Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1974/17 (D. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1974/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1974/17, rješavajući apelaciju Damjana Kulaša, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Damjan Kulaš protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007020 13 Uvp od 23. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Damjan Kulaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnio je 18. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 007020 13 Uvp od 23. februar 2017. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 007020 12 U od 27. novembra 2012. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja tuženog Ministarstva za pitanja branitelja HNK Mostar kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Kantonalni sud je istakao da je od strane upravnog organa, a na temelju nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, pravilno zaključeno da ne postoje uslovi za dalje priznavanje apelantu svojstva ratnog vojnog invalida. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pomenuta Ljekarska komisija, u ponovljenim postupcima dala tri puta identične nalaze i mišljenja nakon neposrednog pregleda apelanta, te da je utvrdila da vojni invaliditet kod apelanta iznosi manje od 20%. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je nalaz Ljekarske komisije jasan, potpun i obrazložen, da sadrži sve činjenice i okolnosti za donošenje odluke, te da je isti dat u skladu sa Pravilnikom o radu ljekarske komisije u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnikom o radu ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovu prigovori o proteku objektivnog roka od pet godina u kojem se može izvršiti obnova postupka po službenoj dužnosti shodno članu 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku, budući da rok propisan navedenim odredbama počinje teći od donošenja konačnog rješenja, koje je u apelantovom slučaju doneseno 24. aprila 2006. godine, a obnova postupka po službenoj dužnosti pokrenuta 2009. godine, tj. u zakonskom roku od pet godina.

3. Osporenom presudom Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, tj. gore navedene presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je istakao da prema obrazloženju pobijane presude proizilazi da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu, te da pri tome, suprotno apelantovim navodima, nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega se zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke pokazuje neosnovanim. Vrhovni sud je, također, istakao da se neosnovanim pokazuju i navodi apelanta u zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke da je pobijano rješenje u upravnom postupku doneseno po isteku roka iz člana 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku, jer je odredbom člana 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica u članu 53. dodan novi stav 2. kojim je propisano da se u postupku po pravu nadzora rješenje o pravima prema ovom Zakonu koje je postalo konačno u upravnom postupku može ukinuti ako je njime povrijeđen zakon u roku od pet godina od dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom postupku, odnosno od dana stupanja na snagu ovog Zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, a kako je navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 70/07 dana 1. oktobra 2007. godine, a stupio je na snagu narednog dana, to znači daje rok od pet godina od stupanja na snagu tog Zakona istekao 2. oktobra 2012. godine, pa je rješenje prvostepenog organa od 17. maja 2012. godine kojim je obnovljen predmetni postupak doneseno unutar ovog kasnijeg roka od pet godina od dana stupanja na snagu navedenog Zakona.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant smatra da su sudovi poništavanjem i ukidanjem rješenja retroaktivno umanjili njegova stečena prava, te da je rješenje doneseno u obnovljenom postupku kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanje statusa vojnog invalida doneseno izvan objektivnog roka koji je propisan Zakonom o upravnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje navode su razmotrili Kantonalni i Vrhovni sud, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1974/17 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio