Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1539/17 (Z. G.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1539/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1539/17, rješavajući apelaciju Zijada Gabele, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Gabela protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 066243 15 Rev od 14. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Gabela (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Šemso Temin, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 066243 15 Rev od 14. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i V.G., kao drugotužitelja, kojim su tražili da se utvrdi im pripada pravo posjeda na nekretninama koje se nalaze u Donjem Butmiru, te da su tuženi K.K. i Dž.K. dužni da uklone betonski podzid sa predmetnog zemljišta, kako bi apelant i drugotužitelj postavili novu ogradu, te da su tuženi dužni trpjeti da se apelant i drugotužitelj nesmetano koriste spornim zemljištem.

2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da su nižestepeni sudovi, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdili da se parnične stranke nalaze u dijelu posjeda sporne parcele, koja nije pocijepana, niti ima svoje katastarske niti gruntovne brojeve, da granica nije ucrtana u katastarskim planovima, te da se između parcela parničnih stranaka nalazi betonski podzid dužine 42,95 metara, koji se po nalazu vještaka geometra nalazi na parceli tuženih i kojim se ne ulazi u posjed apelanta i drugotužitelja, kao i da je podzid postavljen i urađen na osnovu pravomoćne presude donesene u vanparničnom postupku o uređenju međa. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe člana 86. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (kojim je propisano da ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed) kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, dajući u svojim odlukama jasne i pravilne razloge, koje prihvata i taj sud, a posebno imajući u vidu utvrđenje nižestepenih sudova da se betonski podzid kojim je uređena međa nalazi u dijelu parcele tuženih i ne ulazi u posjed apelanta i drugotužitelja. Osim toga, u pogledu apelantovih revizionih prigovora u vezi sa povredom odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom koji je odlučivao u sjednici vijeća, a trebao je prema apelantovom mišljenju odlučiti na osnovu održane rasprave jer je to apelant zahtijevao, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 217. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, a stavom 2. istog člana je propisano u kojim slučajevima sud donosi odluku na osnovu održane rasprave. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom, pravilno je drugostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju nema osnova iz člana 217. stav 2. ZPP-a za zakazivanje rasprave, jer je ocijenio da nije bilo potrebe za izvođenjem novih dokaza. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Apelant navodi da usljed neuvažavana njegovog zahtjeva da se održi rasprava, nije mu omogućeno pravično saslušanje pred drugostepenim sudom.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih garancija bila na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1539/17 (Z. G.) | Sudska praksa | Aktio