Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3271/17 (E. H. iz Sarajeva)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3271/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3271/17, rješavajući apelaciju Edina Helaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Helaća podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine i S1 2 K 022869 17 Kv od 22. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Helać iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Lejla Čović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. augusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine i S1 2 K 022869 17 Kv od 22. juna 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi osporena rješenja bila ukinuta i apelant pušten na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. augusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore dostavili 28. augusta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 022869 17 Kv od 22. juna 2017. godine apelantu i još šestorici osumnjičenih produžio pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, tj. do 22. augusta 2017. godine.

6. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je produžen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili: krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelima pranje novca iz člana 209, porezna utaja ili prevara iz člana 210, carinska prevara iz člana 216. i davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. KZBiH. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je produžen iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

7. Sud BiH je detaljno interpretirao dokaze koje je cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a na osnovu kojih je zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant, te ostali osumnjičeni počinili djela koja im se stavljaju na teret. Naime, Sud BiH je zaključio da postoji osnovana sumnja da se radi o organiziranoj kriminalnoj grupi koja se bavila uvozom tekstilne robe, obuće i galanterije porijeklom iz Kine, odnosno robe koja se u BiH uvozi iz Italije, Mađarske i Turske, da iz tih dokaza proizlazi da osumnjičeni i pravna lica u kojima su oni bili zaposleni (apelant odgovorno lice „Euro Optimus“ d.o.o. Sarajevo) nisu uvoznici jer nisu bili stvarni vlasnici robe koju uvoze, niti je njihovo plaćanje uvoznih faktura prema dobavljačima stvarno jer je u stvarnosti roba vlasništvo kupaca sa tržnice Arizona, Gradačačke pijace i drugih područja u BiH, da je ista roba uvezena po višestruko potcijenjenim fakturnim vrijednostima, te je kao takva bila oslobođena dijela uvoznih obaveza, carine PDV-a, a koja je, kako se to osnovano sumnja, distribuirana stvarnim vlasnicima, nakon čega je vršeno fiktivno knjigovodstveno razduživanje kroz maloprodaju i veleprodaju, a za uslugu posredovanja kod carinskih organa i uslugu transporta robe stvarni kupci su uvozniku plaćali unaprijed dogovorenu cijenu od 900 do 1.200 KM po m³.

8. Cijeneći postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH Sud BiH je istakao da se postojanje ovog pritvorskog razloga može zasnovati i na okolnostima da postoji ozbiljan rizik da će doći do zabranjenog utjecaja u smislu citirane odredbe. S tim u vezi ukazano je na odluke Ustavnog suda br. AP 6/08 i AP 1551/15, te je citiran stav: „Tužilaštvo jeste primarno dužno dokazati konkretan utjecaj na svjedoke, a tek u izuzetnim okolnostima, pritvor se po ovom osnovu može odrediti i ako postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog utjecaja doći.“

9. Sud BiH je dalje istakao da se u konkretnom slučaju apelant i ostali osumnjičeni nalaze u de facto procesnoj, a s obzirom na sadržaj dokaza u spisu, i činjeničnoj zajednici, pa da je u takvoj situaciji utjecaj jednog od osumnjičenih na svjedoke predmetnog događaja od nesumnjive koristi i za ostale osumnjičene. Stoga je najprije cijenjena činjenica da Tužilaštvo BiH u narednom periodu namjerava da sasluša još nekoliko desetina svjedoka, vlasnika štandova, trgovinskih radnji ili firmi, koje se bave prodajom tekstila, kao i knjigovođe i službenike Uprave za indirektno oporezivanje i carinske službenike CI Gradiška, te lica za koja se, nakon pretresa oduzetih mobilnih telefona i analize materijalne dokumentacije, utvrdi da ih je potrebno saslušati u svojstvu svjedoka ili osumnjičenih. Nadalje, Sud BiH je imao u vidu i da se radi o svjedocima koji u dosadašnjem toku postupka nisu saslušani zbog očuvanja tajnosti istrage, pri čemu se radi o licima koja se bave tekstilnom djelatnošću, zaposlenim radnicima u firmama osumnjičenih, a te svjedoke s osumnjičenim veže dugogodišnja poslovna saradnja i poznanstvo te, kako se osnovano sumnja, zajedničko učešće u nezakonitim radnjama u vezi s fiktivnim fakturama kojim je roba razduživana po cijenama nižim od stvarnih i fiktivno prikazivana kao roba osumnjičenih. Stoga je zaključeno da između navedenih svjedoka i osumnjičenih postoji odnos zavisnosti, ali i da svjedoci imaju interes da zaštite sebe i svoje radnje, pa da su zbog toga itekako podložni utjecaju od strane osumnjičenih. Slijedom navedenog, zaključeno je da je prijedlog Tužilaštva BiH u dovoljnoj mjeri konkretiziran u pogledu identifikacije svjedoka u odnosu na koje postoji bojazan od utjecaja. Dalje, Sud BiH je istakao i da se postupak nalazi u početnoj fazi istrage kada se prikupljaju dokazi o postojanju osnovane sumnje, te imajući vidu prirodu djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret i modus operandi djelovanja osumnjičenih, brojnost lica uključenih u inkriminirane radnje, to podrazumijeva i postojanje organizirane i komunikacijski povezane mreže lica, uz čiju pomoć bi osumnjičeni lako mogli stupiti u kontakt s drugim saučesnicima kako identificiranim tako i neidentificiranim. Pri tome je ukazano i na činjenicu da su dvojica osumnjičenih u bjekstvu. Dalje, ukazano je i da iz do sada iznesenih dokaza proizlazi osnovana sumnja o detaljnom planiranju i unaprijed pripremljenom djelovanju organizirane kriminalne grupe, zbog čega Tužilaštvo BiH u ovoj fazi postupka još uvijek nije uspjelo proniknuti u sve segmente krivičnopravnih radnji za koje se osumnjičeni terete, te da nisu razotkrivena ni imena svih lica koja su uključena u njihovo izvršenje. Najzad, ukazano je i da se radi o istrazi s prekograničnim elementom, te da su osumnjičeni, suočeni s dosadašnjim dokazima, nesumnjivo svjesni djela za koja se terete i visine zaprijećene kazne.

10. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine odbio kao neosnovne žalbu apelanta i ostalih osumnjičenih podnesenu protiv prvostepenog rješenja.

11. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene. S tim u vezi je ukazano da se radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu, s većim brojem osumnjičenih lica, te da postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Okolnosti kao što su veliki broj lica involviranih u izvršenja djela, njihova međusobna povezanost, činjenica da potencijalni saučesnici i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani, u svojoj ukupnosti čine naročite okolnosti koje opravdavaju ovaj pritvorski razlog. Dakle, posebno se cijeni činjenica da je pred Tužilaštvom BiH još uvijek zahtijevan proces osiguranja dokaza i daljeg provođenja istrage, imajući u vidu osjetljivu fazu postupka, kao i sam značaj krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret. Zbog svega navedenog, sasvim se osnovanim, kako je naveo Sud BiH, čini odluka u pobijanom rješenju kojom je utvrđeno postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a žalbeni prigovori branilaca od kojih se zahtijeva konkretno navođenje svjedoka na koje bi osumnjičeni mogli izvršiti utjecaj kao neosnovani. Naime, nesporna je činjenica da nije dovoljno postojanje apstraktnih mogućnosti utjecaja na svjedoke, ali je sasvim dovoljno ukoliko se predoče dokazi, a što je u konkretnom slučaju učinilo Tužilaštvo, iz kojih proizlazi realna sumnja u postojanje utjecaja na svjedoke. Navedeno, u načelu, znači da nije moguće zahtijevati od Tužilaštva da nesumnjivo dokazuje utjecaj na svjedoke, odnosno da provodi istražne radnje u tom pravcu budući da bi se takvim radnjama ustvari istraživalo zasebno krivično djelo predviđeno odredbama člana 241. KZBiH koje bi, kao takvo, eventualno, bilo predmet nekog drugog krivičnog postupka, a ni u kom slučaju ne bi predstavljalo okolnost koja bi mogla zadovoljiti kriterij „postojanje određenih naročitih okolnosti“ na osnovu kojih bi bili ispunjeni uvjeti za određivanje ili produženje pritvora, predviđeni članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, kako se to pogrešno tumači u žalbama branilaca osumnjičenih.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora iz člana 132. stav. 1 tačka b) ZKPBiH. Apelant ističe da je osporeno prvostepeno rješenje u suprotnosti sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije s obzirom da nije konkretizirano postojanje stvarne opasnosti da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, eventualno utjecao na svjedoke, saučesnike i prikrivače. Prema njegovom mišljenju, u tom pravcu navode se samo hipotetičke pretpostavke, ali ne i konkretne činjenice. Nadalje, apelant smatra neprihvatljivim navod Suda BiH da je Tužilaštvo BiH predočilo dokaze iz kojih proizlazi realna sumnja o utjecaju na svjedoke. On tvrdi da Tužilaštvo BiH nije predočilo niti jedan dokaz iz kog se vidi realna sumnja o postojanju utjecaja na svjedoke, već upravo suprotno. Prema njegovom mišljenju, pritvor mu je produžen bez individualizacije razloga zbog čega je potrebno da i dalje bude zadržan u pritvoru. Također tvrdi da Sud BiH uopće nije razmatrao niti jednu činjenicu koju je istakao na ročištu za produženje pritvora. U vezi s tim ističe da su odbrani dostavljeni iskazi sedam svjedoka koji se odnose na rad firme „Euro Optimus“ d.o.o. u kojoj je zaposlen i apelant i da je, samim tim, Tužilaštvo BiH moralo precizirati zbog čega je potrebno produžiti pritvor u odnosu na apelanta ukoliko se svjedoci koji tek trebaju biti saslušani ne odnose na poslovanje firme u kojoj je on zaposlen. U vezi s tim, apelant smatra da je paušalan i generaliziran zaključak Suda BiH da je produženje mjere pritvora neophodno zbog saslušanja preostalih svjedoka jer nije jasno na koje osumnjičene i poslovanje kojih firmi se ti svjedoci odnose. Pored toga, kada je u pitanju konkretno apelant, Sud BiH je u pobijanom rješenju propustio da cijeni činjenicu da je on dao detaljnu izjavu prilikom saslušanja u Tužilaštvu BiH i u potpunosti sarađivao s tužiocem, iz čega je jasno da on nema namjeru da na bilo koji način ometa tok krivičnog postupka. Dalje, smatra da je neprihvatljivo i obrazloženje Suda BiH da je još uvijek u toku proces prikupljanja dokaza i da je istraga u toku jer pritvor mora biti sveden na najkraću moguću mjeru, a Tužilaštvo BiH je imalo obavezu hitno postupati u provođenju istražnih radnji od trenutka kada mu je pritvor određen. Apelant ukazuje da je Tužilaštvo BiH posljednjeg svjedoka saslušalo 8. juna 2017. godine, te da do 22. juna 2017. godine nije saslušan niti jedan svjedok, a Sud BiH mu je ponovo produžio pritvor iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Najzad, apelant je istakao da je bio potreban individualni pristup u odnosu na svakog od osumnjičenih prilikom procjene postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Slijedom naprijed navedenog, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi osporena rješenja bila ukinuta i naloženo njegovo puštanje na slobodu.

II.Odgovor na apelaciju

13. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su u osporenim rješenjima cijenjene relevantne okolnosti: veliki broj lica involviranih u izvršenje djela, njihova međusobna povezanost, činjenica da neki saučesnici i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani. Istaknuto je da je posebno cijenjena činjenica da je pred Tužilaštvom BiH u toku proces osiguranja dokaza, da je istraga u toku, da se radi o osjetljivoj fazi postupka, te je cijenjen značaj krivičnih djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret. Najzad, Sud BiH se pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenih rješenja.

14. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da su osporene odluke Suda BiH pravilne i zasnovane na zakonu, te zaključilo da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132. stav (1) tačka b) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 022869 17 Kž od 7. jula 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 7. juli 2017. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 1. august 2017. godine proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

(…)

23. Apelant, u suštini, tvrdi da su osporena rješenja u suprotnosti sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije s obzirom da nije konkretizirano postojanje stvarne opasnosti da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, eventualno utjecao na svjedoke, saučesnike i prikrivače.

24. Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zaključio je da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

25. Ustavni sud najprije zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti. Zaključak redovnih sudova u ovom dijelu nije doveden u pitanje ni samom apelacijom s obzirom na to da apelant i sam navodi da je Sud BiH zaključak u ovom djelu zasnovao na iskazu pojedinačno pobrojanih sedam svjedoka.

26. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Prema citiranoj odredbi pritvor može biti određen odnosno produžen ako postoji opravdana bojazan da će biti uništeni, sakriveni, izmijenjeni ili krivotvoreni dokazi ili ako naročite okolnosti ukazuju da će krivični postupak biti ometan utjecanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stavom 2. istog člana određeno je da će pritvor iz ovog pritvorskog razloga čim se osiguraju dokazi zbog kojih je određen.

27. Slijedom navedenog, proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi provođenja istrage. Međutim, posmatrano dugoročno, zahtjevi istrage sami po sebi ne mogu biti dovoljni da bi bio određen odnosno produžavan pritvor iz ovog razloga s obzirom na to da se prema redovnom toku stvari navedeni rizici smanjuju s protekom vremena, tj. kako se provode istražne radnje (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).

28. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH u osporenim rješenjima zaključio da su se stekli razlozi za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, prije svega, zbog postojanja ozbiljnog rizika da bi, za slučaj da apelant i ostali osumnjičeni budu pušteni na slobodu, moglo doći do utjecaja na svjedoke, saučesnike, te druge dokaze i tragove krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiče.

29. Ustavni sud zapaža da se u prilog ovakvom zaključku Sud BiH pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1551/15 od 17. juna 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je istakao (vidi tačku 23): „[…] da redovni sud prilikom određivanja pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH prvenstveno mora utvrđivati da li je osumnjičeno lice pokušalo (neposredno ili posredno) da utječe na svjedoke, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke.”

30. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH najprije imao u vidu da se istraga protiv apelanta i ostalih osumnjičenih nalazi u početnoj fazi. Dakle, radi se o fazi postupka u kojoj je od suštinskog značaja za njegov daljnji tok pronaći i osigurati dokaze koji idu u prilog postojanju ili nepostojanju krivičnih djela za koja se apelant i ostali osumnjičeni terete. Nadalje, Sud BiH je imao u vidu da se radi o složenom predmetu, te osnovanu sumnju da se apelant i ostali osumnjičeni terete da su djelovali kao organizirana grupa koja je dijelila zajednički interes, a koji, kao takav, postoji i u odnosu na činjenicu da bilo ko od njih može izvršiti utjecaj na svjedoke, saučesnike i dokaze, odnosno tragove krivičnih djela koji bi pogodovao svakom od njih. Sud BiH je također cijenio i činjenicu da je Tužilaštvo BiH najavilo i saslušanje desetine svjedoka, kako proizlazi uglavnom lica s kojim su članovi kriminalne grupe sarađivali, a koji se nalaze na različitim lokacijama u BiH, te koji, kako je zaključeno, lako mogu biti podložni utjecaju apelanta i ostalih osumnjičenih kako bi zaštitili svoje poslove odnosno radnje. S tim u vezi je cijenjena i činjenica da su dvojica osumnjičenih u bjekstvu, kao i da još uvijek nisu identificirani svi članovi organizirane grupe u vezi s kojom postoji osnovana sumnja da je djelovala i preduzimala nezakonite radnje, a s čim u vezi se ne može zanemariti ni činjenica da se radi o istrazi s prekograničnim elementom. Iz obrazloženja osporenih rješenja, također, proizlazi i da je, kao jedna od mjera u svrhu razotkrivanja eventualnih ostalih članova organizirane grupe, te saučesnika i svjedoka, Tužilaštvo BiH najavilo i pretres oduzetih mobilnih telefona i pribavljene materijalne dokumentacije. Najzad, Sud BiH je imao u vidu brojnost i težinu djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret, pa da apelant i ostali osumnjičeni, sada kada su suočeni s prikupljenim dokazima imaju interes da utjecajem na svjedoke i saučesnike, te prikrivanjem drugih dokaza, nastoje otkloniti postojanje osnovane sumnje i eventualno daljnje procesiranje za radnje za koje se terete.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih rješenja dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, pobrojani razlozi u svojoj sveukupnosti upućuju na zaključak da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji ozbiljan rizik da bi apelant i ostali osumnjičeni, za slučaj da budu pušteni na slobodu u ovoj fazi postupka, pokušali da utječu na svjedoke, saučesnike, te na eventualno druge dokaze i tragove krivičnog djela.

32. U tom smislu, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da je Sud BiH postojanje ovog pritvorskog razloga propustio cijeniti individualno jer, kako je to i ukazano u osporenim rješenjima, u konkretnom slučaju se ne radi samo o procesnoj, nego i o činjeničnoj zajednici iz koje proizlazi interes svakog od osumnjičenih koji dijeli s ostalim, a koji se ogleda u utjecaju koji bi mogli ostvariti na dokaze i tragove krivičnog djela s ciljem umanjenja ili izbjegavanja odgovornosti. Također, imajući u vidu da je istraga u početnoj fazi, te da u daljnjem toku postupka trebaju biti, pored ostalog, rasvijetljene pozicija i uloga svakog od članova organizirane grupe, zaključak Suda BiH o postojanju ovog pritvorskog razloga ne dovodi se u pitanje apelantovim tvrdnjama da je on dao detaljnu izjavu prilikom saslušanja u Tužilaštvu BiH i u potpunosti sarađivao s tužiocem, iz čega je jasno da on nema namjeru da na bilo koji način ometa tok krivičnog postupka.

33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je redovni sud ponudio relevantne i dovoljne razloge koji, u okolnostima konkretnog slučaja, upućuju na zaključak da postoji ozbiljan rizik da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, mogao utjecati na svjedoke, saučesnike te druge dokaze i tragove krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3271/17 (E. H. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio