Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2690/17 (J. V.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Miješanje u imovinu
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2690/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2690/17, rješavajući apelaciju Jadranke Vukelje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Vukelje podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 207899 16 Gž od 11. aprila 2017. godine u odnosu na pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Jadranke Vukelje podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 207899 16 Gž od 11. aprila 2017. godine u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jadranka Vukelja (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 27. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 207899 16 Gž od 11. aprila 2017. godine.

2. Istovremeno apelantkinja je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo odlaganje izvršenja koje je određeno pravosnažnim rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 207899 15 I od 2. oktobra 2015. godine na novom predmetu i sredstvu izvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Unicredit banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 17. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tražilac izvršenja dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 21. do 25. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Rješenjem o izvršenju na novom predmetu i sredstvu izvršenja Osnovnog suda broj 71 0 I 207899 15 I od 2. oktobra 2015. godine određeno je izvršenje na apelantkinjinim novčanim sredstvima, i to na penziji, uz nalog Fondu PIORS da zaplijenjena novčana sredstva – ½ penzije doznači tražiocu izvršenja na njegove transakcijske račune.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da rješenje o izvršenju od 12. marta 2015. godine kojim je bilo određeno izvršenje na apelantkinjinim pokretnim stvarima nije bilo moguće sprovesti, pa je tražilac izvršenja predložio promjenu predmeta i sredstva izvršenja na apelantkinjinim novčanim sredstvima, što je sud prihvatio kao u dispozitivu rješenja.

8. Odlučujući o apelantkinjinom prigovoru protiv rješenja o izvršenju na novom predmetu i sredstvu izvršenja od 2. oktobra 2015. godine, Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 207899 15 I od 20. novembra 2015. godine prigovor kao neosnovan odbio, te osporeno rješenje u cijelosti ostavio na snazi. Osnovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 8 stav (3) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je određeno da ako se rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može radi namirenja svog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu sud odlučuje rješenjem. Nadalje, pojašnjeno je da apelantkinja kao izvršenik nije osporila rješenje o izvršenju tako da je ono postalo izvršno i pravosnažno u pogledu utvrđenog potraživanja i njegove visine, već samo u pogledu određenog novog predmeta izvršenja ili izvršenja na novim sredstvima. Kako je Osnovni sud dalje naveo, apelantkinja ne spori postojanje potraživanja, pri čemu ničim ne dokazuje da je izvršenje na novom predmetu – penziji, niti novim sredstvima zapljenom ½ penzije i prenosom penzije na račun tražioca izvršenja nedozvoljeno, niti ograničeno, a niti nudi bilo kakav drugi način namirenja tražioca izvršenja za dug koji ima prema tražiocu izvršenja koji je utvrđen pravosnažnom sudskom odlukom (potraživanje tražioca izvršenja na osnovu pravosnažne presude u iznosu od 27.171,65 KM).

9. Uz to, apelantkinja nije dokazala da postoji bilo koji razlog za obustavu postupka, u smislu člana 63 ZIP-a, pa kako apelantkinja nije dokazala da je izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja nedozvoljeno, a niti je ponudila novi predmet podoban za izvršenje kojim bi se tražilac izvršenja namirio, prema stavu Osnovnog suda, apelantkinjini prigovori o opterećenosti penzije nisu razlozi koji bi spriječili sprovođenje izvršenja. Osnovni sud je ocijenio da ne postoji niti jedan razlog propisan članom 47 ZIP-a koji bi spriječio predloženo izvršenje, pa je u smislu člana 49 st. 1 i 2 odlučio kao u dispozitivu rješenja.

10. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 207899 16 Gž od 11. aprila 2017. godine žalbu odbio i osporeno rješenje potvrdio, uz istovremeno odbijanje zahtjeva apelantkinje i tražioca izvršenja za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

11. Nakon što je ispitao osporeno rješenje Okružni sud je zaključio da je ono pravilno i zakonito, te da navodi žalbe ničim ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporenog rješenja. U vezi s tim, Okružni sud se prije svega pozvao na odredbu člana 138 ZIP-a koja propisuje da se izvršenje na plati, naknadi umjesto plate, naknadi za skraćeno radno vrijeme i naknadi zbog umanjenja plate i penzije, primanja po osnovu naknade zbog tjelesnog oštećenja, prema propisima o invalidskom osiguranju, zatim primanja po osnovu socijalne pomoći, primanja po osnovu dodatka za djecu, primanja po osnovu stipendija i pomoći učenicima i studentima i naknade za rad osuđenika, može sprovesti do ½, dok je stavom 2 istog člana propisano da se ograničenje izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1 istog člana primjenjuje samo ako potraživanja ne prelaze 1.000,00 KM mjesečno. Okružni sud je dalje naveo da žalba pravilno ukazuje da se izvršenje na penziji može sprovesti i u manjem procentu od ½, jer se citirana zakonska odredba ne odnosi na ograničenje izvršenja na penziji od ½, već do ½, što znači da procenat ograničenja može biti i manji. Međutim, kako je naglasio Okružni sud, u konkretnom slučaju nije sporno da apelantkinja ostvaruje penziju u mjesečnom iznosu od 419,20 KM, pa se kod utvrđivanja procenta zapljene dijela penzije, u smislu člana 138 ZIP-a, uzima iznos penzije koji apelantkinja ostvaruje, a ne činjenica da je penzija već opterećena administrativnom zabranom po drugim kreditima koje je apelantkinja podigla kod drugih banaka. Okružni sud je nadalje pojasnio da u situaciji kada apelantkinja pored dugovanja koja u konkretnom slučaju zahtijeva tražilac izvršenja prinudnim izvršenjem isplaćuje i druge iznose kredita po osnovu kojih je već uspostavljeno založno pravo na istom predmetu i sredstvu izvršenja, tada se primjenjuje pravilo iz člana 144 ZIP-a, a ne pravilo o oslobađanju ili smanjenju obaveza od izvršenika, u smislu odredbe člana 138 ZIP-a, u vezi s odredbom člana 400 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na koje odredbe se apelantkinja u žalbi neosnovano pozvala. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno postupio kada nije uvažio apelantkinjin prigovor u pogledu smanjenja visine zaplijenjenog dijela penzije rješenjem o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, jer apelantkinjina penzija u konkretnom slučaju može biti zaplijenjena do ½, bez obzira na apelantkinjine navode da ostatak penzije ne odgovara potrošačkoj korpi, a posebno, kako je istakao Okružni sud, što se kod utvrđivanja najniže penzije primjenjuje odredba člana 85 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske, a apelantkinja nije dokazala da ostvaruje nižu penziju nego što je propisano navedenom zakonskom odredbom. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se iscrpno opisuje tok postupka, te iznose stavovi redovnih sudova s kojima se apelantkinja ne slaže, te se ukazuje da je rješenje Okružnog suda potpuno neosnovano i nezakonito i suprotno relevantnim odredbama ZIP-a. Nadalje se ukazuje da je rješenje Okružnog suda nejasno i da ne sadrži valjano obrazloženje, te da se takvom odlukom vrijeđa i apelantkinjino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Prema navodima apelacije drugostepeni sud uopšte nije ocijenio dokaze u spisu, niti navode žalbe, niti je dao jasno obrazloženje za svoje zaključke, te je odluka nejasna i u dijelu u kojem se sud poziva na član 144 ZIP-a. Potom se ukazuje da Okružni sud nije ocijenio konkretnu situaciju prilikom određivanja procenta zapljene penzije, odnosno činjenicu da apelantkinja zapravo prima iznos od 166,20 KM mjesečno, koliko joj ostaje od penzije nakon uspostavljanja administrativne zabrane na penziji, zbog čega ne može ostvariti egzistencijalni minimum imajući u vidu troškove života, čak i da živi sama, te posebno naglašava da živi u porodičnom domaćinstvu. Navodi suda da nije dokazala da ostvaruje minimalnu penziju paušalni su i bez osnova jer je činjenica da ona prima penziju u iznosu od 166,20 KM mjesečno, što je ispod svakog minimuma. U vezi s prethodno iznesenim, apelantkinja se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 3381/14 od 23. januara 2015. godine za koju smatra da je primjenjiva i u njenom slučaju.

13. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantkinja posebno ne obrazlaže već samo predlaže da se odloži izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju na novom predmetu i sredstvu izvršenja Osnovnog suda broj 71 0 I 207899 15 I od 2. oktobra 2015. godine do konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji. Još je naglašeno da apelantkinja shodno relevantnim odredbama ZIP-a nije imala mogućnost da predloži odlaganje izvršenja u predmetnom izvršnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim istaknuvši da taj sud ostaje pri razlozima datim u osporenom rješenju.

15. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, hronološki opisao tok izvršnog postupka uz naglasak da se apelantkinja sama dovela u poziciju u kojoj se našla, zbog toga što je presuda čije je prinudno izvršenje zatraženo postala pravosnažna 27. avgusta 2010. godine tako da je apelantkinja mogla sama da bira i sredstvo i predmet izvršenja u paricionom roku, te na drugi način dogovori izvršenje s tražiocem izvršenja. Prema ocjeni Osnovnog suda, podizanje kredita koje nije vraćala je bio apelantkinjin izbor kao i nova zaduženja mimo njenih mjesečnih primanja dovoljnih za njen život, pri čemu ZIP-om nije regulisano koji je to iznos mjesečnih primanja koji je ograničen od izvršenja, izuzev što je odredbama čl. od 137 do 157 ZIP-a utvrđeno da se na mjesečna primanja koja ne prelaze iznos od 1.000,00 KM određuje do ½ iznosa, a preko 1.000,00 KM izvršenje je moguće do 2/3.

16. Tražilac izvršenja je u iscrpnom odgovoru na apelaciju osporio sve apelacione prigovore smatrajući ih neosnovanim u prvom redu zbog činjenice što je Okružni sud svoju odluku obrazložio i pravno argumentovao u dovoljnoj mjeri. Nadalje je tražilac izvršenja izrazio svoje neslaganje s apelantkinjinim prigovorima vezanim za kršenje prava na imovinu jer je miješanje u apelantkinjinu imovinu bazirano na pravosnažnoj presudi u kojoj je utvrđeno da je apelantkinja dužnik iz ugovora o kreditu, a da se legitiman cilj zasniva na pravu tražioca izvršenja da svoje potraživanje naplati. U pogledu proporcionalnosti tražilac izvršenja je naglasio da apelantkinja mora da snosi posljedice svog neodgovornog ponašanja i odnosa prema obavezama, te da stoga nema pravo da se poziva na kršenje prava na imovinu. Nadalje je naglašeno da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu činjenicu da je sama apelantkinja predložila da se namirenje potraživanja izvrši obustavom dijela penzije, pa je time apelantkinja svjesna svoje obaveze i dugovanja prema tražiocu izvršenja kao i činjenice da sam postupak naplate potraživanja, uključujući i parnični postupak, traje od 2006. godine. Shodno tome, tražilac izvršenja smatra da takvo apelantkinjino ponašanje zapravo doprinosi kršenju njegovog prava na imovinu. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedozvoljena, odnosno odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) relevantne odredbe glase: Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja Član 8. st. (1) i (3) (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Primjena odredaba drugih zakona Član 21. stav (1) (1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Razlozi za prigovor Član 47. stav (5) Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:

5) ako je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena.

Ograničenje izvršenja Član 138.

(1) Izvršenje na plati, naknadi umjesto plate, naknadi za skraćeno radno vrijeme i naknadi zbog umanjenja plate i penzije, primanja po osnovu naknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanja po osnovu socijalne pomoći, primanja po osnovu privremene nezaposlenosti, primanja po osnovu dodatka na djecu, primanja po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknada za rad osuđenika može se sprovesti do iznosa od jedne polovine.

(2) Ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1. ovog člana primjenjuju se samo ako potraživanja ne prelaze 1.000 KM mjesečno. Na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000 KM mjesečno, izvršenje se može sprovesti do iznosa od dvije trećine potraživanja.

Izvršne radnje Član 139.

Izvršenje na novčanom potraživanju sprovodi se zapljenom i prenosom, ako ovim zakonom za pojedine slučajeve nije drugačije određeno.

Obim izvršenja Član 140. stav (2) (2) Ako više tražilaca izvršenja traži izvršenje na istom potraživanju koje je djeljivo, zapljena i prenos određuju se u odgovarajućim iznosima, posebno u korist svakog tražioca izvršenja Prvenstveni red Član 144.

(1) Prvenstveni red založnih prava više tražilaca izvršenja određuje se prema danu primitka izvršnog prijedloga.

(2) Ako je izvršni prijedlog upućen poštom preporučenom pošiljkom, dan predaje pošti smatra se kao dan predaje sudu.

(3) Ako su izvršni prijedlozi više tražilaca izvršenja primljeni u sudu istog dana, založna prava imaju isti prvenstveni red.

(4) Potraživanja s istim redom prvenstva namiruju se srazmjerno, ako se ne mogu namiriti u cijelosti.

(5) Ako zbog sprovedbe izvršenja na novčanom potraživanju prestaju založna i druga prava koja su stečena prije pokretanja postupka, prvenstveni red u namirenju tih prava određuje se prema propisima koji uređuju sticanje reda prvenstva tih prava izvan izvršnog postupka.

Član 158.

U izvršenju na plati i drugim stalnim novčanim primanjima primjenjuju se odredbe čl. 137. do 157. ovog zakona, ako odredbama čl. 158. do 165. ovog zakona nije drugačije određeno.

Zapljena po pristanku dužnika Član 164.

(1) Dužnik može ovjerenom ispravom dati saglasnost da se radi naplate potraživanja povjerioca zaplijeni dio njegove plate i da se isplati neposredno povjeriocu, na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravno dejstvo rješenja o izvršenju.

(2) Ispravu iz stava 1. ovog člana sa dejstvima dostave rješenja o izvršenju poslodavcu dostavlja povjerilac preporučenom poštanskom pošiljkom sa povratnicom.

(3) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, zapljena na osnovu saglasnosti dužnika nema uticaja na sprovođenje izvršenja na plati radi namirenja potraživanja po osnovi zakonskog izdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenog izdržavanja zbog smrti davaoca izdržavanja.

Primjena odredaba Član 165.

Odredbe čl. 158. do 164. ovog zakona na odgovarajući se način primjenjuju i na izvršenje na drugim stalnim novčanim primanjima izvršenika.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u kontekstu prava na pravično suđenje Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

21. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava odluke koje su donesene u postupku izvršenja u kojem apelantkinja ima ulogu izvršenika. S obzirom na tu okolnost, Ustavni sud prvenstveno treba da odgovori na pitanje da li se taj postupak odnosi na određivanje apelantkinjinih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6 Evropske konvencije.

22. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6 Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

23. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja zapljenom ½ penzije koju apelantkinja ostvaruje. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „apelantkinjina nova građanska prava i obaveze“, jer je njena obaveza ranije utvrđena u parničnom postupku, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP 1647/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

b) Dopustivost u kontekstu ostalih prigovora

24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 207899 16 Gž od 11. aprila 2017. godine koje predstavlja konačnu odluku, u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja osporeno rješenje primila 3. maja 2017. godine, a da je apelacija podnesena 27. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, shodno članu 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantkinja osporava rješenje Okružnog suda tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 13 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

29. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Prije nego što počne ispitivati prigovore vezane za kršenje prava na imovinu, Ustavni sud smatra svrsishodnim da podsjeti na sopstvenu praksu iz predmeta AP 3381/14, na koju je i apelantkinja ukazala (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3381/14 od 23. januara 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranom predmetu, imajući u vidu sve okolnosti tog konkretnog slučaja, utvrdio kršenje apelantovog prava na imovinu u kontekstu neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu, jer je na apelanta, koji je kao jemac preuzeo dug od dužnika, sprovođenjem izvršenja stavljen pretjeran teret kojim je narušen pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je do takvog zaključka došao nakon detaljne analize konkretnog slučaja utvrdivši, prije svega, da se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini i da je došlo do miješanja u njegovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito i u javnom interesu, ali da je spornim izvršenjem narušena ravnoteža između javnog i apelantovog interesa, te da je na apelanta stavljen pretjeran teret (op. cit., AP 3381/14, tačke od 31 do 48).

31. Dakle, imajući u vidu citiranu odluku, Ustavni sud smatra nespornim da se i u konkretnom slučaju radi o apelantkinjinoj imovini i da je osporenim rješenjem kojim je dozvoljena promjena predmeta i sredstva izvršenja (nakon što izvršenje na pokretnim stvarima nije bilo moguće) zapljenom ½ apelantkinjine penzije došlo do miješanja u apelantkinjinu imovinu.

32. U vezi sa zakonitošću miješanja Ustavni sud zapaža da apelantkinja ne osporava postojanje izvršnog naslova na osnovu kojeg je pokrenuto izvršenje (pravosnažna presuda kojom je apelantkinja obavezana na isplatu duga po osnovu kredita), niti visinu i postojanje duga, osim što je nezadovoljna činjenicom da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu uvažili okolnost da je novi predmet izvršenja (penzija) već opterećen administrativnim zabranama, zbog čega apelantkinja prima penziju u minimalnom iznosu koji nije dovoljan za normalnu egzistenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je rješenje o izvršenju na novom predmetu i sredstvu izvršenja doneseno na osnovu odredaba člana 8 stav (3) i člana 159 ZIP-a, koje omogućavaju tražiocu izvršenja da u toku izvršnog postupka predloži novi predmet i sredstvo izvršenja u slučaju nemogućnosti izvršenja na ranije predloženom predmetu i sredstvu izvršenja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja osporila rješenje o izvršenju na novom predmetu i sredstvu izvršenja ukazujući da je izvršenje na penziji nemoguće sprovesti, budući da je penzija već opterećena administrativnim zabranama u iznosu od 253,00 KM (visina penzije 419,20 KM). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu odredbu člana 138 stav (2) ZIP-a, koja pruža mogućnost sudu da izvršenje na penziji sprovede do ½ penzije, što uključuje iznos od ½ penzije. Nadalje, u vezi s opterećenošću penzije Ustavni sud zapaža da se Okružni sud pozvao na odredbu člana 144 ZIP-a koja propisuje situaciju, kao u konkretnom slučaju, kada izvršenik pored dugovanja koja prinudnim putem zahtijeva tražilac izvršenja plaća i druge iznose na ime kredita po osnovu kojih je već uspostavljeno založno pravo na istom predmetu i sredstvu izvršenja. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u odredbama člana 138 i člana 144 ZIP-a imali zakonsko uporište da donesu osporena rješenja, pa imajući u vidu relevantne odredbe ZIP-a koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje doneseno u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a, odnosno da je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo zakonito.

33. Potom, Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje doneseno u javnom interesu koji se zasniva na pravu tražioca izvršenja da u izvršnom postupku namire svoja potraživanja utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom.

34. Za Ustavni sud ostaje još da odgovori na pitanje da li osporeno rješenje narušava princip proporcionalnosti između javnog i apelantkinjinog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je apelantkinja pravosnažnom presudom obavezana na isplatu duga po osnovu kredita, što apelantkinja ne osporava. Ustavni sud podsjeća da prethodno predloženo izvršenje na pokretnim stvarima nije bilo moguće sprovesti jer se tokom postupku ispostavilo da apelantkinja ne posjeduje pokretnu imovinu u svojoj svojini, nakon čega je tražilac izvršenja predložio promjenu predmeta i sredstva izvršenja zapljenom ½ penzije, shodno relevantnim odredbama ZIP-a, što su redovni sudovi prihvatili. Nadalje, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je apelantkinja u više navrata podizala kredite i da je to upravo osnovni razlog što je njena penzija, koja iznosi 416,20 KM, već opterećena založnim pravima, što redovne sudove, shodno relevantnim odredbama ZIP-a (o čemu se Ustavni sud prethodno detaljnije izjasnio) nije spriječilo da na penziji uspostave novo založno pravo. Ustavni sud podsjeća da se preuzete obaveze moraju ispuniti, na što se apelantkinja obavezala prilikom sklapanja ugovora o kreditu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je apelantkinja prilikom podizanja kredita morala biti svjesna svojih finansijskih mogućnosti i sposobnosti da primljena novčana sredstava na ime kredita vrati pod uslovima utvrđenim ugovorima o kreditu. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelantkinja se podizanjem kredita za koje se ispostavilo da nije u mogućnosti da ih vraća, kako se ugovorom obavezala, svjesno dovela u takvu situaciju, pa se u takvim okolnostima ne čini da je osporenim rješenjem koje je doneseno u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a stavljen pretjeran teret na nju. Ustavni sud podsjeća da je prilikom razmatranja proporcionalnosti imao u vidu citiranu praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu AP 3381/14 na koju se apelantkinja pozvala u apelaciji, ali da ona nije primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja. Naime, Ustavni sud smatra da se relevantne okolnosti iz citiranog predmeta bitno razlikuju od predmetnog slučaja. Navedeno posebno što je apelant iz citiranog predmeta, kao jemac koji izdržava bolesnu suprugu, doveden u situaciju da obaveze dužnika namiruje zapljenom ½ penzije, te pljenidbom pokretnih stvari. Upravo navedene okolnosti su zapravo bile odlučujuće za Ustavni sud da u tom slučaju zaključi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo neproporcionalno cilju kojem se težilo, te da je na apelanta stavljen pretjeran teret. Stoga, praksa Ustavnog suda iz citiranog predmeta u kontekstu proporcionalnosti nije primjenjiva u okolnostima kada se apelantkinja podizanjem kredita svjesno dovela u poziciju da se njena primanja opterete založnim pravima kako bi se ugovorom preuzete obaveze na ime primljenih kredita izmirile i povjerioci namirili svoja potraživanja.

35. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da na apelantkinju sprovođenjem izvršenja koje je određeno zapljenom ½ penzije, u okolnostima kada se apelantkinja podizanjem kredita svjesno dovela u poziciju da ugovorom preuzete obaveze ne može izmirivati na drugi način, osim uspostavljanjem založnog prava na primanja koja ostvaruje, čega je morala biti svjesna prije podizanja kredita, nije stavljen pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog i apelantkinjinog interesa, što je u skladu sa standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala i koristila mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u izvršnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantkinjinim uspjehom u tom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu bilo zasnovano na zakonu i s ciljem ostvarivanja legitimnog cilja, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen ni razuman odnos proporcionalnosti između apelantkinjinog interesa i potrebe zaštite legitimnog cilja u javnom interesu kojem se teži.

39. Nije bilo ni kršenja prava iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu kada je apelantkinja imala mogućnost da osporava odluke u izvršnom postupku kojim nije bila zadovoljna, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom u izvršnom postupku ne pokreće pitanje kršenja prava iz člana 13 Evropske konvencije.

40. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2690/17 (J. V.) | Sudska praksa | Aktio