Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/17 (M.N.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1639/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1639/17, rješavajući apelaciju M. N., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. N.

protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 025382 16 Rsž od 21. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 26. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 025382 16 Rsž od 21. marta 2017. godine. Osporenom odlukom uvažena je žalba Općine Bužim, kao tužene, preinačena je prvostepena presuda, tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena za određeni vremenski period isplati razliku plaće i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizilazi da je prvostepeni sud, cijeneći da li je tuženi apelantu pravilno obračunavao i isplaćivao plaće za utuženi period, zaključio da je u konkretnom slučaju primjenjiv Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine koji ima višu pravnu snagu od Pravilnika o plaćama i naknadama državnih službenika i namještenika u Jedinstvenom Općinskom organu uprave općine Bužim, te da je stoga apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, osnovan je žalbeni prigovor tužene u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, a koja je se ogleda da se u konkretnoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti odredbe Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je apelantu isplaćena plata veća od zagarantovane najniže plaće propisane članom 6. stav 2. pomenutog Zakona (70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjem objavljenom statističkom podatku). Kantonalni sud je naveo da je tužena u spornom periodu za obračun plate primjenjivala parametre (osnovicu i koeficijent) iz Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće rukovodećih i ostalih državnih službenika u Jedinstvenom organu uprave općine Bužim iz 2008. godine, s tim da je u vremenskom periodu od 7. maja 2011. godine pa do 10. oktobra 2013. godine vršen obračun i isplata plata po koeficijentu navedene Odluke u visini od 2,48, a od vremenskog perioda od 11. oktobra 2013. godine pa do 31. decembra 2014. godine vršen obračun i isplata plata po koeficijentu u visini od 2,11 kako je to određeno rješenjem o postavljenju apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud istakao da je Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine nisu propisani koeficijenti ni osnovica za obračun plate za uposlenike općina već su dati određeni parametri u okviru kojih se trebaju odrediti koeficijenti i osnovica. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da tužena nije postupila u skladu sa članom 63. pomenutog Zakona kojim je propisana obaveza da se u roku od 90 dana od dana primjene ovog zakona trebaju donijeti propise kojima će usaglasiti propisi iz oblasti plata sa ovim zakonom, već je to učinila 1. januara 2015. godine kada je počela primjena Odluke o plaćama i naknadama zaposlenih u općinskom organu uprave općine Bužim. Međutim, Kantonalni sud je naveo da neutvrđivanje parametara za obračun plate u zakonskom roku predstavlja propust javnih vlasti a sud kao neovisno tijelo ovaj propust ne može ispraviti. Stoga, prema stavu Kantonalnog suda, apelantu ne pripada pravo na isplatu plate po koeficijentu određenim Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, niti osnovici čija je visina utvrđena Odlukom o utvrđivanju konačne osnovice za obračun plaće, niti Sporazumima zaključenim između predstavnika samostalnih sindikata i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, jer se ova osnovica odnosi na uposlenike koji se financiraju iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine. Slijedom navedenog Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci osporene presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da je u njegovom predmetu Kantonalni sud u pogledu načina obračuna i isplate plaća trebao primijeniti Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda u pogledu neprimjenjivosti Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine na predmetnu situaciju, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/17 (M.N.) | Sudska praksa | Aktio