim osporava presudu drugostepenog suda kojom je potvrđen stav Osnovnog suda u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili zahtjev tužioca za utvrđenje da je vlasnik izgrađenog građevinskog zemljišta površine 338 m prema važećem regulacionom planu i da se na navedenom zemljištu upiše s pravom svojine. Smatra da je zahtjev tužioca pravilno odbijen zato što regulacioni plan, kao akt urbanističke regulative, nije osnov za sticanje prava svojine, pa je s tim u vezi ukazao da je saglasno članu 44 Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) propisana mogućnost pretvaranja prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine, međutim kako tužilac u predmetnom parničnom postupku traži utvrđivanje prava svojine na zemljištu u granicama predviđenim regulacionim planom, koji nije sproveden, a koja površina, između ostalog, obuhvata i dio spornog puta kao javnog dobra koje faktički prolazi kroz njegovu parcelu - dvorište, to je zaključio da su njegovi revizioni navodi neosnovani. U vezi s tim, Vrhovni sud je takođe naveo da je sporni put postojao od 1930. godine, koji je upisan tek 1980. godine nakon izvršenog avio-snimanja i nakon čega je površina parcele tužioca smanjena na 439 m , iz čega proizlazi da tužilac kupovinom predmetne parcele od pravnog prednika apelanata nije stekao i pravo svojine, kao ni posjeda na dijelu parcele koja u naravi predstavlja sporni put. Prema tome, Vrhovni sud smatra ispravnim stav nižestepenih sudova da je tužilac na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenim s pravnim prednikom apelanata stekao ono što mu je pokazano na terenu, da zemljište na kome se nalazio izgrađen put nije mogao kupiti jer mu prednik apelanata to zemljište nije prodao, te da je međna linija između parcele tužioca i apelanata ucrtana na osnovu izrade katastarskog plana, odnosno na osnovu avio-snimka sačinjenog 1980. godine. Osim toga, smatra da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je granica između parcele tužioca i apelanata ucrtana na geodetskim planovima prilikom izrade plana katastarskog premjera, a na bazi podataka dobijenih avio-snimanjem izvršenim 1980. godine, da prema nalazu vještaka postoje razlike između foto-snimka i međne linije koja je ucrtana u geodetskom elaboratu, odnosno da prikazano stanje na foto-snimku prilikom avio-snimanja nije urađeno po propisima i da je kao takvo preneseno na geodetski operat, zbog čega postoji razlika od 2 m , koja predstavlja dio parcele tužioca, a po foto-snimku taj dio pripada parceli apelanata, zbog čega, i u ovom dijelu, osporenu presudu smatra ispravnom. Vrhovni sud, takođe, smatra ispravnim stav nižestepenih sudova kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca za utvrđivanje prava posjeda na 101 m građevinskog zemljišta apelanata jer je osporena odluka saglasna članu 81 ZOSPO koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno jer tužilac nije dokazao da je taj dio parcele tuženih, kao dio puta, kupio od pravnog prednika apelanata i da je iste držao u posjedu.

15. Međutim, Vrhovni sud je, vezano za djelimično usvajanje revizije tužioca, istakao da smatra da pobijana presuda u usvajajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu apelanata kojim je tužiocu naloženo da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje površinu od 18 m , da ukloni ogradu i druge prepreke postavljene na toj parceli nije pravilna. U vezi s tim je istaknuto da ne može prihvatiti pravilnim stav drugostepenog suda da tužilac nema pravo na zemljište označeno na skici vještaka zelenom bojom, uz obrazloženje da to zemljište ulazi u sastav parcele tuženih po važećem geodetskom elaboratu, te da se tužilac ne može pozivati da tih 18 m pripada kupljenoj parceli, te da nije dokazao da je posjedovanjem stekao neko pravo. Navedeno je da je drugostepeni sud izgubio iz vida da je tužilac kao nosilac trajnog prava korišćenja na izgrađenom građevinskom zemljištu u odnosu na parcelu kojoj pripada sporni dio zemljišta za koje je platio naknadu 1971. godine i koji drži u posjedu dužan da trpi izmjene granica građevinske parcele u slučaju promjene urbanističkog plana ili promjene parcelizacije, ali uz ograničenje da mu se ostavi onoliko zemljišta koliko je neophodno za normalnu upotrebu postojećeg objekta trajnog karaktera. Prema tome, imajući u vidu činjenično utvrđenje da je nalazom vještaka građevinske struke, za korišćenje tužiočeve stambene zgrade i pomoćnog objekta potreban plac površine 337 m , a da je sadašnja površina navedenog placa 291 m , to, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema neophodnu površinu zemljišta za normalnu upotrebu postojećeg objekta tužioca. Osim navedenog, Vrhovni sud smatra da činjenica da je tužilac u posjedu spornog dijela parcele, te okolnost da u ovom slučaju nije vođen upravni postupak vezan za sporni dio zemljišta površine (18 m ), tužiocu daje jače pravo na posjed saglasno odredbi člana 41 ZOSPO koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja protivtužbe. Vrhovni sud je, s obzirom na to, drugostepenu presudu u ovom dijelu preinačio i žalbu tužioca djelimično usvojio tako što je odbio protivtužbeni zahtjev apelanata koji je glasio da se naloži tužiocu da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje sporni dio zemljišta površine 18 m , da ukloni ogradu i druge prepreke postavljene na parceli broj k. č. 2891. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da tužilac ima jače pravo posjeda na navedenom zemljištu. Odluku da svaka strana snosi svoje troškove postupka Vrhovni sud je donio imajući u vidu postavljene zahtjeve u tužbi i protivtužbi i konačnu odluku o tim zahtjevima, na osnovu čega je ocijenio da je uspjeh stranaka u sporu podjednak. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je saglasno odredbi člana 397 ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, iznose hronologiju postupanja sudova, posebno analizirajući stav Vrhovnog suda u vezi s kršenjem ovih prava, što prvenstveno vide u pogrešnoj primjeni odredaba člana 41 ZOSPO u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužioca. U vezi s tim tvrde da tužilac nije nikad bio u posjedu spornog zemljišta (18 m ).

Takođe navode da im nije bilo omogućeno da raspravljaju pred sudom u smislu raspravnog principa, da predlože i provedu sve dokaze kojima bi dokazali osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva. Apelanti dalje smatraju da je nezakonita odluka Vrhovnog suda u dijelu kojom je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom odlučivanja o reviziji tužioca i da u svemu ostaje pri obrazloženju datom u navedenoj odluci, zbog čega navode apelanata smatra neosnovanim.

18. Prvotužena smatra da je odluka suda na koju se apelanti pozivaju pravilna i zakonita i da njom nisu povrijeđena prava na koja se pozivaju u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužilac odluku Vrhovnog suda smatra pravilnom i zakonitom i predlaže da se apelacija apelanata odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 246.

O reviziji, revizijski sud odlučuje bez rasprave Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Član 397.

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

Kad se ukine odluka protiv koje je podnijet pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Sud može postupiti po odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnijet pravni lijek samo djelimično ukine.

21. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 112/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 44.

(1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu:

a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj 52/58),

b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SRBiH", broj 24/68), koji se odnosi ka opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik.

(2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo prešlo je na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03) utvrdiće se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.

(3) Prestanak vlasništva iz st. 1. i 2. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem nadležnog organa upravo za imovinsko pravne poslove.

(4) Rješenje iz stava 2. ovog člana može se osporavati žalbom u postupku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove.

(5) Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na sprovođenje.

22. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 6/80, 36/90 i 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.

Pravo posjeda stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 41.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

23. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 6/80, 36/90 i 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 127.

(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2)Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

(3)Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba, o svome trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 004186 14 Rev od 20. novembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelanti su primili 29. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena su 5. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu njom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Član II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužioca za utvrđenja prava svojine i prava na posjed građevinskog zemljišta, odnosno o protivtužbenom u zahtjevu apelanata za predaju u posjed dijela parcele, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. U suštini, apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što im je bilo onemogućeno da raspravljaju pred sudom. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. Ustavni sud zapaža, a uzimajući u obzir navode iznesene u apelaciji, da se suština tvrdnji apelanata o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i zbog toga što im je bilo onemogućeno da raspravljaju pred sudom , te smatraju da je pogrešan stav Vrhovnog suda koji je odbio njihov protivtužbeni zahtjev vezan za predaju u posjed površine od 18 m .

35. Međutim, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda jer smatra da je taj sud dao detaljne i jasne razloge zbog kojih je, shodno svojim zakonskim ovlašćenjima, primjenom člana 250 stav 1 ZPP, drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojom je presudom prvostepenog suda usvojen protivtužbeni zahtjev apelanata i tužiocu naloženo da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje zemljište površine 18 m . Naime, vezano za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi, suprotno apelacionim navodima, da je tužilac u posjedu sporne površine od 18 m koje apelanti potražuju protivtužbenim zahtjevom, a Ustavni sud u činjenicama predmeta nije našao nikakve elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi proizvoljno postupali prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja. Uostalom, ovakvo utvrđenje redovnih sudova upravo potvrđuje i protivtužbeni zahtjev apelanata kojim oni traže da im tužilac „preda u posjed i slobodno raspolaganje“ dio predmetne parcele. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, cijeneći činjenično utvrđenje da je nalazom vještaka konstatovano da je tužilac imao trajno pravo korišćenja parcele kojoj pripada i sporni dio zemljišta od 18 m , konstatovao da je tužilac saglasno članu 41 ZOSPO dokazao da je posjedovanjem stekao jače pravo posjeda navedenog zemljišta u odnosu na apelante, te da navedeno zemljište služi za normalnu upotrebu njegovog postojećeg objekta. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te smatra da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantima kao tuženim bilo omogućeno da raspravljaju pred sudom u smislu raspravnog principa iz člana 7 ZPP, kao i da u smislu principa tereta dokazivanja iz člana 123 navedenog zakona predlože i provedu sve dokaze kojima bi dokazali osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva, iz čega proizlazi da apelanti nisu bili u neravnopravnom položaju u odnosu na tužioca. Dakle, nesporno je da su apelanti učestvovali u predmetnom parničnom postupku, da su mogli osporavati tužbeni zahtjev tužioca i dokazivati osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva, te da su u skladu s relevantnim odredbama ZPP imali mogućnost korišćenja dostupnih pravnih lijekova. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelanti nisu izjavljivali žalbu, niti reviziju jer su bili zadovoljni ishodom postupka pred nižestepenim sudovima. Međutim, apelanti su, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, dostavili odgovor na reviziju tužioca. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da da saglasno odredbi člana 246 ZPP o reviziji revizijski sud odlučuje bez rasprave, pa se stoga neosnovanim pokazuju navodi apelanata da im je onemogućeno da raspravljaju pred sudom. Stoga, nezadovoljstvo apelanata ishodom konkretnog postupka ne znači ujedno i povredu prava na pravično suđenje.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbi člana 397 stav 2 ZPP, ocijenivši da je uspjeh stranaka u predmetnom sporu podjednak. Ustavni sud zapaža da je citiranom odredbom ZPP propisano da „kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek [...], odlučiće o troškovima cijelog postupka“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 536/04 (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 22 i 23) prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da, u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici, odredbe ZPP tumače u skladu s principima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku.

38. Imajući u vidu navedeni stav, Ustavni sud smatra da je osporena odluka donesena na osnovu relevantne odredbe člana 397 stav 2 ZPP-a, da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju iskoristio svoje diskreciono pravo da odredi troškove postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u odluci Vrhovnog suda nije bilo proizvoljnog tumačenja relevantnih zakonskih odredaba ZPP, te da, prema tome, nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.

39. Prema tome, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u njenom donošenju, niti na bilo kakvu procesnu nepravičnost koja bi vodila kršenju prava na pravično suđenje. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući nižestepene presude, te osporenu presudu Vrhovnog suda i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava takođe dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su iz istih razloga neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje da je apelantima bilo onemogućeno da raspravljaju pred sudom, te kada je redovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava dovode u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-592/15 (S. M., Jasna Krasnići–Muratović i A. M.) | Sudska praksa | Aktio