Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-745/16 (Digitel Telekom d.o.o. Gradačac)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-745/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 745/16, rješavajući apelaciju Digitel Telekom d.o.o. Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav (7) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Digitel Telekom d.o.o.

Gradačac.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan parnični postupak koji se u odnosu na prvotuženog Mirsada Mujića trenutno nalazi na rješavanju po tužbi pred Općinskim sudom u Gradačcu, a u odnosu na drugotuženog Nermina Sejdića je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 007380 14 Gž od 15. oktobra 2014. godine.

Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Općinskog suda u Gradačcu da, u skladu s ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda i mjere za okončanje postupka iz ove odluke u odnosu na prvotuženog Mirsada Mujića, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se predsjedniku Općinskog suda u Gradačcu da u roku od najkasnije šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Digitel Telekom d.o.o.

Gradačac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 007380 14 Gž od 15. oktobra 2014. godine u dijelu koji se odnosi na drugotuženog Nermina Sejdića u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Digitel Telekom d.o.o.

Gradačac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 007380 14 Gž od 15. oktobra 2014. godine u dijelu koji se odnosi na prvotuženog Mirsada Mujića u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Digitel Telekom d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 16. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem testu: Kantonalni sud) broj 28 0 Mal 007380 14 Gž od 15. oktobra 2014. godine, te zbog dužine trajanja postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 107/15 od 15. aprila 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant 8. januara 2015. godine podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda, Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Mirsada Mujića i Nermina Sejdića, tuženih u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), zatraženo je 18. odnosno 19. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kako se pismeno upućeno tuženim vratilo s naznakom pošte „obaviješten-nije podigao“, odnosno „odselio“, Ustavni sud je dostavljanje pismena tuženim obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 21. augusta, odnosno 26. jula 2017. godine, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore u periodu od 20. do 27. jula 2017. godine. Tuženi nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 21. oktobra 1999. godine podnio tužbe Općinskom sudu protiv tuženih, koje su rješenjem Općinskog suda spojene u jedan postupak.

7. Presudom Općinskog suda broj 28 0 Mal 007380 03 Kom od 19. marta 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu ATC Mionica I, općina Gradačac, apelantu plate iznos od 1.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je apelant obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu izvršenog uvida u Sporazum o udruživanju sredstava broj 2778/90 utvrđeno da je sporazum zaključen između PTT Brčko i MZ Bukva i Mionica I, te da su se navedenim sporazumom učesnici dogovorili da udruživanjem sredstava zajednički rješavaju pitanje izgradnje TT kapaciteta na području navedenih mjesnih zajednica. Nadalje, utvrđeno je da je 11. maja 1990. godine zaključen ugovor o izgradnji telefonskih priključaka na područjima MZ Bukva i Mionica I između apelanta kao izvođača radova i navedenih mjesnih zajednica kao investitora, s jasno određenim pravima i obavezama, između ostalog obavezu apelanta da izvede određene radove (između ostalih ispitivanje i puštanje u rad 323 direktna telefonska priključka) i obavezu mjesnih zajednica da apelantu isplate određeni novčani iznos kao naknadu za kompletne radove, te da nakon uspješnog tehničkog prijema mjesne TT mreže za oko 600 telefonskih pretplatnika navedenu mrežu ustupe apelantu, koju će ovaj koristiti za uključenje novih pretplatnika (izvan spiska od 323 učesnika). Osim navedenog, Općinski sud je utvrdio da je 1. aprila 1997. godine zaključen sporazum između Direkcije PTT Brčko i MZ Mionica I, kojim je odlučeno da se mjesna mreža ATC Mionica I preda na staranje i održavanje Direkciji PTT Brčko, koji je važio mjesec dana od dana potpisivanja, do isteka kojeg roka će biti zaključen poseban ugovor kojim će se detaljnije definirati dozvola za puštanje u javni saobraćaj, kao i detalji predaje predmetnih kapaciteta na staranje Direkciji PTT Brčko. Nadalje, Općinski sud je ocijenio i kopiju sporazuma o načinu korištenja telefonskih priključaka krajnjih ATC na području SO Gradačac, zaključen 22. aprila 1999. godine između JP PTT saobraćaja BiH Sarajevo i apelanta, kojim je, između ostalog, apelantu dopušteno proširenje kapaciteta za broj pretplatnika koji su uključeni u pretplatničku mrežu, a nisu u cijelosti ili djelomično ispunili obaveze prema apelantu. S tim u vezi, navedeno je da je spomenutim sporazumom dato pravo apelantu da u naredne dvije godine od dana potpisivanja sporazuma samostalno raspolaže sa 1716 rezervnih telefonskih priključaka, čime su riješeni međusobni dužničko-povjerilački odnosi između potpisnika, iz čega je proizlazilo da je osnovan prigovor aktivne legitimacije koji su tuženi istakli tokom postupka. Općinski sud je naveo da je osnovan prigovor pasivne legitimacije tuženih, s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da tuženi s apelantom nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu. Slijedom provedenih dokaza, primjenjujući član 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da su se tuženi neosnovano obogatili za iznose od 1.600,00 KM, budući da apelant nije ni vlasnik izgrađene PTT mreže, već je to JP PTTBiH Sarajevo. Nadalje, utvrđeno je i da su tuženi svoj telefonski priključak platili, inače ne bi bili ni pušteni u saobraćaj, na osnovu čega je proizlazilo da nisu ni dužni isplatiti navedeni dug. Općinski sud je ocijenio i da apelant nije dokazao da su mu tuženi svojim radnjama prouzrokovali štetu i na taj način omogućili da štetu potražuje po istom tom osnovu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 Mal 007380 14 Gž od 15. oktobra 2014. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i presuda Općinskog suda potvrđena u odnosu na drugotuženog, a ukinuta je u odnosu na prvotuženog i u ukinutom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da predloženim i izvedenim dokazima apelant nije dokazao da je bio u bilo kojem ugovorenom odnosu s drugotuženim kao fizičkim licem, zbog čega drugotuženi nije pasivno legitimiran da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade za priključak na javnu telefonsku mrežu, bez obzira na apelantovu tvrdnju da je on finansirao izgradnju tih priključaka. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je iz sadržaja izvedenih dokaza, vezano za izgradnju telefonskih priključaka, proizlazilo da je apelant bio u ugovornom odnosu sa MZ Bukva i Mionica I po ugovoru od 11. maja 1990. godine, te u ugovornom odnosu sa JP PTT saobraćaja BiH Sarajevo, što je proizlazilo iz sporazuma od 22. aprila 1999. godine, a ne s tuženim. Stoga je zaključio da apelant nije dokazao činjenice na osnovu kojih bi prvostepeni sud mogao formirati svoje uvjerenje da se, u smislu člana 210. ZOO-a, drugotuženi neosnovano obogatio za traženi iznos na apelantov račun, da su povrijeđena načela ZOO-a u smislu čl. 11 (načelo ravnopravnosti učesnika u obligacionom odnos), 12 (načelo savjesnosti i poštenja), i 15. ZOO-a (načelo jednake vrijednosti davanja od strane drugotuženog), kao ni da je drugotuženi u smislu člana 154. ZOO-a dužan nadoknaditi štetu apelantu. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant u žalbi istaknuo prigovor koji se odnosio na postojanje sukoba interesa u pogledu toga što je advokat Enver Hogić zastupao prvotuženog, te da je istaknuo činjenicu da je navedeni advokat imao zaključen ugovor s apelantom u pogledu pružanja pravne pomoći u ovoj vrsti predmeta. Stoga je Kantonalni sud, s obzirom na odredbu člana 309. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi s članom 22. stav 2. tačka 1. Zakona o advokaturi u FBiH i u vezi s tačkom 21. Kodeksa advokatske etike, ocijenio da se osnovano u žalbi ukazivalo na to da prvotuženog u prvostepenom postupku nije mogao zastupati stručni saradnik iz advokatske kancelarije Envera Hogića. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je prvostepenu presudu ukinuo u odnosu na prvotuženog i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, u smislu člana 227. stav 3. i člana 397. stav 4. ZPP.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 28 0 Mal 007380 15 Rev od 8. decembra 2015. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u dijelu kojim je odbijena žalba, zbog toga što je vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude bio ispod propisanog cenzusa za dopuštanje revizije u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, te da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 237. stav 3. ZPP.

12. Prema stanju spisa, u toku je ponovni postupak pred Općinskim sudom u odnosu na prvotuženog.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, apelant navodi da je predmetni trojni ugovor ništav zbog razloga koji su opširno obrazloženi u apelaciji, te smatra da su sudovi trebali po službenoj dužnosti procijeniti ništavost navedenog ugovora. Smatra da Kantonalni sud nije izvršio pojedinačnu procjenu većeg broja apelantovih dokaza, niti vrši dovođenje ocijenjenih dokaza u vezu s drugim dokazima, te da sudovi za njegove navode nisu dali nikakvo/zakonito obrazloženje. Apelant ističe da, suprotno stavu Kantonalnog suda, tužene smatra pasivno legitimiranim, i to po dva pravna osnova koja je istaknuo u tužbenom zahtjevu: neosnovano obogaćenje i naknada štete. S tim u vezi, obrazlaže da je došlo do povećanja imovine kod tuženih, a ne kod građevinskih odbora i/ili mjesne zajednice, te do njegovog osiromašenja (neosnovano obogaćenje). Osim navedenog, apelant ističe i da su mu tuženi protivpravnom radnjom (nepostupanjem po ugovoru) nanijeli štetu, te su je dužni nadoknaditi (naknada štete). Apelant, također, smatra da mu je u konkretnom predmetu povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tvrdeći, između ostalog, da je predmetni parnični postupak počeo 1999. godine, a završen mnogo godina kasnije. Apelant predlaže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 150,00 KM za svaku godinu kašnjenja donošenja pravosnažne presude.

II.Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud navodi da se ne može izjasniti na apelaciju jer se prigovori iz apelacije odnose na povrede pred nižestepenim sudovima.

15. Kantonalni sud smatra apelantove navode neosnovanim, o čemu je dao iscrpne razloge u obrazloženje osporene presude, te smatra da je osporena presuda zakonita i pravilna.

16. Općinski sud navodi tok postupka naveden u činjeničnom dijelu odluke, te ističe da je u odnosu na prvotuženog otvorena nova faza i da će se postupak nastaviti.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.

Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.

Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost apelacije u dijelu presude Kantonalnog suda koji se odnosi na prvotuženog

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na dio presude Kantonalnog suda kojim je prvostepena presuda ukinuta u odnosu na prvotuženog i u ukinutom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

24. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

25. U vezi s apelantovim navodima iz apelacije da mu je osporenom presudom, u dijelu kojim je predmet u odnosu na prvotuženog vraćen na ponovni postupak, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (izuzev prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, prema navodima Općinskog suda, postupak pred tim sudom o ovom pitanju nije okončan, iz čega slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.

Dopustivost apelacije u odnosu na suđenje u razumnom roku u odnosu na prvotuženog

26. U pogledu dopustivosti ovog dijela apelacije, i to u odnosu na apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga je apelacija u ovom dijelu, u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, dopustiva po članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Dopustivost apelacije u dijelu presude Kantonalnog suda koji se odnosi na drugotuženog

27. U pogledu dopustivosti apelacije u dijelu kojim je osporenom odlukom pravosnažno okončan predmetni postupak u odnosu na drugotuženog, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv osporene presude podnio reviziju, koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda navedenim u činjeničnom dijelu odluke. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacija uzima u obzir datum kada je podnesena apelantova apelacija u Odluci o dopustivosti broj AP 107/15 od 15. aprila 2015. godine, koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 10. novembra 2014. godine, a prethodnu apelaciju podnio 8. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, navedena apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor o isplati po osnovu naknade za priključak na javnu automatsku mrežu, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

32. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je predmetni parnični postupak pokrenut 21. oktobra 1999. godine kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih, da je u odnosu na drugotuženog postupak okončan donošenjem rješenja Vrhovnog suda kojim je odbačena apelantova revizija, dok je u odnosu na prvotuženog postupak još uvijek u toku pred Općinskim sudom. Međutim, kako apelant u apelaciji predlaže da mu Ustavni sud dodijeli 150,00 KM za svaku godinu kašnjenja donošenja pravosnažne presude, Ustavni sud će dužinu trajanja predmetnog postupka ispitati do donošenja pravosnažne presude Kantonalnog suda, odnosno do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda. Dakle, predmetni postupak je u odnosu na drugotuženog trajao 15 godina, odnosno 18 godina traje u odnosu na prvotuženog, od čega je postupak pred prvostepenim sudom trajao 14 godina i pet mjeseci, odnosno u ponovnom postupku traje još tri godine, a žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao sedam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude).

33. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge. Za nedonošenje odluka u tako dugom roku odgovornost snosi prvenstveno Općinski sud koji se u odnosu na navode o dužini postupka nije izjašnjavao.

34. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 261/16 od 22. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 261/16 od 22. maja 2017. godine, st. 22˗29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima“.

Naknada nematerijalne štete

35. Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

36. Uzimajući u obzir navedeno, te sve okolnosti konkretnog predmeta, između ostalih i to da je apelant pravno lice i da nije riječ o naknadi materijalne štete, već o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava i davanje naloga sudu da se predmetni postupak u odnosu na prvotuženog okonča odgovarajuća satisfakcija za apelanta. II.Ostali aspekti prava na pravično suđenje

37. Apelant, u suštini, smatra da je do kršenja njegovog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što je Kantonalni sud pogrešno ocijenio dokaze, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.

38. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP). Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na vlastito stanovište i stanovište Evropskog suda u kojem je ukazano na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

41. Ustavni sud zapaža da je dijelom prvostepene presude, koja je potvrđena drugostepenom presudom u odnosu na drugotuženog i koja je predmet razmatranja Ustavnog suda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se drugotuženi obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli dokazni postupak, saslušali svjedoke, te izvršili uvid u relevantnu dokumentaciju. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, redovni sudovi su zauzeli stav da apelant nije dokazao da se drugotuženi neosnovano obogatio za utuženi iznos, odnosno da apelant nije dokazao da mu je drugotuženi svojim radnjama prouzrokovao štetu i na taj način mu omogućio da štetu potražuje po istom tom osnovu. Naime, utvrđeno je da apelant nije dokazao da je bio u bilo kojem ugovornom odnosu s drugotuženim kao fizičkim licem, zbog čega drugotuženi nije pasivno legitimiran da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade za priključak na javnu telefonsku mrežu. Dovodeći utvrđeno činjenično stanje i relevantne zakonske odredbe u vezu s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjima koja su oni dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u navedenom dijelu. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već rješavao apelacije istog apelanta u vezi s istim pravnim i činjeničnim pitanjem, te u vezi s tim nije mogao zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 622/16 od 28. aprila 2016. godine, AP 4445/15 od 17. februara 2016. godine i AP 1642/15 od 26. oktobra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

42. Dakle, imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir dosadašnju praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu koji se odnosi na drugotuženog u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.

Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje u odnosu na drugotuženog, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni prava, za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio i obrazložio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u dijelu koji se odnosi na drugotuženog neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je parnični postupak po apelantovoj tužbi trajao 15 godina (u odnosu na drugotuženog), odnosno 18 godina i još uvijek traje (u odnosu na prvotuženog), za što odlučujući dio odgovornosti snosi Općinski sud. Osim toga, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije u dijelu osporene presude koji se odnosio na drugotuženog, budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene izvedenih dokaza i primjene relevantnog prava u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na drugotuženog jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav (7) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-745/16 (Digitel Telekom d.o.o. Gradačac) | Sudska praksa | Aktio