Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3240/17 (M. J.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3240/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3240/17, rješavajući apelaciju Muharema Jeleškovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muharem Jelešković protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 183998 14 Rsž od 14. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Jelešković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 183998 14 Rsž od 14. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike naknade za ishranu u toku rada, razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora, te da uplati razliku doprinosa za PIO, sve za određene vremenske periode, dok je odbijen apelantov zahtjev u dijelu u kojem je zatražena isplata razlike plaće sa naknadom za minuli staž, noćni rad, rad u dane državnih praznika, naknada za otežane uslove rada, kao i dio preko dosuđenih iznosa.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant bio zaposlenik tuženog, da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo, te da se taj ugovor na tuženog primjenjuje od 1. decembra 2006. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio odredbu član 43. Granskog kolektivnog ugovora, te utvrdio da se apelant sa svojim radnim mjestom razvrstava u III grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova u rasponu od 2,00 do 2,50. Kantonalni sud je naveo da je ispravan zaključak prvostepenog suda da se poslovi koje obavlja apelant ne mogu razvstati u višu grupu složenosti jer Granski kolektivni ugovor plaću vežu za radno mjesto zaposlenika. Takođe, Kantonalni sud je naveo da s obzirom da je u toku postupka izvršeno vještačenje i obračun plaća i naknada je izvršen po koeficijentu 2,00, koji apelantu pripada prema navedenoj grupi poslova, i po 3,00, koji pripada za poslove iz više grupe, to je sud pravilno postupio kada je apelantu dosudio razlike obračunate po koeficijentu 2,00. Kantonalni sud je naveo da se neosnovano apelant poziva na primjenu povoljnijeg prava, kada je apelantu dosuđena razlika plaća i naknada upravo po koeficijentu koji mu pripada pa se ne može primjeniti član 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelantu za sporni period isplaćeno više od iznosa plaće koji se dobije obračunom po koeficijentu 2,00 pa je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaće. Kantonalni sud je ukazao da razliku naknade za ishranu u toku rada, prvostepeni sud je utvrdio primjenom člana 50. Granskog kolektivnog ugovora, dosuđujući naknadu za ishranu od 2% prosječne plate FBiH dnevno. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odlučujući o naknadi za korištenje godišnjeg odmora prvostepeni sud je primjenio povoljnije pravo za apelanta, odnosno odredbu člana 62. Granskog kolektivnog ugovora i utvrdio naknadu za korištenje godišnjeg odmora u spornom periodu. Odredbom člana 69. isplata naknade za korištenje godišnjeg odmora nije uslovljena pozitivnim poslovanjem poslodavca.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti br. AP-563/16 od 10. oktobra 2016. godine i AP-726/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u navedenoj apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se je pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman