Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1983/17 (D. S.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Disciplinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1983/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1983/17, rješavajući apelaciju Dragice Savić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragica Savić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 073549 16 Rev od 31. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Valentina M. Stanić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 073549 16 Rev od 31. marta 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka Disciplinske komisije tuženog „Tropic maloprodaja“ d.d. Banja Luka o prestanku radnog odnosa apelantice, te da se obaveže tuženi da apelanticu vrati na njeno ranije radno mjesto, te da joj radi nezakonitog prestanka radnog odnosa da na ime naknade štete po osnovu izgubljene plate, naknade za topli obrok i naknade za regres isplati određene novčane iznose, kao i da joj isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete po osnovu mobinga.
2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog stanja utvrđenog od strane nižestepenih sudova proizilazi je 2009. godine direktor tuženog podnio zahtjev Disciplinskoj komisiji za pokretanje disciplinskog postupka za utvrđivanje teže povrede radne obaveze. Naime, da je tužiteljici stavljeno na teret da je učinila težu povreda radne obaveze na način što je 13. jula 2009. godine radeći na poslovima prodavac-kasir uzela određeni iznos novca iz kase na kojoj je radila M. K., koja se u to vrijeme nalazila na pauzi, na koji način je pribavila za sebe protivpravnu imovinsku korist. Vrhovni sud je dalje naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je održana rasprava pred Disciplinskom komisijom na kojoj je prisustvovala apelantica iznoseći svoju odbranu, te da je odlukom Disciplinske komisije apelantica oglašena odgovornom zbog teže povrede radne obaveze u skladu sa odredbama Pravilnika o radu tuženog, zbog čega joj je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Vrhovni sud je istakao da je temeljem odredbe člana
10. Zakona o radu tuženi imao ovlaštenja da disciplinski postupak provede pred disciplinskom komisijom, te da je apelantici omogućena odbrana, ali da su apelantičini iskazi u vezi sa predmetnim događajem u suprotnosti sa iskazom M.K. koja je spornog dana radila na kasi, dok su izjave svjedoka na okolnosti sadržaja video snimka, odbijanja tužiteljice da pogleda isti i molbe tužiteljice da se predmetni događaj zataška, kojim iskazima je sud poklonio vjeru, istinite i vjerodostojne. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantičinim prigovorima iznesenim u reviziji, nije postojala obaveza tuženog da izvede dokaz vještačenjem po vještaku balističke i forenzičke struke da bi se kao vjerodostojan dokaz u disciplinskom postupku prihvatio video snimak, koji apelantica nije htjela da pogleda, jer odluka disciplinske komisije o odgovornosti tužiteljice nije utemeljena samo na tom dokazu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužiteljica počinila težu povredu radne obaveze, zbog koje joj poslodavac može otkazati ugovor o radu.
3. Nadalje, u pogledu apelantičinog tužbenog zahtjeva za naknadu štete po osnovu mobinga, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 111. stav 5. Zakona o radu mobing definisan kao specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, a da je prema odredbi člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha i posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da tužbama za naknadu štete za diskriminaciju po osnovu mobinga, strana koja to tvrdi u činjeničnim navodima tužbe dužna je da učini vjerovatnim da je u radnjama tuženog došlo do nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, a koje radnje ne predstavljaju drugi oblik diskriminacije, koji nije obuhvaćen članom 5. Zakona o radu, koje su podobne da dovedu do duševnih patnji koje se ogledaju u povredi časti i ugleda u skladu sa kriterijima koje propisuje odredba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu naprijed opisane aktivnosti kojima je moguće počiniti mobing, po ocjeni Vrhovnog suda, ne mogu se nazvati mobingom radnje koje je preduzimao tuženi u okviru zakonom datih ovlaštenja, tj. da pokretanje i vođenje disciplinskog postupka samo po sebi ne predstavlja radnju kojom se radnik zlostavlja, čak i pod uslovom da rezultat tog postupka bude oslobađajuća odluka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se konkretnom slučaju njena krivica ne zasniva na pouzdanim dokazima, jer u toku disciplinskog i sudskog postupka nije izvršeno vještačenje na okolnosti sadržaja video snimaka, te da su sudovi neosnovano poklonili vjeru izjavama svjedoka koje je predložio tuženi. Osim toga, apelantica navodi da su protiv nje neosnovano vođeni disciplinski postupci, te da joj je nezakonito otkazan ugovor o radu, zbog čega smatra da je osnovan njen tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete po osnovu mobinga.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman