Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1728/17 (S. G.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1728/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1728/17, rješavajući apelaciju Sadika Galića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sadik Galić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Mal 038192 15 Gž od 9. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadik Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 4. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Mal 038192 15 Gž od 9. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tužitelja (JP „Putevi RS“ Banja Luka), te je preinačena Presuda Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Mal 038192 13 Mal od 31. decembra 2014. godine i obavezan apelant da plati tužitelju dug na ime korištenja putnog zemljišta u iznosu od 536,30 KM, kao i troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da su apelant i tužitelj 21. avgusta 2009. godine zaključili ugovor o zakupu zemljišta, po kojem tužitelj, kao zakupodavac ustupa apelantu, kao zakupcu pravo korištenja dijela putnog zemljišta ukupne površine 71,51 m , u svrhu izgradnje prilaza apelantovom objektu namijenjenom za poslovnu djelatnost. Dalje, Okružni sud je naveo da je ugovor zaključen u trajanju od pet godina, te da je određena visina zakupnine, način i uslovi plaćanja, kao i da je regulisana mogućnost raskida ugovora. Takođe, Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant 26. avgusta 2011. godine uputio tužitelju podnesak kojim ga je obavijestio da ne koristi dio putnog zemljišta iz ugovora o zakupu iz razloga što poslovni objekat nije dovršen niti je u funkciji, zbog čega raskida navedeni ugovor. Okružni sud je naveo da je 2. septembra 2011. godine tužitelj obavijestio apelanta da bi raskinuli ugovor moraju zapriječiti izlaz na magistralni put i postaviti odbojnu ogradu, a 7. avgusta 2013. godine tužitelj je pozvao apelanta da izmiri dospjele obaveze koje prema analitičkoj kartici iznose 1.437,35 KM. Okružni sud je naveo da je tužitelj nakon prijema apelantovog podneska od 26. avgusta 2011. godine prihvatio raskid ugovora, ali pod uslovom da mu apelant plati dug prema zaključenom ugovoru o zakupu putnog zemljišta. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Okružni sud je ukazao da iz ugovora o zakupu proizilazi da su apelant i tužitelj ugovorili visinu zakupnine (za 2009. godinu apelant je platio zakupninu), pa tako tužitelju pripada zakupnina za 2010. godinu u iznosu od 321,79 KM i za 2011. godinu (zaključno sa avgustom 2011. godine – obavijest o raskidu ugovora) u iznosu od 214,50 KM. Okružni sud je naveo da je naknadu za korištenje putnog zemljišta utvrdio na osnovu ugovora o zakupu, a ne na osnovu analitičke kartice, prema kojoj su za 2010. i 2011. godinu navedeni drugačiji iznosi zakupnine u odnosu na ugovorene, a koji bi pripali tužitelju da je u skladu sa članom 3. ugovora o zakupu dostavljao apelantu račune. Osim toga, Okružni sud je naveo da su troškovi postupka tužitelju dosuđeni srazmjerno njegovom uspjehu u parnici od 37,20% i da je o troškovima odlučeno primjenom odredaba člana 386. stav 2. i člana 387. Zakona o parničnom postupku, te čl. 2 tar. br. 2, 9. i 12., čl. 13. i 14. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a u skladu sa odredbama člana 235. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Okružni sud pogrešno primijenio odredbe člana 124. ZOO, a trebao je primijeniti odredbe člana

125. ZOO (članom 125. stav 1. je propisano da kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu). Apelant je naveo da tužitelj nije dokazao da je izdavao apelantu račune Osim toga, apelant smatra da je nezakonita odluka u odnosu na troškove postupka. Apelant u suštini smatra da je Okružni sud u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenio pozitivno pravne propise.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1728/17 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio