Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1661/17 (Š. B.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1661/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1661/17, rješavajući apelaciju Šerifa Bubala, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šerif Bubalo protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 027123 16 Gž 4 od 23. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šerif Bubalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 027123 16 Gž 4 od 23. februara 2017. godine. U konkrentom slučaju konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženima A.Š., S.D. i M.K. naloži da prestanu sa nezakonitim uznemiravanjem apelanta prelaskom motornim vozilom i pješice preko njegovih nekretnina, te da mu omoguće nesmetano izvršavanje prava vlasništva kao i da se ubuduće uzdrže od bilo kakvog ometanja ili sprječavanja apelanta u vršenju prava vlasništva.
2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li tužitelji imaju pravni osnov za prijelaz preko predmetnih nekretnina koje su u vlasništvu apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu, svoju odluku zasnovao na odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koji je bio na snazi do dana stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima. Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da, ako treća osoba protivpravno uznemirava vlasnika stvari na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik stvari ima pravo tražiti da to uznemiravanje prestane. U ovim parnicama, tužitelj mora dokazati da je vlasnik stvari, te da je tuženi počinio neosnovano uznemiravanje kojim se ograničava ili smeta realizacija njegovih vlasničko-pravnih ovlaštenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da su tuženi kao suvlasnici sporne parcele dosjelošću stekli pravo služnosti kolskog puta u širini od četiri (4) metra, preko apelantove parcele, pa je apelant obavezan da omogući tuženima nesmetano izvršavanje prava služnosti kolskog puta, kao i da se ubuduće uzdrži od bilo kakvog ometanja ili sprječavanja tuženih u vršenju prava služnosti. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da je stvarna služnost prava vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji, koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini, dok je odredbama člana 59. istog Zakona je propisano da se stvarna služnost ustanovljava odlukom suda ili drugog nadležnog organa kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelomično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom, a služnost se stiče danom pravomoćnosti odluke suda ili drugog nadležnog organa, ako Zakonom nije drugačije određeno. Kantonalni sud je zaključio da kod ovakvih okolnosti, te postojeće pravne situacije, i pored utvrđenja da prolasci tuženih vozilima preko predmetnih nekretnina smetaju pravo vlasništva apelanta na predmetnim nekretninama, apelantov tužbeni zahtjev je neosnovan iz razloga što ti prolasci nisu protivpravni i proizvoljni. Naprotiv, pravo na prolazak je utvrđeno sudskom odlukom, a radi se o pravu, koje po obimu i kvaliteti isključuje pružanje vlasničko-pravne zaštite apelantu, tj. radi se o pravu služnosti kolskog prolaska preko spornih nekretnina apelanta u korist nekretnine na kojoj su tuženi upisani kao suvlasnici.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno Zakon o vlasničko-pravnim odnosima.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prva na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakon o vlasničko-pravnim odnosima. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman